Veteran rata: “Biti veteran je nešto što se moralo zaslužiti, a to se nikada ne može oduzeti”

Za sve moje vojne i nevojne prijatelje vani ili tu u domovini, ovo vam može ili ne može pomoći da razumijete one nas koji smo služili u vojsci tj. bili ZNG-e.
Mi smo veterani.
Kuću smo napustili kao mladići i djevojke ili pravi tinejdžeri, ma nebitne su godine (ponekad loše savjetovani), odrasli u nepoznatoj avanturi.
Voljeli smo svoju zemlju dovoljno da je branimo i štitimo vlastitim životima.
Oprostili smo se od prijatelja i obitelji i svega što smo znali.
Naučili smo osnove i onda smo se rasuli na vjetru do dalekih kutova Zemlje.
Pronašli smo nove prijatelje i novu obitelj.
Postali smo braća i sestre bez obzira na boju, rasu ili vjeru.
Imali smo mnogo dobrih i loših trenutaka.
Nismo se dovoljno naspavali.
Pokupili smo i dobre i loše navike.
Naporno smo radili i igrali jače.
Nismo zaradili veliku plaću, ili mirovinu, to nam nije bio cilj.
Doživjeli smo sreću poštanskog poziva i tugu zbog nedostajanja važnih događaja.
Nismo znali kada ćemo, čak ni hoćemo ikada više vidjeti dom.
Brzo smo odrasli, a ipak nekako, uopće nismo odrasli.
Borili smo se za svoju slobodu, kao i za slobodu drugih.
Neki od nas su vidjeli pravu borbu, a neki nisu.
Neki od nas su vidjeli svijet, a neki nisu.
Neki od nas su se bavili fizičkim ratovanjem, većina nas se bavila psihološkim ratovanjem.
Vidjeli smo i iskusili i bavili se stvarima koje ne možemo u potpunosti opisati ili objasniti, kao što nisu sve naše žrtve bile fizičke.
Sudjelovali smo s vremena na vrijeme u počasnim obredima i obredima jedni s drugima, jačajući naše obveznice i prijateljstvo.
Računali smo jedni na druge da obavimo svoj posao i ponekad ga uopće preživimo.
Pobrinuli smo se za pobjedu i tragediju.
Slavili smo i žalili.
Izgubili smo se nekad usput.
Kad je naša avantura završila, neki od nas su se vratili kući, neki od nas su počeli negdje novo, a neki od nas se uopće nisu vratili kući.
Ispričali smo nevjerojatne i urnebesne priče naših podviga i avantura.
Dijelimo neizgovorenu vezu jedni s drugima, koju većina ljudi ne doživljava, a malo tko će razumjeti.
Govorimo visoko o vlastitoj grani službe, i bockamo zabavu na drugim granama.
Ipak znamo da ćemo, ako zatreba, biti tu za našu braću i sestre i stajati zajedno kao jedno, u trenu.
Biti veteran je nešto što se moralo zaslužiti, a to se nikada ne može oduzeti.
Nema novčanu vrijednost, ali je istovremeno neprocjenjiv dar.
Ljudi vide veterana i zahvaljuju im na usluzi.
Kad se vidimo, dajemo ono malo klimnuti glavom, ili blagi osmijeh, znajući da smo dijelili i iskusili stvari koje većina ljudi nije.
Dakle, od sebe do ostalih branitelja, pohvaljujem i zahvaljujem vam za sve što ste učinili i žrtvovali za svoju zemlju.
Pokušaj se sjetiti dobrih vremena i zaboraviti loša vremena.
Podijelite svoje priče.
Ali što je najvažnije, stanite uspravno i ponosno, jer ste zaslužili pravo da vas zovu veteran.
Ako ste veteran, veteranka..ako želite kopirajte, zalijepite i podijelite. Moji najmiliji prijatelji
.

Tomislavcity

Veteran Domovinskoga rata