Poznati neurolog otkriva: Evo kako se ljudsko tijelo bori protiv virusa

Anđelko Vrca, neurolog iz KBC-a Rebro, objasnio je što su to virusi, kako se naš organizam štiti od njih, ali i što je cjepivo i kako ono pomaže u borbi protiv virusa.

Što se događa s virusom koji je prošao vanjske barijere opće obrane? Tada virus ulazi u tkiva i tekućine organizma. Za njegovo eliminiranje ključan je imunološki sustav, a za učinak imunološkog sustava ključno je prepoznavanje. Što točno imunološki sustav treba prepoznati? Po svojoj naravi, ustrojstvu i načinu djelovanja treba prepoznati da se u tkivima nalazi strana supstancija, strana molekula, strana kemikalija koja je upravo zato što je strana – uglavnom nepoželjna. Kako zna da je neka kemikalija strana i uz to još nepoželjna? Tako da je fizikalno, kemijski pročita, napravi joj stanoviti otisak, matricu koju uspoređuje s postojećim matricama vlastitih tjelesnih kemikalija i stranih, ali poželjnih kemikalija. Ako nova matrica ne postoji u arhivi matrica vlastitih i stranih poželjnih kemikalija, odmah se pokrene provjera, a nakon toga pokrene se mehanizam proizvodnje novih krvnih stanica sposobnih da proizvedu protutijela na tu novu i nepoželjnu kemikaliju.

Kao što je spomenuto, viruse o kojima je ovdje riječ odmah se razdjeljuje na dva dijela, na dvije vrste virusa. Prvi su virusi oni koji ne vuku podrijetlo od DNK iste vrste u kojoj se virus nalazi i u čija je tkiva je ušao. To su „strani virusi“. Njihov DNK ima neke genske zapise koji ne pripadaju toj vrsti nego drugim vrstama ili ima neke proteine koji se nalaze uz taj DNK, a koji također ne pripadaju toj vrsti.

Prepoznavanje tih stranih molekula, tih stranih kemikalija koje su nepoželjne od imunološkog sustava domaćina relativno je lagano. Nakon prepoznavanja da su to strane i nepoželjne kemikalije imunološki sustav daje proizvođačima imunoloških stanica, limfocitima, matricu za proizvodnju baš takvog alata koji će proizvoditi protutijela na te strane i nepoželjne molekule.

Protutijela na strane i nepoželjne molekule priljube se uz te molekule, blokiraju ih, a time blokiraju i uz virus sastavljen od stranih molekula i uništavaju ga. Stvar je relativno jednostavna. Loš ishod sa stranim virusima može nastati ako je oštećen neki dio imunološkog sustava pa ne može izvesti taj proces.

Ali to više nije stvar virusa nego domaćina u koji je virus ušao i njegova imunološkog sustava koji je manjkav. Reklo bi se, ako je imunološki sustav zdrav, nema problema, proces ide, velike su šanse da virus bude pobijeđen. Što se dogodi s drugom grupom virusa koji vuku podrijetlo od DNK iste vrste kojoj pripada jedinka u koju su ušli? Tu je pravi problem. Ti virusi nemaju niti na sebi, niti u DNK, niti u proteinima koji ih prate nikakve strane molekule, nikakve strane kemikalije. Sve njihove kemikalije ima i domaćin. Imunološkom sustavu domaćina u koji je virus ušao neprepoznatljiv je.

Takav je virus za organizam jako opasan, za razliku od opisane vrste tzv. tuđeg virusa kojeg se zdravi imunološki sustav organizama relativno brzo rješava. Postoji li način da se organizam i takvog „domaćeg“ virusa riješi? Postoji. Kako to izgleda? Vjerojatno ima mnogo načina koji su nam poznati, ali još je više nepoznatih. A jedan od njih vrlo je interesantan i izgleda da je to glavni mehanizam rješavanja „domaćih“ virusa. U igri je opet imunološki sustav. Kako? Opet je stvar u prepoznatljivosti, odnosno u prepoznavanju uljeza.

Da bi molekule virusa iste vrste, koji je domaći za tu vrstu, koji ima sve bitne kemikalije iste kao i domaćin, imunološki sustav domaćina ipak prepoznao kao uljeze, organizam mora promijeniti neke njegove kemikalije i učiniti ih drukčijima i nepoželjnima te zatim, kao takve – drukčije i nepoželjne – napasti, a s njima napadati i virus. Kako to organizam čini? Organizam, uvjetno ćemo ga nazvati organizmom, oslobađa određenu kemikaliju koja ima veliku mogućnost vezanja za razne druge kemikalije. Shodno tome, ona se veže za kemikalije virusa.

Svaka je od tih kemikalija domaća – i ona koja pripada virusu i ona koja se s njom poveže – i nijedna od njih svaka za sebe ne bi izazvala imunološko prepoznavanje. Ali novonastala molekula koja je kemijski spoj tih dviju domaćih molekula je nova, moguće imunološkom sustavu strana i nepoželjna molekula, a to je nešto sasvim drugo. To je novi spoj koji je stran i nepoželjan za organizam i imunološki sustav ga prepoznaje i napada, a tako napada i virus. Proces je malo sporiji i neizravniji, ali ipak u konačnici stradavaju virusi. Reklo bi se da organizam uključi kemikalije koje obilježe virus.

Večernji list