Kako je samostan na Gorici u Livnu postao domaćin Novicijatu Bosne Srebrene

Novicijat je ustanova svake redovničke zajednice pod okriljem Rimokatoličke Crkve koja služi za formaciju budućih redovnika. To je vrijeme u kojem novaci uče teorijski i praktično živjeti svoj duhovni poziv.

Piše: fra Matej Juričević

Novicijat ili češće nazivan godinom kušnje ili šutnje u franjevački Red uvodi papa Honorije III. na zahtjev samoga utemeljitelja sv. Franje davne 1220. godine. Razlog uvođenja novicijata leži u činjenici da zajednica nije htjela primati u svoje bratstvo kojekakve dangube, lijenčine i skitnice, zbog toga su željeli prokušati svakog kandidata prije nego je postao njihov punopravni član. Novicijat koji u franjevačkom redu traje minimalno jednu godinu tek je druga stepenica u početnom formiranju budućih fratara. Novicijatu prethodi godina postulature, a nakon novicijata slijedi vrijeme privremenih zavjeta.

U samim počecima Reda svaki samostan imao je svoj vlastiti novicijat, ali je sv. Bonaventura uvidio da to nije dobro, stoga uvodi pravilo po kojem svaka provincija mora odrediti samo jednu kuću u kojoj će biti smješteni svi novaci. Iako je sv. Bonaventura živio u 13. stoljeću, u Bosanskoj vikariji, a potom i provinciji, zbog različitih povijesnih događaja to je bilo teško ili nikako provedivo. Ideja o jedinstvenom novicijatu u Bosni postaje realnost tek 1882. godine u Fojnici. Od tada do danas Novicijat naše Provincije bio je veliki putnik i promijenio je devet adresa. Nakon Fojnice, Novicijat je nalazio svoj dom u samostanima u: Gučoj Gori, Kraljevoj Sutjesci, na Humcu kod Ljubuškog, Visokom, na Bistriku u Sarajevu, a za vrijeme Domovinskog rata odlazi u izbjeglištvo u Italiju, najprije u samostan u Belmonteu, a zatim u Monopoliju. Valja spomenuti da su neki samostani u dva navrata bili domaćini Novicijatu (Fojnica, Livno i Bistrik), a Kraljeva Sutjeska čak tri puta.

Godine 1997. ispunjeni su svi uvjeti za povratak u domovinu, samo je trebalo odlučiti u koji samostan. Tako je samostan na Gorici u Livnu postao drugi put domaćin Novicijatu Bosne Srebrene. Od tada do danas novicijat više nije mijenjao svoju adresu, a od tada je kroz novicijat prošlo 229 novaka u 22 generacije. Treba napomenuti da je novicijat na Gorici bio domaćin i Novicijatu hercegovačke Provincije od 2001. do 2005. godine.

Novake u novicijatu nadgleda i o njima brine te u konačnici donosi sud o njihovoj prikladnosti za zajednicu magistar ili, kako se u Bosni Srebrenoj kaže, meštar. Kako su se kroz povijest mijenjali samostani, još su se češće mijenjali meštri, pa tako valja napomenuti da je jedan od meštara bio i današnji pomoćni banjolučki biskup fra Marko Semren. Kad govorimo o meštrima ne možemo ne spomenuti pokojnog fra Vitomira Silića koji je bio meštar u Novicijatu od 1994. do 2006. godine. Jedno vrijeme meštar novaka bio je bivši glavni urednik Svjetla riječi fra Marko Ešegović, koji trenutno obavlja istu dužnost u sestrinskoj provinciji franjevaca u Albaniji. Današnji meštar novaka Bosne Srebrene jest fra Marinko Baotić koji uspješno privodi kraju novicijatske godine svoju treću generaciju novaka.

Naravno da novaci ne provedu godina dana zatvoreni u samostanu. Vrlo često putuju uglavnom po franjevačkim župama Bosne Srebrene povodom patrona, u svrhu promocije duhovnih zvanja. Najčešće se ide na župe širega samostanskog područja livanjskog samostana, a nerijetko se zna otići i u druge krajeve Provincije. Tijekom godine organiziraju se dva velika susreta s novacima Južnoslavenske konferencije. Jesenski se susret organizira na području jedne od provincija iz Konferencije, a proljetni je susret zajedničko hodočašće u Asiz.

Osobno svjedočanstvo

Gledajući iz svoje osobne perspektive, vjerojatno i nekog običnog laika, novicijat izgleda kao dobra stvar za poslati godinu dana u apsolutno ništa. S takvim sam mišljenjem ušao u novicijat 8. srpnja prošle godine. U početku sam mislio da je jedina razlika između nekog robijaša u nekom kazneno popravnom zavodu i mene što sam ja dobrovoljno prihvatio novicijat za razliku od njega u kaznionici. Rezultat toga je bio jednostavan, svaki dan je bio teži i duži od prethodnog. Život se pretvorio u puko odbrojavanje dana do zavjeta. Jedina radost koju sam imao bila su česta putovanja po različitim mjestima.

Došla je kasna jesen i zima. Odlasci van samostana, izuzev odlaska u grad četvrtkom, postali su prava rijetkost. Mislio sam da nikada neće proći to sumorno doba godine, ali tu je onda Bog umiješao ponovo svoje prste pa je odlučio kroz molitvu i razmatranja pokazati mi pravi smisao moga trenutnoga stanja. Dao mi je da upoznam sebe da otkrijem neke stvari koje prije nisam primjećivao kod sebe. Počeo sam uviđati da je novicijat idealno vrijeme da popravljam svoje nedostatke da se trudim svakog dana biti bolji vjernik, kršćanin i franjevac. Prepoznati radost u malim i neznatnim stvarima koje prije nisam ni primjećivao. Počeo sam uviđati da malim stvarima poput darovanog osmjeha drugom mogu i njemu i sebi popraviti dan. A ako ne budem tražio radost u sitnicama, život će se pretvoriti u konstantno kukanje i oplakivanje samog sebe. Tako proljeće nije označilo samo buđenje prirode već i buđenje neke nove svijesti u mojoj glavi. Tek sam tada shvatio pravu bit novicijata i zašto je on potreban u redovničkoj formaciji.

Ovim putem pozivamo sve da u svojim osobnim i obiteljskim molitvama zamole Gospodara žetve da pošalje nove radnike u svoju žetvu, da ohrabri sve one koji su osjetili Božji poziv, ali se ne usuđuju na njega odgovoriti i za sve one koji su se već odazvali da im Gospodin podari snage da ne posustanu i ne malakšu u svom pozivu.

Izvor:

Svjetlo riječi