Prva nedjelja Došašća – znate li što ona predstavlja?

Došašće je zapravo vrijeme iščekivanja! Ono nas poziva na tajnu vjere koju svaki dan ispovijedamo za vrijeme sv. mise: „Tvoj slavni dolazak iščekujemo!“ Bdijenje je veoma važna kršćanska vrlina! Dok u Starom zavjetu proroci pozivaju na pripremu za mesijanski dolazak i njihovu budnost da ne propuste njegov najavljeni dolazak, Isus u Novom zavjetu govori da je kraljevstvo Božje već tu i da više nema odlaganja niti odgađanja.

Bdjeti zapravo znači biti nazočan u sadašnjosti i svjestan da sam pozvan živjeti sada i ovdje, djelovati upravo u danom trenutku i jedino u njemu postići obećanu nagradu. Zato se za budnost valja pripremiti i osigurati da imamo sve potrebno. Svjesni smo da nije lako jer tko je jednu noć probdio dobro zna kako je sutrašnji dan težak i traži san, a kamoli neprestano bdjeti svaki dan. No, ne moramo doslovno shvatiti bdijenje. Dovoljno je u svakodnevnom životu ispunjati svoje dužnosti, kako nam o tom svjedoči časni sluga Božji Petar Barbarić, sjemeništarac iz Travnika na glasu svetosti. Koliki su nam poslije upravo to posvjedočili, Majka Terezija iz Kalkute, Sv. Leopold Mandić, i mnoštvo drugih svetaca naših suvremenika! Sveci nisu neki čudaci koji su se odricali života, nego upravo suprotno, osobe koje su punim plućima uživale život i živjele usrećujući druge i sebe, svjesni da im je jedino vrijeme darovano za spasenje upravo danas! Zato su koristili svaku prigodu kako bi svima nama pokazali da se isplati poslušati Isusov poziv na budnost! Gospodin sigurno dolazi, najprije sada u pripravi za Božić – njegov zemaljski rođendan, a onda i o svom drugom dolasku! Ova priprava je zapravo priprava za konačni susret s Njime, pa bilo to u nesigurnosti crne noći ili neizvjesnosti jutra koje sviće punog radosne nade! Bdijte i molite kako bi Kristov dolazak bio samo prijelaz u sretni, vječni i neopisivi život u punini! Kad se očituje vidjet ćemo ga kao što jest i bit ćemo njemu slični, obećava nam Sv. Pavao!

Nada za Božjom intervencijom

Uz prvo čitanje prorok Izaija nas vodi u svoje vrijeme, ili da se bolje izrazimo: nevrijeme! Ljudi su se upravo vratili iz Babilonskog sužanjstva i nemaju gotovo ništa! Jedino im je preostala vjera i nada! Zato prorok i kliče u nadi za Božjom intervencijom i zaziva: „O da razdereš nebesa i siđeš!“ Liturgija taj krik stavlja u naša usta i za naše vrijeme! Tu čitamo tko je Bog, a tko smo i kakvi smo mi: „Ti si naš otac, otkupitelj!“ I makar se ne znam koliko puta ogriješili o Tebe i odmetnuli se, Ti se ne mijenjaš. Uvijek ostaješ naš Otac, a mi uvijek računamo na Tvoje očinsko srce. Izaija poziva ne samo na pojedinačnu skrušenost, nego sve ljude svih vremena na preispitivanje svoga odnosa prema Bogu!

Dobročinstva i mir

Za drugo čitanje imamo početak Poslanice apostola Pavla Korinćanima. Pavlovi početci su uvijek vrlo jezgroviti i nabijeni značenjem i porukom. Nekako su svečani kao oda radosti. „MILOST I MIR“ = „HARIS KAI EIRENE“ – Apostol želi Božju naklonost čovjeku i sva dobra koja može zamisliti za ovaj i budući život! Sva su ta dobra sadržana u riječi SHALOM= EIRENE = MIR: mir s Bogom i sa ljudima! Treba li išta više svim ljudima našeg vremena, i ne samo nama, koji još uvijek dobro pamtimo posljednji rat, koji je bjesnio na ovim našim predivnim prostorima? Danas, kada svatko zvecka oružjem, kada se prepuštamo konačnom zadovoljstvu radi ljudske pravde (dok pišem, upravo je izrečena presuda R. Mladiću za sva nedjela koja je počinio u zadnjem ratu na našim prostorima) postavljamo pitanje iščekivanja i mira! Zato možemo jasno razumjeti Pavlov pozdrav i želju za mirom i pravednošću prema svim ljudima koju jedino Bog može ispuniti i ljudsko srce učiniti sretnim i zadovoljnim! Sav je kršćanski život obilježen iščekivanjem Kristova dolaska! No, dok ne dođe, potrebna je temeljna kršćanska vrlina postojanost ili ustrajnost u dobru! Kada dođe, u Dan Gospodnji, treba nas zateći budne i besprijekorne, kako naglašava Sveti Pavao! Samo adventski čovjek, čovjek koji živi s pogledom na dovršenje svoga života, može biti čovjek u punom smislu riječi. Samo takvi ljudi omogućuju Bogu da bude prisutan u svijetu i da ga već sada mijenja.

Zatvorena vrata

Njemački pisac W. Borchert u svojoj drami Draussen vor der Tür (Pred vratima) piše o sudbini jednog njemačkog ratnog zarobljenika iz Drugog svjetskog rata koji, vrativši se nakon vremena provedena u logoru u svoj zavičaj, svugdje nailazi na zatvorena vrata. Roditelji su mu nestali u ratnom vihoru, žena je pogazila bračnu vjernost i otišla s drugim, u njegovoj roditeljskoj kući stanuju njemu nepoznati ljudi i ne žele se iseliti. Kao teški invalid, on uzalud traži posao i stan, nailazeći svugdje na zatvorena vrata. U svom očaju, baca se u rijeku, ali i ona kao da mu ne želi otvoriti vrata. Izbacuje ga na obalu i tako ponovo vraća u tu muku života. Na kraju on zadnjim silama poziva Boga na račun i pita ga, zašto sve to? Bog se pojavljuje na pozornici u liku starca sa sijedom bradom i odgovara: „Ja tu ništa ne mogu promijeniti, jer ja sam Bog s kojim nitko više ne računa – ja sam nepoznati Bog!“

Dostojni za Kristov drugi dolazak

Početna se Evanđelja crkvene godine nadovezuju na završna prošlih nedjelja. Krist je otišao na nebo i nama, svojim učenicima, povjerio je ovaj svijet. Trebamo ga svojim zalaganjem učiniti dostojnim za Kristov drugi dolazak. Ističu se dvije stvari: treba se svaki pojedinačno uložiti u svoj posao, u poziv koji mu je Bog dao. No, trebamo to ostvarivati i kao zajednica vjernika! Nema predaje i nema odgađanja. Opasno je odlaganje i zavaravanje da Gospodin neće doći! On dolazi iznenada i teško onima koje ne nađe spremne i pozaspale. Stoga je nužno potrebna budnost! U prilikama i neprilikama Bog k nama „dolazi“: dolazi nam u susret kako bismo i mi jedni prema drugima gajili susretljivost te zajedno učinimo što više dobra.

Znak Božje nazočnosti

Crkva koja slavi došašće mora u ovom svijetu biti znak žive Božje nazočnosti. U njezinu životu mora se vidjeti da ona doista računa s Bogom. U znakovima vremena ona trajno mora prepoznavati njegov sadašnji dolazak, kako bi spremno išla u susret konačnom susretu s njim. Bogu danas vape toliki obespravljeni, osiromašeni, prezreni i odbačeni i traže odgovor. On im želi biti bliz, ali to može samo po nama, po Crkvi koja će biti prostor njegove nazočnosti u svijetu. Zato, dok naviještamo u Isusovo ime „Bdijte!“, moramo sami sebi postaviti pitanje: Može li se na našem životu vidjeti da mi doista živimo za susret s Kristom, da sve činimo kako nas taj susret ne bi zatekao i iznenadio, našao nespremne? Neka se barem od danas nešto promijeni u našem životu, dapače, nabolje! Kao i uvijek na kraju poklanjam svima nama jednu predivnu priču na početku adventskog vremena kao ne bismo propustili obogatiti se uz Isusa koji dolazi!

U potrazi…

Za vrijeme zlatne groznice neki je čovjek prodao svu svoju imovinu, kupio opremu za kopanje zlata i osigurao dovoljno hrane. Otišao je u planine zajedno s drugim kopačima i krenuo u potragu za zlatom.

Dani, mjeseci i godine su prolazili, a on nije pronalazio ni trunku zlata. Postajao je sve siromašniji i na kraju ostao bez ičega. Osjećao se veoma usamljenim na tom pustom i sumornom mjestu, i otišao u prirodu. Stigao je do jednog potoka.

Zastao je i, promatrajući prirodu, odlučio tu izgraditi kućicu. Kako je bilo toplo vrijeme, iskopao je rupu pored potoka i počeo praviti cigle od zemlje i sušiti ih na suncu. Došla je zima, a on je, izmoren, umro od gladi i hladnoće.

Od tada je prošlo mnogo godina i jedan je mladi bračni par kupio taj prostor i sagradio na njemu kuću.

Međutim, jako im je smetala neugledna kućica nasred livade pa su je odlučili srušiti.

Kada su počeli s rušenjem, primijetili su svjetlucanje u ciglama. Analiza je pokazala da se u ciglama nalazi zlato. Mjesto s kojega je vađena zemlja za cigle bilo je bogato nalazište zlata i na njemu je kasnije otvoren rudnik.

Zamisli koliko čovjek može biti slijep pored očiju i ne vidjeti bogatstvo koje traži. Čovjek je umro od gladi u kući od zlata! Zato ne budi slijep. Otvori oči! Pogledaj oko sebe! Božić dolazi! Amen.

nedjelja.ba