Dozvoli da ti ispričam, grade moj…

Oblaci su navukli svoje zastore, a sunce se nespretno sakrilo iza njih. Spava. “Danas ima tremu pred publikom” , kažu mi.

Volim kazalište, nisu mi mrske ni kazališne lutke, ali koja predstava igra danas?

Netko iz daljine odgovara mi:

“Grad Livno slavi rođendan”, a u kazalištu muk i sjeta.

Osvrćem se. Osluškujem. Ne čujem.

Tražim. Ne vidim. Gubim se.

Odjednom, zatitra limeni zvuk budnice. Lišće se grli, pleše u letu. Kamenčići se hrvaju na oronulom crvenom limu. Ne ljutim se. Maleni su. Tek uče letjeti.

Sve mi to javlja rana jesenja kiša. Kapljice, jedna za drugom, utrkuju se niz moj prozor.

Klize prema cilju. Neke su vijugave. Bježe od svoje sjene. Ona najveća ne zastaje. Pomislim… možda želi pobjedu.

Za koju da navijam? Na koju da se kladim?

A onda vidim, sve su stigle na cilj. Sada su jedno maleno jezero koje ima odraz sreće.

I mi jurimo, ali vrijeme je brže. Spretno čuva svoju štafetu.

Danas možda ne čuješ dječje korake.

Danas možda nemaš uličnu utrku.

Pa što onda, možemo slaviti rođendan i bez torte.

Zato, dozvoli da ti ispričam, grade moj, o tebi, o rođendanu tvom…

Sretan rođendan najdraži grade!

M.K. /Livnovine