Pali smo na ispitu kolektivne društvene odgovornosti

S pojavom koronavirusa na ovim prostorima jedno lice s nestrpljenjem smo očekivali na malim ekranima i pozorno slušali nove informacije o broju novooboljelih, širenju virusa, kao i zdravstvenom stanju COVID-pozitivnih pacijenata. Riječ je o prof. dr. Jurici Arapoviću, infektologu u SKB-u Mostar i predsjedatelju Vijeća za zaštitu pučanstva od zaraznih bolesti pri Federalnom ministarstvu zdravstva. Nakon šest mjeseci od početka pandemije razgovarali smo sa dr. Arapovićem o tijeku širenja bolesti kod nas, iskustvima, oboljelima…

Prošlo je šest mjeseci otkad je Svjetska zdravstvena organizacija proglasila pandemiju koronavirusa. Nedugo nakon toga, točnije 16. ožujka, registriran je i prvi slučaj u Hercegovini. Kako vi koji ste od početka uključeni u suzbijanje pandemije gledate na razdoblje od prvog slučaja do danas?

Kad je u pitanju moj doprinos, on je minoran, ali doprinos drugih kolega i cijelog zdravstvenog sustava je ogroman. Liječnici, medicinske sestre i tehničko osoblje u COVID-bolnicama pokazali su da mogu odgovoriti ovom izazovu. Možda smo u početku bili malo prekritični prema zdravstvenom sustavu jer smo u prvom redu bili svjesni organizacijskih i tehničkih nedostataka. Zato smo počeli navrijeme. Već od veljače zdravstveni sustav u FBiH u pripravnosti je na COVID-19. Značajno je istaknuti desetke, a, usudim se reći, stotine dokumenata, preporuka, naredbi, mjera, informacija koje su kreirane u nadležnim institucijama kako bismo što bolje ograničili pandemiju. S druge strane je pučanstvo koje je važna karika za primjenu i poštovanje mjera. Ako izostavimo mogućnost bijega od odgovornosti nadležnih institucija, bojim se da smo precijenili kolektivnu svijest i odgovornost ljudi i institucija koje nadziru sve takve mjere.

S pojavom koronavirusa u BiH nastala je svojevrsna panika, ljudi su se počeli manje kretati, potom je nastupio “lockdown”, dakle, imali smo svega nekoliko slučajeva u ožujku, a građani su se ponašali krajnje odgovorno? Danas je zaraženih na stotine, a opreza gotovo i da nema. Kako to komentirate?

Podijelit ću s vama informaciju koju možda javnost ne zna. BiH je bila među državama koje su uvele najstrože mjere u nadzoru pandemije COVID-19 u Europi kad smo imali svega 10-ak registriranih bolesnika. Kasnije se dogodio potpuni ‘lockdown’ (zaključavanje) 30. ožujka, a do potpunog ukidanja svih tih mjera proteklo je više od dva mjeseca, i tada smo dosegli ukupan broj od 2493 zaraženih i 152 smrtna ishoda. Koliko su mjere bile bitne, ide u prilog činjenica da smo nakon normalizacije društvenih aktivnosti, ukidanjem samoizolacije na granicama i otvaranjem granica u iduća tri mjeseca, dakle od 1. lipnja do danas, zabilježili više od 20.000 slučajeva i više od 600 smrtnih ishoda u BiH. Brojke nam ne idu u prilog ni naše vjerovanje da je društvo spremno preuzeti odgovornost za suzbijanje pandemije u BiH. Nažalost, nismo puno naučili iz iskustva razvijenijih europskih država gdje nije bilo moguće samoodgovornošću društva suzbiti pandemiju.

Bili ste uključeni u liječenje prvih pacijenta oboljelih od COVID-19 koji je u cijelom svijetu bio nepoznanica. Je li u međuvremenu došlo do promjene protokola liječenja? Držite li se strogog protokola liječenja ili primjenjujete neke svoje metode koje su rezultat iskustva?

Protokoli liječenja uglavnom su usuglašeni i to su preuzeti protokoli iz većih europskih centara. Budući da nema lijeka i da se svakog dana nešto novo nauči o ovoj bolesti, svi ti protokoli prilagođavaju se iz dana u dan. S obzirom na činjenicu da se radi o virusnoj bolesti za koju nemamo specifičnog lijeka, provodimo uglavnom simptomatsko i potporno liječenje bolesnika (kisik, antikoagulansi, deksametazon) te dajemo eksperimentalne lijekove ako su nam dostupni i bolesnici zadovoljavaju kriterije za to. Drago nam je kad nam se jave bolesnici koji su bili na rubu života i smrti, pogotovu oni koji su bili na respiratoru. Ni oni sami nisu vjerovali da ova bolest može biti tako opasna. Stječe se dojam da bolesnici koji su otpušteni iz bolnice kao izliječeni, ipak vjeruju u zdravstveni sustav.

Koliko je dosad prošlo pacijenata kroz bolnički sustav u Hercegovini i kolika je smrtnost? Kakva je suradnja s drugim bolnicama i liječnicima?

U jednom našem presječnom istraživanju analizirali smo pandemiju na našim prostorima prva dva mjeseca. Ukupno je bilo stacionarno liječeno 60-ak bolesnika, smrtnost je bila 5%. Tada je na području triju županija bilo zaraženo oko 380 bolesnika. U drugom pogoršanju na ovim prostorima, koje seže od 10. lipnja do danas, u ovim trima županijama zaraženo je više od 3600 ljudi, a njih je u bolničkom sustavu bilo zbrinuto više od 400. Dakle, zaraženih je 10 puta više. Smrtnost je nešto manja, ona je općenito na području BiH oko 3%, isključivo zbog većeg broja zaražene mlađe populacije koja uglavnom ne zahtijeva bolničko liječenje, a smrtnost im je mnogo manja nego li se to bilježi u starijoj dobi – iznad 70 godina koja je i veća od 15%. Što se tiče suradnje s drugim ustanovama, ona je dobra, poglavito s primarnom zdravstvenom zaštitom. U HNŽ i ZHŽ prvi smo u FBiH uveli tzv. hladne timove koji na dnevnoj osnovi prate i pregledavaju COVID-19 bolesnike u kućnoj izolaciji. U tom kontekstu prihvatiti više od 85% bolesnika kroz primarni zdravstveni sustav bilo je i veliko olakšanje za bolnički sustav. Što se tiče ustanova u kojima se pruža sekundarna i tercijarna zdravstvena zaštita, sve one dobile su zapovijedi Federalnog kriznog stožera Ministarstva zdravstva da moraju osigurati kapacitete za zbrinjavanje i liječenje COVID-19 bolesnika. Zasad jedino Opća bolnica u Livnu ima u funkciji kapacitete za liječenje srednje teških bolesnika, dok druge bolnice to nisu još načinile, što može biti problem za predstojeće razdoblje pandemije.

Koliki je postotak smrtnosti pacijenata koji su priključeni na respirator i kreću li se brojke u okviru onih svjetskih?

Općenito citirajući svjetsku literaturu, COVID-19 bolesnici koji završe na invazivnoj mehaničkoj potpori disanja su kritični bolesnici i njihovo preživljavanje je oko 20%, pa čak do 35%, kakvo je bilo preživljavanje u prvih 60 dana epidemije u Hercegovini. Važno je pokušati na sve načine izbjeći ovakav vid liječenja. Nažalost, kad se nema izbora, to je jedina nada za preživljavanje kritičnih bolesnika. Ne želim da javnost stječe strah od svega ovog, ali moramo biti dovoljno informirani i svjesni tih činjenica.

Javljaju li se ljudi na ovim prostorima prekasno liječniku i otežava li to liječenje?

Ne bih rekao da je to tako. Ovo je virusna bolest i dobro je ako se može, narodski rečeno, ‘preležati’ je kod kuće. U prvom tjednu bolesnici ili počinju ozdravljati i bivaju sve bolje ili se počnu pogoršavati. COVID-19 je bolest koja se može komplicirati u tzv. drugoj fazi nakon 6-7 dana. U ovom razdoblju događa se prejak imunološki odgovor na virusnu infekciju i posljedično dolazi do pogoršanja respiratornog statusa bolesnika. Bolesnici osjećaju gubitak daha, probadanje i stezanje u prsištu, a u podlozi je smanjena oksigenacija krvi jer su pluća jako zahvaćena upalnim procesom. U tom trenutku bolesnici zahtijevaju liječenje u COVID-bolnici. Jedna od prvih u BiH je i naša COVID-bolnica kojoj gravitiraju najteži bolesnici s područja Hercegovine gdje je više od 400.000 žitelja.

Stanje u Hercegovini posljednjih mjeseci prilično je zabrinjavajuće. Oboljelih je svakog dana sve više. Koliko se liječnici i osoblje još dugo mogu boriti s ovolikim porastom broja oboljelih? Imate li dovoljno ljudstva, sredstava i opreme?

Nažalost, toplo vrijeme i mentalitet pučanstva obilježio je ovu pandemiju u negativnom smislu. Svečanosti i zabave, posebno svadbe, prijateljska i rodbinska druženja, noćna okupljanja u ugostiteljskim objektima dosta su doprinijeli pogoršanju u drugoj polovini ljeta. Ovih dana čuli smo apele zdravstvenih ustanova, situacija nije nimalo obećavajuća jer počela školska godina i da se nismo gotovo ničega, pa baš ničega, odrekli u korist djece i nesmetanog odvijanja školske godine i vrtića. Zbog hedonističkih poriva stavili smo na kocku obrazovanje. Gdje je tu logika? Zdravstveni sustav u Mostaru, a i drugim dijelovima BiH, odgovara na način da uključuje pomoć infektolozima i anesteziolozima u vidu ispomoći liječnicima drugih specijalnosti. Iako je očit umor i iscrpljenost među kolegama koji se intenzivno bave ovom problematikom već 6 mjeseci, ovako se pokušava osvježiti kadar i stvoriti adekvatan odgovor za zimu. Kadrovska pomoć jako je bitna, posebno kad je u pitanju sestrinski kadar koji pruža njegu takvim bolesnicima kontinuirano već 6 mjeseci. Zasad su kadrovske mogućnosti bolnica zadovoljavajuće, no uzimajući u obzir svaki dan 200 – 300 novooboljelih, trebat će vjerojatno širiti kapacitete COVID-bolnica u BiH, ali i biti na oprezu od infekcije među zdravstvenim radnicima, što može generirati svojevrsni slom zdravstvenog sustava.

Što mislite kad bi u BiH moglo doći cjepivo protiv korone i preporučate li cijepljenje protiv gripe kao nešto što bi moglo pomoći u borbi protiv koronavirusa?

Što se tiče cjepiva, optimist sam, mada nije i neće biti lako napraviti dobro, učinkovito i neštetno cjepivo na koronavirus. Prema svemu sudeći, optimalno ga je očekivati na proljeće 2021. Dobro je da je Vijeće ministara dalo suglasnost za nabavu cjepiva na COVID preko Globalne koalicije za nabavu cjepiva. Ovo je siguran put za dobiti kvalitetno i sigurno cjepivo. Prije toga dolazi zima koja nosi gripu. Zagovaram cijepljenje i svakako preporučujem cijepljenje protiv gripe. U 10 godina, koliko sam u Klinici za infektivne bolesti, imao sam priliku vidjeti mnogo bolesnika s gripom i komplikacijama gripe od kojih su najčešće za život opasne upale pluća. Osim starijih i onih s kroničnim bolestima, izuzetno će biti važno cijepiti protiv gripe sve zdravstvene radnike i nemedicinsko osoblje u zdravstvenom sustavu.

vecernji.ba