TOMISLAVGRAD: Baka Mila danas slavi 100. rođendan: “U doktora sam bila samo jednom”

Završio Prvi svjetski rat, život se polako vraćao u normalu, a u toplom domu Lucije i Jakova Dozana zaplakala 29. dana siječnja 1921. – šesta među braćom i sestrama – Mila. Rodila se u selu Dozani, župa je to Vinica, pokraj Tomislavgrada. Tu je i prve korake napravila, progovorila, zadjevojčila se, piše Slobodna Dalmacija.

Odmah je to primijetio Božo Đikić (rođen 1914.), šarmirao je i pred oltar odveo na Rošnjače 1939. godine. Nisu dugo uživali u danima ljubavi, jer je svjetski rat opet upetljao svoje prljave prste. No, o tim godinama baka Mila i ne govori, zlo je najbolje zaboraviti.

Radost je krenula 1947. godine, kada je rodila svoju prvu kćer Macu, tri godine poslije i sina Anđelka, potom malu Anku, koja, nažalost, nije doživjela prvi rođendan, a 1954. godine je na svijet donijela sina Ivana.

– Mi smo ti 1968. došli na Kilu, ovdi smo napravili obiteljsku kuću u kojoj živim i danas, sa sinom Ivanom, nevjestom Celijom i unukom Ankom – ponosno će baka Mila.

HRVATSKI DRES PREKO CRNINE

Pokojni njezin Bože radio je u Njemačkoj, tako da je baka bila domaćica i brinula se o djeci i kući. Ostala je udovica 1985. i otad nikad nije skinula crninu, maramu s glave, niti je odjenula kratki rukav, a – na čuđenje svoje unučadi i praunučadi – ni usred ljeta nije bosih nogu.

Drži se baka tradicije, pa mogu se oni smijat koliko ih je volja! Samo je jednom, na nagovor kćeri Mace, unuke Anke i njezine prijateljice Amalije, preko crnine odjenula navijačku majicu za našu reprezentaciju, jer puno voli, kaže, svoju ‘Rvacku.

TOMISLAVGRAD: Baka Mila Đikić danas slavi 100. rođendan: ‘U doktora san ti samo jednom bila, i to na Hitnoj, kad san pala priko panja dok san cipala drva!‘

Baka Mila je nepismena, nije joj život dao vremena za školske klupe, potpisuje se otiskom prsta, ali u sve se ona razumije. Svako jutro, oko 6 sati, moli krunicu i opet oko 18, jer svako zna da se to ne preskače.

Već više od 40 godina svakog utorka posti sv. Anti, i to se zna – di ćeš većeg sveca od našega Ante. Nekoliko desetljeća doručak joj je bio “čvrsti jorgut” (tako ga ona zove, op. a.) i kruh od dana prije, ali zadnjih par godina izbjegava i doručak i večeru. Strah ju je, kaže nam, da se ne udeblja.

– Ako se ne daj Bože zalegne, ko će me okretati debelu – kaže, pa se smijemo, jer je do prije tri godine cijepala drva za ogrjev i kopala u vrtu.

– Otkako san pala, straj me! Straj me da me ne bi opet tlak bacio – kaže baka, a unuci joj se smiju.

Donijela joj je unuka svojeg psića, pa joj je ona zadnjih godina “najbolji prijatelj”, s njom razgovara, kaže – sve je sluša, kad odlazi spavati, ona je prati uz nogu do sobe…

JEDNO PRAPRAUNUČE

Sina Anđelka, koji je otišao u Njemačku trbuhom za kruhom, izgubila je 2003., ostala joj je kći Maca koja živi u blizini, “dvi kuće povrh”, kaže baka, i sin Ivan koji je gotovo cijeli život radio u inozemstvu.

Ali, stogodišnjakinja se posebno ponosi ovim brojkama: ima 11 unučadi, 15 praunučadi i jedno prapraunuče. To je bogatstvo! Ono pravo, jedino važno.

– Nikad u doktora ti nisan bila! Jedanput samo, prije 15 godina, i to na Hitnoj. Pala san preko panja dok san cipala drva i slomila obje ruke u ramenu. Oni da ostanen u bolnici, ma daj, sinko, ima ih potribnijih, tako san mu rekla – govori nam baka Mila.

Najveća joj je muka ova korona jer, kaže, nitko joj ne dolazi, a naročito sin i nevjesta iz Beča, njih posebno očekuje, za njih posebno moli.

– Jedina želja koju iman je da mi Bog da laku smrt. Da se, dite moje, ne patin ni ja, ni iko oko mene – tako nam kaže.

A mi joj želimo puno zdravlja, sreće i ljubavi već ima, a do 101. i nije toliko dugo.

– Iman još želja – dodaje nam baka na rastanku, pa će kroz suze:

– Da mi sin Ivan ozdravi i da sva moja unučad i praunučad budu zdrava i da imaju što više djece, jer je to najveće bogatstvo!

Livnovine