Intervju s generalom Rosom, počasnim građaninom Livna

RAZGOVOR SA GENERALOM ANTOM ZORISLAVOM ROSOM POVODM 30. OBLJETNICE OBRANE LIVNA

General Roso bio je zapovjednik kolosalne obrane na livanjskoj bojišnici, 23.travnja, 1992. godine.
Godine 1993. proglašen je počasnim građaninom Livna.

Razgovarao: Tomo Gelo

Kako se rodila ideja u legionaru da se vrati u Domovinu?

Godine 1973. postao sam politički emigrant, vojnik i legionar. Vjerovao sam da će doći čas kada ću se boriti za svoju državu Hrvatsku. Vratio sam se u Domovinu jer sam znao da nama nitko neće darovati slobodu i mir. Još od 1983. godine, smišljeno, do pojedinosti, kovano je novo ropstvo za hrvatski narod. Kao ratnik sa iskustvom prepoznavao sam i čitao znakove kako će se bivša Jugoslavija raspasti zbog jačanja slijepe i neutažive srpske hegemonije.

Generale, bili ste zapovjednik u presudnoj bitci za Livno u Domovinskom ratu, jeste li od tada razvili poseban odnos prema livnjacima?

Prije svega, u velikosrpskim planovima, zauzimanje livanjskog prostora bilo je stavljeno u nulti plan kao prevažno. S tog se položaja lako ostvaruju drugi ratni ciljevi i lako se ucjenjuje Hrvatsku, zato je bio trn u oku osvajača. S druge strane livanjski čovjek je bio svjestan da je to trenutak ili-ili, da nema odgode ove povijesne prigode koja se dogodila i otvorila. Bila je to jedinstvena ponuda: ili ćeš nestati ili osvjetlati obraz svoj i naraštaja braneći svoja ognjišta. To se i zbilo uz pomoć postrojba iz Hrvatske, u kojima je bio popriličan broj livanjskih momaka s ratnim iskustvom. Obrana livanjskog prostora svojevrsna je prekretnica u Domovinskom ratu. Livno će kasnije postati geostrateška polazišna točka oslobađanja širih hrvatskih prostora od okupacije. Neprijatelj je u startu imao ambicije oštrom akcijom uništiti branitelje. Tako bi u samom početku u narodu ubio želju da se obrani ili ga tako onesposobi i rani, da ga krvavim porazom istraumatizira, da mu slomi volju i motiv da uopće ratuje. Nije potrebno niti pomisliti što bi se dogodilo da je neprijatelj to uspio, a cilj je bio preko livanjske visoravni ovladati planinama Dinarom i Kamešnicom. Vojska generala Mladića, putem Vagnja ili Kamenskog stigla bi na puškomet do mora, a to je bila prva etapa srpskih planova. Druga etapa koja bi uslijedila, presjeći Hrvatsku u još jednoj strateškoj točki, zauzimanjem razbiti etnički prostor, pokoriti vlast i podjarmiti stanovnike bez obzira na prethodne demokratske izbore. Dakle, pokopati nade tek stvorene demokratske i slobodne Hrvatske.
Moja je spremnost da branim Hrvatsku na bilo kojem mjestu bila neupitna. Ali moja naklonjenost Livnjacima seže do obiteljskih korijena. Naime, moja pokojna majka potječe iz stare hrvatske loze, iz obitelji Bekavac. Korijene vuče iz Kraljeve Sutjeske, Bugojna, ali i livanjskog kraja. Neke od naših obitelji i danas žive u zaseoku Bekavci u Lovreću. Raselili smo se tako u Dalmaciju, u Slavoniju i Bačku. Dakle, i Livanjsko polje zemlja je mojih pradjedova, zato sam branio i obranio Livno. Obranili smo teritorij i ljude od užasa rata, pogibelji i stradanja. Duboko sam pnosan na Livnjake jer su imali odvažnost podnijeti golemu žrtvu u obrani zemlje svojih pradjedova i sačuvati je za budućnost svojih naraštaja.

U kakvom ste stanju zatekli livanjske obrambene položaje?

Na početku, nakon samog našeg dolaska, između ostalog, vidjeli smo da livanjska bojišnica nije bila dovoljno dobro ukopana. Bez pravih rovova, crta obrane ne može biti utvrđena, sigurna i čvrsta u sudaru s neusporedivo naoružanijim neprijateljem, koji na raspolaganju ima jugoslavensku vojnu opremu/tehnologiju i naoružanje. Istina, u objektivnim okolnostima embarga na kupnju oružja, nije bilo lako organizirati se, što zbog dobro obučene pete neprijateljske kolone u Gradu, ali i zbog gradskog izmiješanog stanovništva. Za takav krvavi pir potrebno je imati i borbeno iskustvo. Sve je te nedostatke valjalo na vrijeme detektirati i odgovoriti s brzim odgovarajućim vojničkim rješenjima. Iz tog kuta možemo govoriti o uspješnoj obrani. Neprijatelj je, očito, s tim nedostacima, naročito neiskustvom branitelja računao, zato je želio munjevito ovladati livanjskim teritorijem. Napadi su vršeni iz pravca Bosanskog Grahova, Glamoča i Kupresa. Paravojne postrojbe i JNA-a, imali su jasan cilj: probiti bilo koji od ovih pravaca i okupirati livanjski teritorij. Konačni cilj bio je spajanje Kninskog i Banjalučkog korpusa, osigurati preko Livna prodor prema moru. Da je velikosrpski plan na livanjskom području uspio, ovo presijecanje Hrvatske na dva dijela bilo bi na dohvat ruke s nesagledivim posljedicama po opstojnost samog naroda na ovom području. Zahvaljujući odlučnosti i odgovoru branitelja, neprijatelj svoj naum nije ostvario.

Do vašeg dolaska intenzivno se radilo na pripremi obrane koja je zbog dužine iznimno zahtjevna, na čemu ste temeljili obranu?

Narod je bio motiviran, mještani su se samoorganizirali kako su znali i umjeli. Dolaskom „moje ekipe“, našem ukupnom ratnom stanju, dali smo dimenziju više. Branitelji su dobili na odvažnosti, disciplini, sigurnosti, u pomoć su pristigli Livnjaci s prijateljima-suborcima s iskustvom ratovanja na drugim hrvatskim bojištima. Taktiku je osmislio tim u stožeru. Podijelili smo teritorij na 6. sektora. Sektorsko modularni tip obrane polučio je dobar rezultat. Ne treba zaboraviti da se bojišnica protezala u dužini oko 80 kilometara. Dakle, rat se provodio na vrlo zahtjevnom trenu. Bili smo obavještajno informacijski dobro povezani, a što je iznimno, neprocjenjivo bitno, poglavito kad nemate na raspolaganju ratnu moćnu tehniku i naoružanje. Izvori informacija mnogima i danas nisu poznati. Obrana na livanjskoj bojišnici bila je aktivna, uvodili smo sustav taktičkih diverzantskih skupina. Djelovali smo u dubini neprijatelja, od milja smo ih zvali „dubinska ili kirurška vojska“ koja je djelovala u dubini nekoliko kilometara. Ona je bila enigma za neprijatelja, jedan od ključeva našeg uspjeha.

Što je po vama prijelomni trenutak u obrani Livna, 23. travnja 1992.godine?

Neprijatelji su napali snažno topništvom, potom je slijedila invazija tenkovima na dva sektora – Čelebić i Rujane. Ukoliko bi i jedan sektor pao, a minimalni ratni cilj je bio da padne barem jedan, ako ne mogu oba, obrana Livna bila bi u velikom problemu. Glavnina je neprijateljske vojske usmjerena na ta dva pravca. Nisu niti sumnjali u uspjeh, kada imate takvo naoružanje i raspoložive paravojne formacije, ne računajući JNA postrojbe, enormno je jamstvo za uspjeh. No s druge strane su stajali hrabri, motivirani i neuništivi branitelji s malo raspoloživih sredstava za obranu. Napadi su bili odbijeni uz velike žrtve. Rat uvijek donosi žrtve, a bitka za Livno uzela je puno mrtvih i ranjenih. Upravo taj dan je bio ključan za obranu Livna, to nikada ne smijete zaboraviti, ne samo Livna, već i drugih hrvatskih krajeva. Obranili su ga mali ljudi koji su odlučili boriti se i biti slobodni. Tako ste ispisali divne stranice bliže povijesti. Sloboda vam nije darovana, za slobodu ste se izborili. Na takvom ste zemljopisnom položaju, pa stoga nije čudo što ste bili neprijateljska meta.

Što biste za dan obrane Livna poručili Livnjacima?

Danas moramo ustvrditi da je obrana teritorija temelj opstanka naroda. Bez branitelja nema države, nema budućnosti, nema Domovine. Livnjaci, današnji i oni budući, moraju imati i čuvati tu svijest o svojoj novoj povijesti. Oni su dužni nastaviti tradiciju, čuvajući svoj dom, običaje, jezik i kulturu. Tu ste nikli, tu su vaši opravdani prirodni interesi, živjeti svoji na svome. Borba za život kroz vrijeme mijenja forme i norme , za svagda ostaje teza kako u ozbiljnim previranjima nema poklona. Zato je u svakom vremenu potreban razuman i miran pristup, hrabrost, vodeći računa kako je iskorak prema budućnosti obveza starijih. To među ostalim znači osigurati djeci, naraštajima koji dolaze, bolje uvjete za život. Ta svijest sama po sebi znači čuvanje ognjišta. Ona u konačnici pridonosi obrani livanjskog podneblja. Pridonosi čuvanju povijesnih tragova koji su ostavljeni prije nas. Jer zašto je bitna država? Ona je okvir koji omogućuje opstanak kulture, stvaranja i plodnosti svakog naroda. Tako, bez države Hrvatske i vaš bi opstanak bio kudikamo teži. Stoga, treba gledati odvažno u budućnost, bez obzira na izazove. Oni koji gledaju i vide stvarnost, koji je čuvaju, čuvaju i stvarnost i onih oko sebe. Takvi opstaju i u novim okolnostima. U svijetu koji se mijenja.

Gospodine generale, na kraju Vam se od srca zahvaljujem na ovom razgovoru u ime svih branitelja Livna, žitelja sela i grada, svih raseljenih ma gdje oni bili. Rado bih vas vidjeli ponovo u Livnu, među svojima. Molimo da se još jednom izravno obratite svojim suborcima, ono što Vam je naročito pri srcu.

Hvala vam, rado to činim. Svakako, najprije bih pozdravio moje branitelje livnjake riječima: Živjeli slobodari!!! Ljubav prema rodnom kraju i hrvatskom rodu nadvladala je strahove i prijetnje ratnog vihora. Nemojte se nikada umoriti investirati u poštene ljude, u zajedništvo koje vas je krasilo u ratu da se održite danas i sutra u miru. Svojom ste žrtvom zaslužili mir i budućnost. Pamtite to zauvijek. Prenosite svojoj djeci. Od srca vam čestitam dan pobjede i ponosa, vama, vašim obiteljima i prijateljima. Samo složni možete ostati i opstati u čuvanju i rađanju novog svijeta koji pred našim očima nastaje. Oslonite se na vaše zdrave snage i vrijednosti koje ste pokazali u ratu i koje imate kao ljudi svojim odgojem. Samo tako ćete izbjeći zamke iluzija koje nas okružuju i koje nam se nude. To je zalog za sutra i za vašu djecu. Treba godine mira da bi baštinili pravedniji i socijalniji poredak. Ne smijete se zadovoljiti frazom „bit će bolje“. Bit će bolje ako vi na tome radite, ako vi to želite. Treba vratiti vjeru iseljenih da ne napuštaju svoja pradjedovska ognjišta. Zemlja je uvjet opstanka bez obzira gdje i kako živjeli. Livanjski kraj ima sve prirodne resurse za životni standard na visokoj razini. Optimizam i vedrina je ljudska vrlina. To je sila koja tjera naprijed da se obnovi baština i osigura budućnost za nove naraštaje.