Kad porastem bit ću Željko Komšić

“Ne kune ga majka što kocka, već što želi vratiti izgubljeno”, kaže jedna stara narodna poslovica, koja može poslužiti kao rezime slučaja Ivane Marić, kandidata Naše stranke za dogradonačelnicu Sarajeva. Radi se o unosnoj političkoj sinekuri, “lezi ljebe da te jedem”, gdje se uglavnom odlučuje o krupnim pitanjima, kakvo je otprilike ono koja će se vrsta pahuljica nabavljati za pse lutalice u prihvatilištima, a koju bošnjački političari, merhametli kakve ih je Bog dao, svako malo velikodušno nude nebošnjacima, glumeću upokojenu multietničnost u tom gradu.

Bijeda nacionalizma malih naroda

Sve to, naravno ima i svoju cijenu, a to je u principu gaženje vlastitog dostojanstva i odricanja od samoga sebe, odnosno morate najprije postati idealan Srbin ili Hrvat po mjeri većinskog, bošnjačkog nacionalizma, odnosno Bosanac i Hercegovac. Radi se o nekoj vrsti autošovinizma kao normi ponašanja.

Cijeli slučaj još je jednom, po tko zna koji put, pokazao svu grotesknost i bijedu nacionalizama malih naroda, u ovom slučaju bošnjačkog, koji neodoljivo podsjeća na aginsku žabicu koja se jadna napinje do veličine begovskog bika, ne želeći se pritom pogledati u ogledalo, jer zna da će u njemu vidjeti ubogu žabicu bez obzira koliko se napinjala.

Svi naši nacionalizmi kao s neupitnom činjenicom barataju s jednom stvari: da je današnji odnos snaga nešto vječno, a da je iz perspektive svakog od tri pojedinačna nacionalizma njihova nacija najstarija, najbolja i najpametnija. Hrvati su bosanski katolici, a Srbi bosanski pravoslavci. Koliko ste puta u javnom prostoru čuli nešto slično? E, sada, dok ne spomenete treću stranu, onda je to u “građanskom dijelu” Bosne i Hercegovine gotovo aksiom, koji ne morate dokazivati, nešto što je samorazumljivo, u što se slijepo vjeruje kao u osnovne matematičke zakone. Jedan plus jedan plus jedan jest jednako dva. I točka. Znanstveno potvrđena činjenica. Bošnjo s dna kace bi rekao da se vlasi bez potrebe bune, jer da ih je i onaj njihov Ivo Andrić nazivao tako. Međutim, Bošnjo s dna kace obično prešuti kako je današnje Bošnjake u to vrijeme Andrić nazivao. Osim kada to eventualno spomene u kontekstu Andrićeve pokojne majke.

Građanska omerta

U romanu “Travnička hronika” Ive Andrića, u rječniku turcizama na kraju knjige, stoji jedna napomena: “Nazivi ‘Turci’ i ‘turski’ upotrijebljeni su često, tokom pričanja, i za bosanski muslimanski svijet što je tada bilo uobičajeno.”

Ivana Marić je u Londonu zapravo prekršila “građansku omertu”, jer sarajevsku matematiku teško možete prodavati u Londonu, a da ne ispadnete notorna budala. Tu dolazimo do građanskog koncepta kakvog nam prodaju sarajevski politički šibicari: postoje građani i postoje bosanski katolici i pravoslavci, odnosno postoje “građani” i vlasi. Kao kod Ive Andrića. Samo što on te “građane” malo drugačije zove.

Do sličnih paradoksa može doći isključivo kada bošnjački nacionalizam za Hrvate i Srbe koristi argumente iz 19. stoljeća, prije formiranja nacija na ovim prostorima, dok sebe stavlja u današnji kontekst. Dakle, današnji “građanski koncept” koji nam se prodaje iz Sarajeva na neviđeno je preslik odnosa iz vremena otomanske uprave u Bosni i Hercegovini. Ivana Marić je u Londonu na nespretan način promovirala taj i takav građanluk, za što je dobila po prstima. To je najveći paradoks ove priče. Ona je, tako, u tragikomičnom intervjuu za Federalnu televiziju, lakonski izrekla jednu potpuno novu teoriju formiranja nacija na prostoru Bosne i Hercegovine, koja iznimno godi bošnjačkom uhu, da su katolici postali Hrvati, a pravoslavni Srbi tek nakon Drugog svjetskog rata. Dok naziv Bošnjaci, kako je to navela voditeljica intervjua, nabacujući voleje Ivani Marić, ima “hiljadugodišnju tradiciju”. Kakve škole su pohađali akteri ovog crnohumornog vica? U kakvu povijest vjeruju? U povijest koja je temeljito preuređena i podložna infantilnim intervencijama? Obje sudionice, u što sam uvjeren, vjeruju u takvu verziju povijesti, u neku vrstu “personalizirane povijesti” koja se prilagođava nečijim osobnim potrebama, odnosno bolesnim ambicijama.

Einsteinova definicija gluposti

“Ljudska glupost i svemir su beskonačni, ali za ovo drugo nisam siguran”, glasi jedna od najpoznatijih izjava Alberta Einsteina.  Je li ovdje u pitanju upravo to, Einsteinova definicija gluposti, ili je pak riječ o neznanju? I jedno i drugo je porazno. Pogotovo za osobu koja se predstavlja kao “politička analitičarka”, ma što to značilo. Kako izgledaju “političke analize” Ivane Marić? Pa otprilike ovako: Mlijeko je bijelo zbog toga što je bijele boje. Mlijeko nije crno zbog toga što je bijelo. A da bi bilo crno, onda bi morali bijelu boju nazvati crnom. Nelogično? Probajte u ovu jednadžbu staviti hudog Željka Komšića, pa onda recite što je tu nelogično. Jedina “svijetla” strana cijele ove priče je u tome što je Dino Konaković uime Bošnjaka velikodušno oprostio Ivani Marić, ali uz uvjet, je li, da odustane od kandidature. Valjda ima i Dino kakvog vlaha u rukavu? Ili će koristiti recept iz Goražda? “Ivana Marić se ispričala i ja kao Bošnjak prihvaćam njenu ispriku. Mislim da nije nacionalista i ovo je više pokazatelj njenih sposobnosti, analitičkih”, izjavio je Konaković. Odnosno da “intelektualno” nije dorasla funkciji dogradonačelnice. A kad vam to kaže osoba koja je u poodmakloj dobi s prosjekom 10.0 u rekordnom roku završila fakultet, oborivši pritom rekord Sarajevskog sveučilišta, onda se morate zamisliti.

Komšić 2.0

Što bi bilo, kaže Ivana Marić, da se odlučila kandidirati za člana Predsjedništva BiH. U razgovoru na Federalnoj televiziji priznala je da ozbiljno razmišlja i o toj soluciji. Tako da “analitičarka”, čini se, ima ambiciju postati Komšić 2.0, i koja bi, sudeći po svemu, bila dostojan nasljednik “našeg Željka”. U cijeloj ovoj priči najspornija je uloga Naše stranke koja se diči svojom lažnom multietničnošću, a koja je predložila Ivanu Marić za dogradonačelničko mjesto. Ova stranke se, što sam napisao nedavno, pretvorila u light verziju Demokratske fronte, stranka čija bi se politika u posljednje vrijeme ukratko mogla opisati onim stihovima iz jedne pjesme Zabranjenog pušenja: “Ko igra za raju i zanemaruje taktiku…” Da sam u pravu govori i njihova šutnja nakon brutalnog medijskog linča Ivane Marić. U suprotnom, Naša stranka je morala odbiti kandidaturu Ivane Marić zbog notornog, autošivinističkog govora mržnje u intervjuima koje je post festum davala. Je li vodstvu Naše stranke prihvatljivo to da se Hrvatima i Srbima niječe nacionalnost, kao ključni preduvjet za bilo kakvu političku funkciju? Njihova šutnja govori u prilog tome. I što bi, po njihovom, morala Ivana Marić napraviti da se opere u njihovim očima? Otići, kao autentična Bosanka i Hercegovka, na mezar Alije Izetbegovića?

Komšićeva ljestvica

Visoko podignuta ljestvica “prihvatljivosti” nebošnjaka u Sarajevu iznenadila je samo one naivne. Pogotovo se to odnosi na Hrvate i Srbe, pošto Ivana Marić za sebe kaže da je po nacionalnosti Bosanka i Hercegovca, shvativši koja je “cijena” dogradonačelničke sinekure. Sve je to rezultat djelovanja Željka Komšića, koji je podigao letvicu u nebo za sve buduće etnobiznismene, do razine gaženja vlastitog ljudskog dostojanstva, pa čak i više – do razine one kafkijanske preobrazbe, a što se, da bi cijela stvar bila još apsurdnija, u slučaju Ivane Marić, barem stvari za sada tako stoje, pokazalo nedostatnim.

Što cijela ova priča oko slučaja Ivane Marić govori o Bosni i Hercegovini, priča koja se ponavlja u raznim varijantama već više od jednog desetljeća, priča koju je zakotrljao SDP, pa je preuzela SDA, da bi štafetnu palicu preuzela Naša stranka, pretvorivši je na taj način u normu? Pa zapravo ono što svi znamo, da se Bosna i Hercegovina nalazi u bezizlaznoj pat-poziciji, pred zidom, bez obzira na fake patriotizam koji se “nosi” u Sarajevu. Ili upravo zbog njega?

A uz to, to je i jasna poruka malim ćafirima u “slobodarskom” Sarajevu, koji odsada neće u prvom i drugom razredu osnovne škole ponavljati kako žele biti piloti, astronauti, programeri ili nogometaši. Zamislimo malog Pericu, učenika 2. razreda osnovne škole Mustafa Busuladžić u Sarajevu. “Perice”, pita ga učiteljica, “što ćeš biti kad porasteš?” “Kad porastem bit ću Željko Komšić”, kaže Perica kao iz topa.

Bljesak info