Održana predavanja u povodu 200. obljetnice rođenja fra Mihovila Sučića

Sinoć su u sklopu manifestacije Kulturno-vjerski dani Naša Gorica održana predavanja u povodu 200. obljetnice rođenja fra Mihovila Sučića pod nazivom Fra Mihovil Mijo Sučić (1820. – 2020.), Žrtva ljubavi kršćanske – prvi livanjski kirurg.

Voditeljica večeri gospođa Silvija Brčić je na početku pozdravila sve prisutne i najavila  da će o fra Mihovilu govoriti dr. Ivan Cikojević, fra Anđelko Barun i gosp. Damir Tadić.

Dr. Ivan Cikojević, ravnatelj Županijske bolnice „Dr. fra Mihovil Sučić“ Livno, pozdravio je prisutne, a govor je započeo riječima da postoje dvije vrste ljudi: oni koji pamte i oni koje se pamte te naglasio da fra Mihovil spada u ovu drugu skupinu, što potvrđuje i dio naslova ovoga skupa – Žrtva ljubavi kršćanske. Inspirativno kompilirajući prošlost i sadašnjost, preko Hipokrata, Pasteura, Kocha te fra Mihovila Sučića i dr. pokušao je objasniti da se u medicinskoj znanosti nije puno toga promijenilo. Cikojević je naglasio da je svako vrijeme u medicinskoj znanosti u nekoj eksperimentalnoj fazi, baš kao i ovo naše današnje, jer se i danas eksperimentira u liječenju aktualnoga Covida 19, propitkuju se nove metode i mogućnosti. Slikovito se izrazio  rekavši da se mi danas u odnosu na fra Mihovila Sučića koji je bio na prvom katu [razvoja medicinske znanosti], nalazimo na petome. Izlaganje je završio riječima da je fra Mihovil altruist i fratar koji se nesebično davao i dao za druge, da i nama danas on može biti uzor.

Fra Anđelko Barun je govorio o životu i djelu fra Mihovila Sučića, naglasivši da se upravo jučer, 26. 6. 2020. navršila 200. obljetnica rođenja tog livanjskog velikana i prvoga diplomiranoga kirurga u povijesti Bosne i Hercegovine. Fra Mihovil je rođen u Livnu 1820. Kod livanjskih franjevaca je stekao osnovnu izobrazbu. Školovanje je nastavio u Fojnici gdje je i zaređen 1837. Teologiju je završio u Veneciji 1845., a medicinu i kirurgiju u Padovi 1851. godine. Po završetku studija dobio je dozvolu od Kongregacije za širenje vjere da može puštati krv i baviti se liječenjem ali pod uvjetom da sve radi besplatno. Po završetku studija fra Mihovil se vratio u Fojnicu i nastavio s medicinskim radom. Fra Anđelko naglašava njegovu predanost pozivu i liječničke vještine, da se o njegovu liječenju čulo i izvan zemlje te je 1860. bio pozvan u Italiju liječiti jednu plemkinju koju je uspješno izliječio. U znak zahvalnosti ona mu je darovala lijep Gospin kip, koji se danas nalazi u samostanu na Gorici. Vrativši se iz Italije nastanjen je na Goricu i tu nastavlja s liječničkom praksom. Na žalost ne zadugo, krajem veljače 1865. je bio pozvan u Šuicu da pomogne pri porodu jednoj muslimanki. Bez obzira na zimu i loše vremenske uvjete fra Mihovil se odazvao pozivu. Prema predaji majka i dijete su preživjeli porod, ali se fra Mihovil zbog dugoga pješačenja i nevremena razbolio i preminuo od posljedica upale pluća 3. 3. 1865. godine u 45 godini života ili kako to fra Anđelko na kraju reče kao žrtva svojeg poziva i žrtva ljubavi kršćanske.

U izlaganju se fra Anđelko još osvrnuo na loše prilike zdravstva u Bosni prije franjevačkih liječnika osobito za katolike i dodao da je prva državna bolnica osnovana u Sarajevu tek 1866. Liječenjem su se bavili hodže, narodni liječnici bez ikakve stručne spreme, a brijači namještali prijelome ruku i nogu, vidali rane, vadili zube i puštali krv.

Posljednji izlagač gospodin Damir Tadić predavanje je podijelio je u dva dijela. U prvom dijelu se osvrnuo na rodoslovlje fra Mihovila Sučića rekavši da danas u livanjskome kraju živi veći broj Sučića (4 roda), ali da nisu međusobno krvno povezani i da je fra Mihovilov rod najstariji. Na žalost danas u Livnu nema više potomaka toga roda, oni su raseljeni i žive u Imotskom, Splitu i Zagrebu, a vjerojatno i Vitezu rekao je Tadić.

U drugom dijelu Tadić govori o medicinskoj djelatnosti fra Mihovila Sučića i naglašava da je o njegovoj medicinskoj djelatnosti jako malo sačuvalo u franjevačkim arhivima i ljetopisima. Dalje Tadić dodaje da o njegovoj djelatnosti nisu pisali ni Jukić a ni Martić. Stoga je Tadić istako važnost pisama fra Bone Jurića Drežnjaka, župnik u Ljubunčiću u to vrijeme i fra Lovre Karaule. Jurićevo pismo potječe iz rujna 1855. godine a upućeno je uredništvu Zagrebačkog katoličkog lista i odnosi se na koleru i njezino brzo širenje u livanjskome kraju te iste godine. Iz pisma je razvidno da je Sučić svećenik i vrstan liječnik, koji je osim što je završio medicinu i kirurgiju u Padovi stekao iskustvo u Veneciji liječeći u njezinim vojnim bolnicama 1848. i 1849. i da je u petogodišnjem radu u Bosni stekao bogato iskustvo liječeći ljude svih vjera.  A fra Lovro Karaula u svojemu pismu navodi da se i sam Sučić zarazio pružajući pomoć oboljelima idući od sela do sela. Na kraju je Tadić rekao ne samo da je fra Mihovil važan dio povijesti svojega grada i njegova kulturnog nasljeđa nego je i stvaratelj te povijesti i da zaslužuje kolektivno pamćenje

Svečanu tonu večeri doprinijeli su  učenici Osnovne glazbene škole Franjo Vilhar iz Livna: Ivan Tomić na harmici, Marko Džeko na gitari i Nika Kelava na flauti.

Ružica Barišić/FMGG