Putuj Selm(a)o

Jedna od najčešće citiranih Staljinovih izjava je ona o političkom kadroviranju:

“Jedina prava politika je ona kadrovska.”

Ustroj političkih stranaka na ovim prostorima, bez iznimke, uglavnom se zasniva na ovoj bizarnoj Staljinovoj maksimi. Kadroviranje se pretvorilo u ključni mehanizam kojim lideri ovih stranaka unedogled produžuju vlastiti “rok trajanja” i kojim bildaju neupitni autoritet. Tako da te stranke danas više sliče na klubove obožavatelja negoli na ozbiljne političke stranke. Najdalje je u tome otišao Aleksandar Vučić, koji se kadroviranjem i sustavnom eutanazijom kritičkih medija pretvorio u neku vrstu ljigavog, patetičnog diktatora, bez ozbiljne političke konkurencije, na srpskog Aleksandra Lukašenka, što su na najbolji način potvrdili netom održani parlamentarni izbori u Srbiji.

Ipak, kad se sagleda ukupna situacija, najporaznije stoje stvari u Bosni i Hercegovini, i to ponajviše zbog njenog kompleksnog ustroja i političkih praksi koje parazitiraju na tome. To se prije svega odnosi na širenje straha od drugog, te otvoreni govor mržnje kao rezultat te prakse. Čelnici tri vladajuće političke stranke u Bosni i Hercegovini, Dragan Čović, Bakir Izetbegović i Milorad Dodik, imaju danas, kada je riječ o kadroviranju unutar stranaka, iste one ovlasti koje je imao Staljin unutar tadašnje komunističke partije Sovjetskog saveza. Ni manje ni više.

Upravo ovom činjenicom možemo objasniti “fenomen Cikotić”, da osoba koja u najmanju ruku zna što se dogodilo s dvadeset i trojicom bugojanskih Hrvata može postati ministar sigurnosti i “ugledni član” akademske elite. Mene to pomalo podsjeća na jedan detalj iz genijalne britansko-američke komedije “Riba zvana Wanda” Charlsa Crichtona, za koju su scenarij napisali montipajtonovacJohn Cleese i sam redatelj.

Film je snimljen 1988. u vrijeme aparthejda u Južnoafričkoj Republici, što je vrlo važno za detalj o kojemu je riječ. U tom filmu postoji lik nacističkog sadiste i psihopate Otta Westa (glumi ga Kevin Kleine), koji u filmu ubije ribu zvanu Wanda. U završnici filma Otto pobjegne u Južnoafričku Republiku gdje postaje ni manje ni više već ministar pravde. Otto West kao ministar pravosuđa u Južnoafričkoj Republici u vrijeme rigidnog aparthejda i Selmo Cikotić kao ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine u vrijeme dok na Rostovu kod Bugojna traju iskapanja žrtava za čiju je smrt Cikotiću najmanju ruku suodgovoran, u principu je jedna te ista stvar.

S tim da se ono što je u genijalnom Crichtonovom filmu komedija, u našem slučaju kad-tad pretvori u tragikomičnu grotesku. Pišući nedavno o kandidaturi Selme Cikotića za poziciju ministra sigurnosti, napisao sam sljedeće:

“Ako je u svemu ovome jasna pozicija Milorada Dodika, pozicija HDZ-a i Dragana Čovića još je jasnija, što je ova stranka pokazala bezbroj puta dosada. Ova stranka šutke je prešla preko svega kad je Cikotić postao ministar obrane, onda kad je Dževad Mlaćo postavljen za savjetnika u Razvojnoj banci, onda kad je upravitelj bugojanskog konclogora Nisvet Gasalo postavljen za direktora bugojanskog kulturno-sportskog centra…” Dakle, bilo je očekivano da će HDZ i ovaj put “šutke” preći preko kandidature Selme Cikotića, što se i dogodilo, ako ne uzmemo ozbiljno u obzir eskapistička priopćenja Hrvatskog narodnog sabora ili patetične izjave Borjane Krišto o “posipanju soli na otvorene rane Hrvata”.

Demagogija i jeftina patetika, na žalost, jedina su značajka famoznog “hrvatskog odgovora”, što je rezultat prije svega negativne kadrovske selekcije unutar HDZ-a, te nepostojanja bilo kakve političke alternative. Cijeli je niz mehanizama kojima je HDZ mogao spriječiti kandidaturu Selme Cikotića, međutim ništa od toga se nije dogodilo.

Dragan Čović je, tako, ovih dana uputio dugo pismo predstavnicima međunarodne zajednice zbog neslaganja oko datuma lokalnih izbora za grad Mostar. Zbog čega ništa slično nije napravio u slučaju Selme Cikotića? Nismo, također, čuli izjave ministara iz kvote HDZ-a u Vijeću ministara gadi li im se sjediti u istoj prostoriji s osobama poput Selme Cikotića. A trebalo bi.

Motivi Milorada Dodika u ovom rašomonu oko Selme Cikotića su savršeno jasni: Cikotić je vjerojatno dao čvrsta uvjeravanja Dodiku da će se povodom migrantske krize ponašati kao notorni Dragan Mektić, jedan od njegovih prethodnika. Fahrudin Radončić je na početku svog kratkotrajnog mandata naveo kako će se potruditi da migrantska kriza bude ravnomjerno raspoređena na području cijele Bosne i Hercegovine, a ne da teret snosi samo jedan entitet, Federacija, a zapravo jedna jedina županija, Unsko-sanska, koja se uslijed tereta krize raspada po šavovima.

Dakle, za pretpostaviti je da je Dodik dobio čvrste garancije od Bakira Izetbegovića da će migrantska kriza, kao i u mandatu notornog Dragana Mektića ostati “unutarnja stvar” Federacije BiH, odnosno Unsko-sanske županije. Pojedini mediji su imenovanje Selme Cikotića prokomentirali i kao početak kraja mitskog savezništva Dodik-Čović. Međutim, te priče nemaju osnova. Ovo savezništvo je već jednom ranije “puklo”, u gotovo identičnim okolnostima, 2014. godine, kad je Šefik Džaferović izabran za predsjedatelja Zastupničkog doma PS BiH, usprkos protivljenju SNSD-a koji je tada izguran iz vlasti na razini Vijeća ministara.

Dodik je tada optuživao Džaferovića zbog povezanosti s ritualnim pogubljenjima koje je vršila jedinica Armije BiH “El Mudžahid, na što se Čovićev HDZ-u oglušio, jer mu se “žurilo” u vlast, kao što se to danas “žuri” Miloradu Dodiku. Ipak, kada je riječ o Bosni i Hercegovini, daleko je najkompleksnija situacija u kojoj se zatekao Bakir Izetbegović. Njegova pozicija unutar stranke nije niti približno jaka kao što je ona Dragana Čovića ili Milorada Dodika. Već nekoliko godina traju nesmiljeni sukobi unutar SDA, koji svako malo isplivaju na površinu.

Mogli bismo ih nabrajati unedogled, od “glave omiljenog konja” Amira Zukića pa do Glumčevih kadroviranja u županijskom ministarstvu kulture. Bakiru Izetbegoviću mnogo je lakše zadržati vlast na razini Federacije ili Bosne i Hercegovine negoli unutar stranke. Izetbegović je naprosto prisiljen na to da autoritet unutar stranke održava ucijenjenim kadrovima, onima koji se dovode (ili su se dovodili) u vezu s ratnim zločinima, poput Šefika Džaferovića, Halida Genjca, Dževada Mlaće i cijelog niza drugih “uglednih” SDA-ovaca ukopanih duboko u državne institucije, poput notornog Envera  Buze, prvooptuženog za pokolj u Uzdolu, koji je, umjesto u zatvoru, dvadesetak godina bio direktor jedne od državnih agencija, u kojoj je dočekao i mirovinu, sigurno ne bez prešutnog odobrenja HDZ-ovih kadrova.

U ovoj zemlji ništa se ne mijenja, osim nagore. Zato putuj Selm(a)o i ne petljaj se u vlastiti posao. Sve dok je tako, Cikotić će sjediti u udobnoj ministarskoj i profesorskoj fotelji, a ne u zatvoru, gdje mu je mjesto.

Bljesak.info