Sto mu je godina tek! Šjor Mile iz Gale kraj Sinja proživio je rat i tragedije, otkriva nam ‘tajnu‘ dugovječnosti

Narodna mudrost poučava da je najteže zaradit’ prvi milijun i otuć’ prvih sto. Godina života, da. No, u slučaju barba Mile (službeno: Miljenka) Brčića iz Gale kod Sinja, najteže je bilo možda prvih pedeset, dok onaj spomenuti prvi milijun tek treba zaraditi.

Dakle, dragi čitatelji, upoznajmo čovjeka koji stabilnoga zdravlja, bistre glave i dobra apetita ove nedjelje puni okruglih sto godina! Rođen 10. 10. 1921. u Gali, na istom će mjestu u društvu brojnih potomaka, prijatelja i mještana proveseliti prvu stotinu godina, a kasnije će se društvo u još većem broju (jer dječica se rađaju, već ima i šukununuke s bratove strane, kao svoje!) okupljati – prema neformalnom dogovoru – svakih deset godina. Daj Bože i Gospe Sinjska što češće, vazda u zdravlju i veselju.

Kad je tek kročio u stotu (koju sad i puni), naša je Mia Sesartić s barba Milom puno pričala o onome što je njemu najvažnije, trnovitu ratnom putu; zato ćemo mi taj dio sad reducirati. Je, prošao je barba Mile i Drugi svjetski rat u uniformi NDH (ne po njegovu izboru, tako je zavojačen od vlasti), da bi potom pod jednakom prisilom i inercijom bio odjeven i u kvalitetniju, Hitlerovu uniformu. Barba Mile je žilavo čeljade i očigledno ima vojničkog duha jer je nakon logora i Križnog puta (fascinantno je da nam o istom može iz prve ruke svjedočiti netko tko je Bleiburg prošao u punoljetnoj, svjesnoj dobi!), prosperirao i u redovima JNA, jerbo je i tamo poslan onako kako je također bilo obvezno ići u uređenju nove Jugoslavije.

image

SPECIJAL SD
Gala, 041021.
Miljenko Brcic, stogodisnjak iz mjesta Gala u Cetinskoj krajini.
Foto: Bozidar Vukicevic/CROPIX
 Božidar Vukičević/Cropix

Jedina vojska u koju se dragovoljno prijavio bila je garda u Domovinskom ratu, kad je imao samo sedamdeset. Nije mogao mirno gledati napade na Sinj, bio je na stražama i u logistici, u početku oboružan samo lovačkom puškom i eksplozivom napravljenim priručno, u splitskom škveru. Sve u svemu, kad vrati film, izgleda da je Hitler imao najbolje naoružanje od svih vojski koje je prošao; no, “boj ne bije svijetlo oružje, već srce u junaka”, pa je tako pravicu ishodila i svoju zemlju od tuđina uščuvala baš ona najlošije naoružana, ali najsrčanija vojska. Milini suborci, gardisti iz Cetinskog kraja kojima bi Mile Brčić mogao biti instruktor!

KRUNICU MI JE DA ANĐEL

Da je bilo po njegovu, ratova ne bi bilo, niti bi vojska ikome trebala. Barba Mile je duboko pobožan čovjek, i vjeruje da ga je tako dugo i u dobrom zdravlju održao sam nebeski Otac. Jedan od rituala koje svakodnevno prakticira je molitva krunice sat vremena iza ručka, a krunicu koju narađenim rukama “pribire” darovala mu je časna sestra – vidjelica Dija iz Gale, koju je kao dijete na rukama držao, a ona se nakon svog susreta s Gospom zaredila u zatvorenu klauzuru, samostan klarisa u Splitu.

Da su čudni puti Gospodnji, govori i to što je Bog Milu dugo održao na životu, a časnu sestru digao na nebo upola mlađu od Mile; preminula je nedavno s tek pedeset…

– Bog uzima dobre, a ona je anđel – objašnjava barba Mile.

– Onda ti ne valjaš – zafrkaje ga susjed Marko Mravak, Milin PR.

– Hajde, ionako ćete se svi susrest na Nebu. Daj Bože šta kasnije – diplomatski usmjeravamo komunikaciju, a Mile prihvaća.

image

Miljenko Brčić s dijelom obitelji
 Božidar Vukičević/Cropix

– Daj Bože susret, tome se nadam! Da ću malu vidit, i pokojnoga brata Antu šta je umra 1945. I njegove dvi ćeri šta su umrle od gladi iza rata. Već su zrile bile, mater ih je dojila, ali je i ona jadna gladna bila. Partizani su nam sve uzeli, a svega smo imali – na spomen brata i gladnog poraća i nakon skoro sedamdeset godina Miline oči zasuze. To je živa rana, najgora bolest koja ga je u životu snašla – sjećanja na tragedije. Nikad neće izblijedjeti…

– I dandanas se budin noću kad se sitin kako su žene i dica umirali na Križnom putu. I kad se sitin brata, masovnih strijeljanja kad su me spasili leševi koji su popadali na mene. Probudin se noću, pripanen, pa opet zaspem – otvara dušu naš domaćin.

Ćakulamo ispod krošnje, u bablje galjsko ljeto. Grube stvari u lipom ambijentu, kao iz bajke; nadrealno. Skrećemo temu na manje tragična zbivanja, ono najgore dogodilo se desetak godina iza Drugog svjetskog. Poslije je išlo nabolje, barem se od gladi nije umiralo…

Barba Mile – kojemu su vlasti u nekom trenutku davnom nadjenule “finije ime”, Miljenko – nije se stigao oženiti jer je brinuo o osmero nejači pokojnoga brata Ante! Usud mu je priskočio u pomoć na krajnje ironičan način, i opet priuštio tragediju u kući: dvije su kćeri Antine udovici mu na prsima presahlim, takoreći, umrle od gladi i otišle na Nebo kao anđeli. Šestero je djece preživjelo, Milinih nećaka, a i njih je barba Mile, eto, većinom nadživio. Ostala su živa dva sina Antina, kao Milina djeca koju sam nije imao, i u dobi su od osamdeset i osamdeset i dvije godine; žive u blizini svoga strica, kao oca. Ante je, naime, bio deset godina stariji od Mile…

SAMO NEKA DRŠĆE NA PINJURU

– Od gladi nas je spasila mlinica, mater je bila iz bogate kuće, od Boškovića iz Gale. Otamo bi nam kriomice, da partizani ne vide, doturili malo brašna… E, da mi se bilo najist tada – živo se opet prisjeća Mile, koji možda baš zbog tog memorijskog zapisa danas još i više cijeni spizu, gušta u svakom zalogaju.

– Najvolin jist mrsno – povjerava vragolasto.

– Mrsno? – ponavljamo u nevjerici.

– Ono šta dršće na pinjuru! Sve šta dobro klizi, ki podmazano – veselo se ubacuje Paulinka Brčić (44), Milina nevjesta (od bratovog unuka supruga) i glavna asistentica u svakodnevnim aktivnostima; trenutno je najzauzetija u pečenju rakije ispred Miline kuće.

– Dobijo sam orahovaču iz Šibenika i vino iz Pule za poklon rođendanski. Poslali moji prijatelji i njihova rodbina, najviše iz logora na Kordunu, Čemernica – lijepo veli barba Mile, kao da je o ekipi sa balota riječ.

– I župan ti šalje dar za rođendan! – podsjeća ga susjed, mladi Mravak.

 Boban? – provjerava Mile.

– E, Boban – potvrđuje susjed.

image

 Božidar Vukičević/Cropix

Ništa od tog finog alkohola Mile neće popiti, ali ima tko će, Bogu fala.

– Nisam od alkohola nikad bijo, od čaše vina se opijem. Rakiju san još i moga popit, manje bi me udrila; reka mi je doktor jednom da je to zbog visokog tlaka. Je, na vrime san ga otkrijo, sa 94 godine. Tako da otad pijen lijekove, sad san odlično. Jedino malo slabije čujen – iskren je naš sugovornik.

Mi i dalje ne možemo vjerovati da mu je omiljena spiza – masna (mrsna) hrana. A kolesteroli, krvožilne bolesti, masne nakupine?!

– Mi smo čitali da Japanci dugo žive jer jedu ribu – oprezno primjećujemo.

– Jiden ja i ribu, ali pijen i japanski čaj! Eno tamo trava raste za čaj – veselo će Mile, a mi ne razabiremo zeza li se.

NE BOJI SE KOVIDA

Saznajemo ipak da njeguje neke slične rituale kao njegova skoro-vršnjakinja, engleska kraljica Elizabeta.

– Dignen se u sedam, sam metnem kuvat čaj i kavu, mliko. Prošetan, vidin di su mi čele (ostala je jedna divlja košnica), uberen smokve ako ih ima. Obavezno popijen politre mlika svaki dan! I jogurt volin pojist, puding, slatko čudo volin. Keksi sa čajon i mlikon su za dobro jutro, a onda oko podne nevista Paula (Paulinka, nap.a.) donese užinu, tako mi kažemo za ručak. Spremi mi najčešće lešo, sve osim govedine, ona me guši, neiđe niz grlo. Večeran šta ostane od ručka, i tako. Molin krunicu svaki dan, iman vrimena i to mi je mir i radost. To je korisnije nego puno gledat televiziju, lipše je za dušu popričat s Bogon i Gospon, priporučit sebe i svoje da nas lipo pogledaju. Završija san samo šest razreda škole u Gali, eh u moje je vrime bilo puno dice ovde, a sad ćeš prije vidit pasa u selu nega dite! Ali još je Gala i dobra, ima dice, ima i mojih – raznježi se barba Mile. Trgne se.

image

 Božidar Vukičević/Cropix

– Šta san tijo reć? Neman veliku školu, ora san zemlju, blago pazija kad ga je bilo, slabo knjige čita – ali do Boga san uvik drža. Meni je molitva važna, pa ko bi me spasijo od svih zala da nije Njega – smatra Mile.

– Spasilo je tebe šta se nisi ženijo, zato si dugo poživijo – opet ga zeza Mravak.

– Is, di ću se ženit kraj osmero dice bez ćaće! Ali ima san cura ja, ma na svaki prst – vragolasto miga starina Mile. Nije njega život mimoišao, znao se on i zabaviti, nego kako.

Pitamo ga boji li se kovida, čime se cijepio.

– Koga? Kovida? Ma kakvi! Nisam, niti ću; to su sve farmaceuti izmislili da zarade na ljudima; od njih san (prije ovih lijekova za tlak u devedeset četvrtoj) kupijo samo andol. Neće na meni bogatstvo zgrćat! Nisan dava pare ni duhanskoj industriji (nikad pušijo), neću ni njima – poručio je barba Mile Brčić, čili stogodišnjak iz dične Cetinske krajine.

Slobodna Dalmacija