Zapisi uz priče Izeta Hoze

Hozine priče, taze i tek ispod čekića, nekoliko su mjeseci zapljuskivale i natapale emocijama čitaoce Facebooka. Čitao sam ih, naravno, i ja i ponekad o njima bilježio svoja zapažanja i razmišljanja. Tako su nastali ovi zapisi. Svjestan sam da su oni nabacani zbrda-zdola, rasuti i nepovezani, ali sam ipak odlučio da ih, kao takve, stavim pred oči čitalaca.

Izet Hozo, doktor, poznat je i kod nas i u svijetu. Ja ga, kao sugrađanina i uvaženog doktora, dugo poznajem. Međutim, da nije napisao ove priče, to poznavanje ostalo bi tek na površini poznanstva. U svojim pričama autor je, u stvari, otkrio dubinu i suštinu svoje duše, pokazao sebe. Time je omogućio i meni i svim čitaocima da ga bolje upoznamo.

Davno mi je autor govorio da će napisati knjigu o Prikorici. I, evo, održao je riječ, ispunio zadanu misiju. Odlučio se za najpopularniju i suvremenom čitaocu najprihvatljiviju literarnu formu – kratku priču. Za sadašnjeg čitaoca i tempo njegova življenja kratka priča je odijelo po mjeri naručioca, rukavica krojena po ruci, cipela po nozi. Brzo se pročita i mnogo sazna.

Izet Hozo ima šta da kaže i zna da kaže. Tema njegove knjige je sjećanje na djetinjstvo i školovanje, sjećanja na tadašnju Prikoriku i njezine ljude, svoje vršnjake i drugare, ali i odrasle ljude, događaje i pojave onog vremena. Posebna emotivna sjećanja su sjećanja na Majku i Babu… Poput majke Zije Dizdarevića, i Izetova će majka Behija, nadam se, postati lik koji će živjeti i trajati u književnosti. Autor je njoj i posvetio ovu knjigu. Zanimljivo je napomenuti da je i majka Behija iz Fojnice, one Zijine.

Nama koji živimo na livoj obali Rike valja nama priko Rike do Prikorike. Izet Hozo je od najranijeg djetinjstva živio u srcu Prikorike, pa mu je Prikorika ostala u srcu. Srce u srcu. I Prikorika i njezini ljudi, barem oni koji su se u pamćenje urezali i ostavili najveći dojam na dječaka Izeta. I, evo, on im se na najbolji način odužio, u knjizi ovjekovječio.

Iz tako male Prikorike, iz tako vremenski ograničenog isječka promatranja, u tako kratkom i brzom periodu pisanja, iskopati, kao iz bogatog rudnog nalazišta, tako i toliko sadržajne rude za dobre priče – to je za svaku pohvalu i iskrene čestitke. Jedna silna energija autora, poput slapa, prelila se u bazene njegovih priča. Ta energija ponesena je iz djetinjstva, a njezin pokretač, kako navodi i sam autor, bilo je siromaštvo u kojem je odrastao i s kojim se školovao. Na to siromaštvo u kojem je bio „željan svega i svačega“ autor će biti ponosan i ono će ga poticati da u životu bude uspješan – uspješniji – najuspješniji. U jednoj priči Hozo citira talijanskog glumca, reditelja i pisca Roberta Benignija koji zahvaljuje roditeljima: „Dali su mi svoj najveći dar, svoje siromaštvo i želim zahvaliti na lekciji svog života. Zaista, ali hvala vam Mamma i Babbo.“ (U govoru na dodjeli Oskara 1999. za film La vita e bella – Život je lijep.).
Slično tome i pisac Hozo će reći: „Naprijed su me vukli stalna, neprekidna borba za preživljavanje i vječiti strah od poraza i pada.“

Hozine priče nisu čiste klasične priče. Neke imaju i elemenata kronike, životopisa, reportaže, memoara … Jedna čitateljica Facebooka napisala je ispod jedne priče: Ovo ne mogu nazvati pričom, za mene je ovo kronologija jednog života.
Ovo je, naravno, pohvala autoru i kompliment sa pokrićem.

Hozine priče sadržajno su bogate, imaju obilje zanimljive građe, nabijene emocijama, istinite i realistične, bude uspomene i sjećanja, potaknu nostalgiju… Čitaoci Facebooka u velikom broju rado ih čitaju i komentiraju. Emotivci i suzom zaliju.

Objava na Facebooku autoru je poslužila kao probni balon. Na taj način priče su obišle svijet. Pozitivne reakcije i komentari, podrška i bodrenje, brojne pohvale … Treba li veća garancija da će knjiga biti razgrabljena?

Za ove i ovakve priče Facebook je najpogodniji medij. Taj medij će, ako već nije, možda iznjedriti neku novu formu teksta, neki novi oblik literature. Za čitaoce ne treba brinuti, tu su. Negdje sam već pročitao riječ fejzbučarenje i vjerujem da nije u negativnom kontekstu.

Sadržaji Hozinih priča događaju se u njegovom djetinjstvu, u vrijeme kad je njegova porodica stanovala u Prikorici ( 1955 – 1964). Po tome su, reklo bi se, njegove priče namijenjene za djecu, za školski uzrast. Autor je sudionik, a, češće, i glavni junak priče. Ali on se kreće i u društvu odraslih, s njima i o njima ispreda priču pa su priče i za odrasle. Autor svoje priče piše u ovom vremenu, kao zreo čovjek, po sjećanju, događaje promišlja i promatra umom i očima i takvog čovjeka i dječaka. Zato su čitaoci Facebooka (svi punoljetni i odrasli) s nestrpljenjem iščekivali i čitali svaku Hozinu priču. Prema tome, knjiga sadržajno odgovara svim uzrastima čitalaca.

Hozine priče vezane su za autora, za stvarne i mnogima (Livnjacima) poznate ličnosti i događaje ( mlinar, pekar, kovač, kiridžija, podvornik, jorgandžija, učitelj, učiteljica, tkalja drolja, borci s posljedicama rata, majka, babo, pilot …, ali i orao, konj, pijetao, pas, mačak…). Radnja je smještena u malo mjesto, ali priče zbog toga nisu isključivo lokalne, jer imaju i ističu univerzalne vrijednosti, mogu se svugdje dogoditi i svugdje toplo primiti.

Likovi Hozinih priča su ljudi od krvi i mesa. Oni su stvarne ličnosti, rođeni (pretežno) u Prikorici, gdje je i autor proveo rano djetinjstvo. Imaju svoja imena, a mi stariji znamo i njihova prezimena, pamtimo te ljude, a poznato nam je i dosta toga iz sadržaja Hozinih priča. No to nije toliko bitno, bitno je ono što je u priči, ono što će ostati, preživjeti i pretrajati prolazne trenutke prezenta i dobaciti daleko u futur.

Knjiga ima još jednu, dodatnu odliku – ilustracije. Ilustrator je Mahmut Latifić, poznato ime u svijetu novinarstva, ilustracije i karikature. Na području Bosne i Hercegovine, u drugoj polovini prošlog stoljeća, kao poseban vid umjetnosti njegovala se i cijenila karikatura. U tom periodu stvarali su izvrsni karikaturisti: Midhat Ajanović Ajan, Hasan Fazlić, Đoko Ninković, Adi Mulabegović, Božo Stefanović…, a uz njih, jasno, i Mahmut Latifić. U Hozinoj knjizi Latifić je, poput Zuke Džumhura, svojim linijama oživio predmete, objekte i likove (sve je, dakako, dobro poznavao, u sjećanju sačuvao), a popratnim tekstom naglasio upravo ono što je pisac Hozo želio istaknuti i podvući. Sve je tu usklađeno i harmonizirano, vez riječi i vez linija se nadopunjuju i prepliću, sve ljepotom odiše. Ilustracije su, bez sumnje, uresi / ukrasi knjige.

RAPKO ORMAN