FILIP MIHALJEVIĆ: ‘Mi bacači kugle smo mrcine, stalno jedemo, ali to, brate, dosadi’

Filip Mihaljević, hrvatski rekorder u bacanju kugle, nastupit će na predstojećem Svjetskom prvenstvu u atletici. Nada se ulasku u finale i vjeruje da može baciti preko 22 metra, a ovim sportom počeo se baviti nakon što je bacao kamena s ramena

U Eugeneu, gradu u američkoj državi Oregon, u petak, 15. srpnja, započet će Svjetsko prvenstvo u atletici. Već prvoga dana u kvalifikacijama u bacanju kugle nastupit će hrvatski prvak i rekorder Filip Mihaljević. S državnim rekordom 21,94 metra ostvarenim prošle godine te ovosezonskim rezultatom od 21,18 metara, Mihaljević je ozbiljan kandidat za ulazak u finale koje će se održati dva dana kasnije. Međutim, bacanje kugle uvijek je bila disciplina prepuna iznenađenja pa je tako prošle godine, na Olimpijskim igrama u Tokiju, Mihaljević očekivao ulazak u finale, ali je otpao u kvalifikacijama bacivši kuglu 20,67 metara. Da je to prebrodio, pokazao je u ožujku ove godine kad je na Svjetskom dvoranskom prvenstvu osvojio četvrto mjesto bacivši kuglu 21,83 metra.

Mihaljević će uskoro proslaviti 28. rođendan i ući u godine kada bacači postižu svoje najbolje rezultate. Za njega bi, svakako, to značilo bacanje preko 22 metra, granice koja čini razliku između elitnih i vrlo dobrih bacača kugle. Ove godine samo su njih trojica bacila kuglu preko 22 metra, na čelu s Ryanom Crouserom koji je svjetski rekorder s 23,37 metara, a ove godine bacio je 23,12 metara. O dosadašnjoj karijeri, uspjesima i ciljevima razgovarali smo s Mihaljevićem za Tempo.

TEMPO: Za Eugene vas vežu lijepe uspomene, tamo ste 2016. godine bacili kuglu 20,71 metar te ste bili studentski prvak.

Da, u Eugenu sam nastupao, ali na starom stadionu koji su renovirali. Tamo sam u vrijeme studiranja osam puta nastupio, četiri puta u bacanju kugle i četiri puta u bacanju diska i to mi je definitivno jedan od najdražih stadiona. Tu sam triput bio prvak Amerike u natjecanju koledža, prvi put u životu bacio sam kuglu dalje od 21 metra, imam jako puno lijepih uspomena s tog čudesnog Hayward Fielda. Tamo mi je sve poznato – i stadion, i okolina oko stadiona, i taj kampus.

TEMPO: Na tom stadionu su Ryan Crouser i Joe Kovacs ostvarili najbolje ovogodišnje rezultate u bacanju kugle. Znači li to da za vas bacače na tom stadionu postoje posebni preduvjeti?

Prošle godine je Ryan Crouser tu bacio svjetski rekord. U razgovoru s kolegama čuo sam da su novi krugovi, koje su napravili, vrlo brzi, što bacačima kugle generalno odgovara. Međutim, u slučaju kiše to može biti nezgodno jer su krugovi tada jako skliski. Vjerujem da će u dobrim uvjetima rezultati biti jako dobri. Ryan Crouser je na tom stadionu četiri puta bacio kuglu preko 23 metra. Vjerujem da je to pokazatelj. Ja nisam bio na tim novim krugovima, ali prema svim pokazateljima izgleda da su krugovi jako dobri.

TEMPO: Znači li to da bi se moglo ponoviti finale Svjetskog prvenstva u Dohi 2019. godine, kada je za medalju trebalo baciti 22,90 metara?

Iskreno, mislim da će tako i biti. Rezultati u bacanju kugle sve su bolji tako da se ove godine i očekuju takvi rezultati. Najbolji posljednjih godina ne kiksaju, dapače, pridružili su im se novi bacači kao što je Brazilac Darlan Romani. Danas su rezultati takvi da na svojih, recimo, 21 metar gledam kao što sam prije nekoliko godina gledao na 20,50 metara ili manje. Mislim da je razlog tome što imamo izuzetno talentiranu generaciju bacača na čelu s Ryanom Crouserom. To se odnosi i na Europu i na cijeli svijet. Uz to, razvila se tehnika rotacije u krugu, a stariji bacači nisu nekada mogli bacati tako daleko jer tehnika rotacije nije bila savladana. I način oporavka je danas drugačiji, nema više „ubijanja“ u treninzima. Sve je skupa nekako bolje posloženo.

‘Mi smo kod kuće, u selu Zagoričani kraj Livna, bacali kamena s ramena, ja sam to naslijedio od svog oca. Otac je primijetio da sam talentiran’

TEMPO: Za bacača kugle, kao i za mnoge druge sportaše, strašno je bitna mentalna snaga. Jeste li „izbrisali“ neuspjeh s Olimpijskih igara u Tokiju i jeste li mentalno spremni za nastup u Eugenu?

TEMPO: Je li točno da vas je otac usmjerio prema bacanju kugle, i to nakon što je vidio kako bacate „kamena s ramena“?

To je točno. Očeva želja je bila da postanem višebojac, bilo mu je apstraktno da bih mogao bacati kuglu 22 metra. Bio sam eksplozivan, ne i prebrz, ali sam mogao skočiti, tako da je to bila njegova ideja. Mi smo kod kuće bacali „kamena s ramena“, otac se time bavio u mladosti, ja sam to naslijedio od njega. Time smo se bavili ispred kuće, u selu Zagoričani kraj Livna. Bacali smo onom starom tehnikom. Otac je primijetio da imam određeni talent, bio sam bolji od svih momaka u selu, valjda je to nešto značilo. Odlučio je da odemo u Split, u ASK, na testiranje te da razgovaramo s nekim profesionalnim atletskim stručnjakom. Kada sam prvi put došao, ja sam i skakao u vis i trčao, testirali su me na tisuću metara. U desetoboju bih vjerojatno ostvario neke rezultate, ali se vidjelo da je bacanje moja najjača strana.

TEMPO: Kako je došlo do odlaska na studiranje u Ameriku? Jeste li dobili sportsku stipendiju?

Tako je, američka sveučilišta dijele, ovisno o sportu, određeni broj stipendija. Stipendije se dijele onim studentima za koje procijene da bi se mogli sportski razvijati na njihovom fakultetu. Nakon što sam osvojio europsko juniorsko srebro, otišao sam na studij u Ameriku gdje sam proveo četiri godine. Imao sam ponude s nekoliko američkih fakulteta, doslovno sam bio tražena roba jer sam tada bacao i kuglu i disk, a njima je bilo bitno da pokrijem dvije discipline. Imao sam ponuda s 40 do 50 fakulteta i na kraju sam izabrao Virginiju jer je tamo Hrvat bio trener te sam se osjećao najkomotnije.

‘Imao sam ponude nekoliko američkih fakulteta. Izabrao sam Virginiju jer je tamo Hrvat bio trener te sam se osjećao najkomotnije’

TEMPO: Na fakultetu ste ostvarivali odlične rezultate. Jeste li tada shvatili da se definitivno želite profesionalno baviti bacanjem kugle?

Nakon prvih godinu i pol, dvije treniranja u Americi, vidio sam da imam potencijal. Tjelesno sam bio slabiji od drugih, ali sam u svojoj generaciji bio među najboljima na svijetu. To je za mene bilo znak, ali zbog mogućnosti ozljede nikada ne znate što sve slijedi. U Americi sam proveo četiri godine kako bih vidio jesam li za to ili ne. Otišao sam u Ameriku s rezultatom 17,82, a vratio sam se s 21,30. Kada sam prebacio 21 metar, shvatio sam da bi bilo šteta da ne nastavim profesionalno se baviti bacanjem kugle.

TEMPO: Neko vrijeme ste boravili i u Kataru. Kako ste dospjeli tamo?

U Kataru sam proveo sedam, osam mjeseci. Moj trener je tamo radio pa sam otišao i ja. Pokušao sam raditi kao trener te ujedno i trenirati. Bilo je to 2018. godine. Financijska strana je bila dobra, ali nisam otišao u Katar zbog novca već zato što sam mislio da je to najbolje mjesto za treninge. Nakon sedam, osam mjeseci shvatio sam da ako se želim profesionalno baviti bacanjem kugle, moram tome biti posvećen 24 sata dnevno.

TEMPO: Godinama ste konstantno napredovali te došli do hrvatskog rekorda bacivši kuglu 21,94 metra. Što vam još treba da biste bacili preko 22 metra?

U pitanju su detalji koji se moraju poklopiti. Ove godine triput sam kuglu bacio 21,83 i 21,84 metra. Trebaju se poklopiti detalji tako da moram biti zdrav, moram imati kontinuitet i treba se poklopiti pravi hitac u pravo vrijeme, odnosno u trenutku kada si tjelesno spreman. Na dvoranskim natjecanjima bio sam tehnički dobar, ali nisam bio u tjelesnom maksimumu. Kada su ove godine započela natjecanja na otvorenom, prvo sam se nešto razbolio pa sam onda i mišić ozlijedio. Propustiš mjesec dana treninga i onda to malo teže nadoknađuješ, dođe do stagnacije. Vjerujem da sam jako blizu, ali treba za to raditi. Ljudi ne shvaćaju da kada jedne godine dođeš do 22 metra, sljedeće godine krećeš ispočetka. Odmoriš se malo, kupaš se, kreneš s pripremama i shvatiš da bacaš 17 metara. Krećeš od nule da bi ponovo došao do 22 metra. Treba biti strpljiv i ne odustajati od snova.

TEMPO: Kako je došlo do suradnje s trenerom Markom Mastelićem? On je bio trener Stipe Žunića koji je osvojio broncu na SP-u 2017. godine.

On i ja znamo se s mojih dolazaka na stadion. Žunić je u to vrijeme bio blizu okončanja karijere, bio je ozlijeđen pa nije tada ni bacao kuglu. Tako smo krajem 2019. godine počeli surađivati. On je mladi trener ali perspektivan, ima iskustva u radu sa Žunićem, vrijedan je, spreman učiti i raditi tako da je naša suradnja došla kao neki logičan slijed.

TEMPO: U povijesti su bacači kugle često bili dopingirani. Jeste li ikada posumnjali da konkurencija poseže za dopingom?

Mi smo pod nadzorom 365 dana u godini. U svakom vam trenutku može doći doping kontrola. Svakoga dana moramo biti dostupni za doping-kontrole koje su nenajavljene. Tu su i kontrole na natjecanjima, naročito ako se plasirate među prva tri, dok se na svjetskom prvenstvu svi testiraju. Dopinga je možda bilo u sedamdesetim i osamdesetim godinama, kada se sportaše testiralo valjda jednom godišnje. Ja ako prespavam kod roditelja, moram javiti adresu. Odem na pripreme, mijenjam adresu, moram je prijaviti. Evo, neki dan su došli, subota ujutro, sedam sati, kucaju mi na vrata.

TEMPO: Kada se pogleda vas bacače kugle, ljudi komentiraju „pogledaj ove mrcine kako su jaki“. Kakve su vaše nutricionističke navike?

Visok sam 201 cm i imam 140 kilograma. Ljudi misle „boli te briga, možeš jesti što hoćeš“. Uopće nije tako jer moraš jesti zdravo i moraš jesti stalno. Kada si želim nešto priuštiti, onda umjesto sedam obroka dnevno pojedem pet. Dosadi, brate, naročito zimi kada radimo na masi, kada radimo na snazi, onda non-stop jedemo. Pa ti dosadi jesti. Cijeloga tjedna radiš i jedeš, dođe petak navečer, a ti se moraš prisiliti opet jesti. Nije to ugodno, ali da bi održao kilažu, moraš jesti cijelo vrijeme. Jedeš svaka dva do tri sata, ali to dosadi. Stvarno smo mrcine i to je naporno i teško održavati.