Seciranje: O radnicima i onima koji su na plaći

Rad u pravom smislu riječi ispunjava svakoga savjesnog i odgovornog čovjeka, koji, iako umoran, ali sretan, zarađuje kruh svoj svagdanji i živi od plodova svoga truda.

Piše: Stipe Ćurčić/Tomislavcity

Svjedoci smo da se u ovom stoljeću nekako izgubio pojam „radnik“ te da je na njegovo mjesto zasjeo: „djelatnik“, „zaposlenik“, „namještenik“ itd. Promjena je stigla iz europskih vokabulara u kojima je, primjerice, djelatnik prije svega partijski aktivist, profesionalni borac za ljudska i životinjska prava te prava žive i nežive prirode.

Dakle, djelatnik je po zanimanju kozmopolit, ali može biti i nacionalist, liberal, demokrat, vrlo često totalitarist. Svim se silama trudi ne uznojiti na poslu, jer pati od ergofobije, paničnoga straha od fizičkoga rada. Ali zato ima genijalne ideje koje u praksi provode drugi.

Prebacimo ovu priču na naše prostore. Pronaći ćemo puno djelatnika, zaposlenika i namještenika koji se bave vrlo unosnim poslovima, kao što su primjerice: visoki predstavnik, namještenici OHR-a, OESS-a i ostale međunarodne svite, te većinom paraziti i lešinari iz vladinih i nevladinih udruga, kao  i domaći politički i ini muljatori.

Svojim „mukotrpnim radom“ stvorili su originalnu životnu filozofiju: „Vidite, vi neprosvijetljeni, iako se vama čini da mi ništa ne radimo, mi radimo. Za svoj posao pošteno smo plaćeni. Doduše, nemamo nikakve odgovornosti i nikako ne možemo pogriješiti.“

A domaći politički i ini muljatori pjevaju onu dobro poznatu  pjesmu iz vremena kada se inače koračalo za crvenom zastavom slobode i svijetloga rada: „Al´ je dobar ovaj režim, plata ide, a ja ležim“.

Ako priču još pojednostavimo, onda imamo dvije osnovne podjele: na ljude koji rade i one koji su na plaći.

Najprije ćemo riješiti ljude koji rade. Dakle, oni rade i za sebe i za one koji su na plaći.

A oni koji su na plaći inače su, psihološki i sociološki gledano, vrlo zanimljiva skupina. Naime, ljudi koji su na plaći uglavnom pričaju hvalospjeve o svome radu, poznaju svu zakonsku regulativu o svojim pravima i beneficijama, ali ne poznaju odgovornost. Jako dobro znaju što bi drugi trebali raditi. A kad im spomeneš njihov rad, odnosno nerad, pretvaraju se u kopače očiju, čupače ušiju i dušovaditelje.

Svoje mjesto u ovoj priči svakako zavrjeđuju i besposleni. Ne nezaposleni, jer nezaposleni imaju dovoljno svojih briga. Nego baš besposleni kojima se ne isplati raditi nikakav posao. A ako možda i razmišljaju o poslu, onda će ga naći sutra. I tako dan za danom, vrijeme prolazi, jednako ništa ne valja, svi su lopovi, neradnici…

Možete se sa mnom složiti ili ne složiti oko napisanoga, ali jedno je sigurno – nisam ni ja cvjećka. Kad god sam stajao, a mogao sam sjesti, sjeo sam. Kad god sam sjedio, a mogao sam leći, legao sam. Šalu nastranu. Puno puta sam radom isprljao, ali i oprao ruke.