Na granici: Briga za zdravlje HDZ-a

Odluka Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske, prema kojoj svi građani Bosne i Hercegovine u susjednoj zemlji mogu ljetovati uz obaveznu samoizolaciju od četrnaest dana, sa epidemiologijom ima veze koliko i sa kvantnom fizikom. Ne znači to, naravno, da veze nema sa nečim drugim: tim se manevrom pokušava amortizirati politička šteta od povećanja broja oboljelih od koronavirusa, izazvanog, uz ostalo, revijalnim teniskim turnirom koji je počeo spektakularno, trajao uz paradiranje vrha HDZ-a i završio katastrofom.

“Hrvatska je pobijedila covid-19, ova Vlada je pobijedila covid-19, mi smo savladali epidemiju. Kakvo bi bilo ozračje u Hrvatskoj da smo imali 3000 mrtvih? A moglo se dogoditi. Uspjeli smo limitirati broj zaraženih i broj umrlih, meni je žao za svaki život“. Ovako je govorio hrvatski premijer Andrej Plenković nakon što je krenulo takozvano popuštanje mjera, odnosno otvaranje škola i kafića, frizerskih salona i vulkanizerskih radnji, hotela i restorana. Zaista, nizak ili nikakav broj novozaraženih covidom-19 stvarao je dojam da je Hrvatska pobijedila virus, samo što su neke druge brojke kazivale da je, usput, porazila i vlastitu ekonomiju, pa je zemlja zaključanih građana preko noći postala zemlja otključanih granica.

Odluka srpskog tenisera Novaka Đokovića da u Zadru organizira teniski turnir, upravo je zato dočekana euforično. Bila je to, je li, idealna razglednica iz korona free zemlje, atraktivan poziv svim onim koji, bojeći se za zdravlje, dvoje oko dolaska na godišnji u Brela i Makarsku, Rijeku i Rovinj, da slobodno doputuju, stave peškir u hlad i noge u more. Stvarno, malo je falilo da se trijumf nad virusom transformira u pobjedu nad mračnim predviđanjima o kolapsu turističke sezone u državi koja petinu proračuna puni rentanjem kreveta s pogledom na prirodne ljepote. Kako je sve skupa završilo, vjerovatno znate. Prvo je bugarskom teniseru Grigoru Dmitrovu bilo loše, da bi se ispostavilo kako koronu imaju on, ali i Borna Ćorić, Novak Đoković, žena mu i treneri, pa jedno djete i lijepa se slika na kojoj su bile pretrpane tribine, veseli igrači i sretna djeca pretopila u plakat za festival opće panike.

To što se u isto vrijeme počeo povećavati broj zaraženih i u drugim dijelovima Hrvatske, onim u kojima je tenis bio na sportskim kanalima, a Plenković u dnevniku, nije izazvalo ni blizu iste reakcije i posljedičnu političku štetu. Ispostavilo se, naime, da je turnir u Zadru bio organiziran mimo svih epidemioloških mjera, da se tamo gužvao i premijer lično, da se pozdravljao i fotografirao sa zaraženima i da nikako, ali nikako, ne smije u samoizolaciju u finišu predizborne kampanje u kojoj HDZ pokušava dostići koaliciju okupljenu oko SDP-a.

Upravo je ona pobjeda nad covidom-19 o kojoj je Plenković govorio bila zalog njegove stranke u pokušaju opstanka na vlasti, a kako se pokazalo da korona prelazi u kontraofanzivu uz nemalu pomoć navodnih pobjednika, navrat – nanos su donešene odluke kojima se želi stvoriti privid premoći vlade nad virusom.

Kada Hrvatska ima problem koji ne može samo izvesti preko granice i ostaviti ga u Bosni i Hercegovini, onda se u Hrvatskoj rješenje za problem traži, kažimo tako, preko Bosne i Hercegovine kojoj su, u ovom slučaju, priključene i Srbija, Sjeverna Makedonija, te Kosovo. To što epidemiološka situacija nije ništa bolja u, recimo, Austriji, Njemačkoj, Mađarskoj ili Engleskoj, očito nije puno značilo ministru unutrašnjih poslova Davoru Božinoviću i njegovim saradnicima. Što je nečija platežna moć veća, to je njegova uloga u pokušaju spašavanja turizma značajnija, a samim time je njegov virus, ukoliko ga donese, prihvatljiviji.

Tako smo, eto, u blokadi kojom se fingira držanje pandemije pod kontrolom završili mi, te Kosovari, Srbi i Makedonci, a nisu oni za koje još samo budale i konji vjeruju da će stvarno doći na godišnji i ponijeti barem 10.000 eura po članu obitelji, pa sve potrošiti na smještaj, lignje na žaru, sladoled i gemišt. Srbima se u posljednjih nekoliko decenija baš nešto i ne žuri na hrvatsku obalu.

Makedoncima je ona puno dalja od onih u Grčkoj ili Bugarskoj, dok Albanci u Dalmaciji zidaju tuđe kuće, a umorne ruke odmaraju u Crnoj Gori. Nije, dakle, potrebna velika pamet da se zaključi kome rampa na putu za plažu višestruko smeta. Za razliku od Hercegovaca, Bosanci u Dalmaciji ljetuju, neki imaju kuće, ali slabo ili nikako posluju. Hercegovci se, međutim, i kupaju i rade neke poslove na potezu od Dubrovnika pa do Rijeke, a nerijetko i dalje. I još im je bliže otići do Šibenika nego do Živinica. Istina, možda manje troše od Skandinavaca ili Britanaca, samo što je broj turista iz tih zemalja u Hrvatskoj trenutno oko šest, ali ne hiljada ili stotina.

Broj onih iz BiH će od četvrtka biti znatno manji. U cijelom tom manevru racionalna je, koliko – toliko, samo računica HDZ-a. U dvije dalmatinske izborne jedinice, devetoj i desetoj, Hrvatska demokratska zajednica ponekad gubi na lokalnim, ali nikada na parlamentarnim izborima, bez obzira na sve epohalne neuspjehe, računajući, evo, i krah koncepta pretvaranja industrijske zone u rentijersku.

Za glasove u BiH pobrinut će se, računaju Plenkovićevi pobočnici, Dragan Čović, lider sestrinske stranke s druge strane granice i samozvani predstavnih svih bosanskohercegovačkih Hrvata kojem, očito, nije čudno to što se u Rogoznicu može iz Beča, ali ne može iz Posušja. Tako, dakle, funkcionira velika, očito jednosmjerna ljubav između bosanskohercegovačkih Hrvata i Republike Hrvatske.

Prvi su dobri kada treba proliti krv, srčano pjevati po stadionskim okukama, osvajati medalje u pojedinačnim i kolektivnim sportovima, ali i i kada – uz Bošnjake, Srbe, Albance i Makedonce – trebaju spašavati politički život Andreja Plenkovića i HDZ-a. Bespogovorno prihvatanje svake zagrebačke odluke, kako one gdje se smije ljetovati, tako i one za koga se naprosto mora glasati se, naravno, podrazumijeva.    

Emir Imamović Pirke/Bljesak.info