Djevojčica zvana Hrabrost

Svatko od nas često misli da su njegovi problemi najveći i pokušava se nositi s njima. Osjetljivi smo na svoje probleme, na poteškoće koje imaju naši rođaci, prijatelji i susjedi. Razgovaramo o tim problemima, tješimo jedni druge, podupiremo i ohrabrujemo. Neki zdravstveni problemi nam se čine bezizlaznima, a onda spoznamo kako se neki ljudi s tim bore, kako su odvažni i veseli. To je bio povod da posjetimo djevojčicu Katarinu Franjušić iz Prozora koju smo s pravom nazvali Hrabrost, piše Ramski vjesnik.

Nema kulturnog ili sportskog događaja u Rami, a da ga svojim sudjelovanjem nisu ukrasile Mažoretkinje Rama. Mnogi su mogli zamijetiti djevojčice iz predškolskog razdoblja pa i one starije kako stalno vrte neke štapove u rukama. Jedna od tih djevojčica je i Katarina Franjušić. Vrtjela je taj štap, radovala se svakom novom danu, svakom novom treningu, svakom novom susretu s prijateljicama, kako na treningu tako i u školi. A onda je odjednom osjetila 2019. Godine osjetila bolove u desnoj ruci i pomislila je kako previše trenira, vrti i baca mažoret štap. Otišla je na liječnički pregled i onda sazna tešku istinu koja nije bila ugodna za nju i njezinu obitelj.

O tome Katarina reče za Ramski vjesnik: „Prije svega kad sam saznala dijagnozu nisam bila ni svjesna i nisam znala što me čeka kada odem u Zagreb. Vidjevši sve na odjelu onkologije i hematologije bila sam šokirana i postavljala sam sebi puno pitanja.“ I dok tako otvoreno govori neki osobiti osmijeh joj ne silazi s lica dok je mama Ivana i tata Miro promatraju s posebnom nježnošću.

Od tada je Katarina  na liječenju već 3 godine

Prošla je puno terapija i dalje intenzivno prima kemoterapije, te pije petnaestak tableta svaki dan. Znajući da je to za njezino zdravlje ne pada joj ništa teško. Sve ono što je kroz ove tri godine Katarina prošla palo je teško njezinoj obitelji, mami Ivani, tati Miri, bratu Marinu i sestri Nikolini. I obitelji i prijateljima trebalo je puno vremena da prihvate činjenicu kako se Katarinin život zauvijek promijenio.

Njezino liječenje započelo je u Mostaru na pedijatriji. Zatim je upućena u Zagreb na Zavod za onkologiju i hematologiju na daljnje liječenje gdje se i danas liječi.

Katarina zahvalnost iskazuje ne samo svojoj obitelji i prijateljima: „Prije svega se želim zahvaliti doktorima i sestrama u Mostaru koji i dan danas pomažu u svemu, a posebne zahvale dr. Borki koji je uvijek spreman pomoći u bilo kojoj situaciji. Zahvalila bih i Domu zdravlja „Rama“ na svakoj vrsti pomoći.“

O svom liječenju u Zagrebu Katarina reče: „Doktori i sestre u Zagrebu su tek posebna priča. Između nas se stvorila jedna neraskidiva veza i prijateljstvo. Oni daju sve od sebe da bi nama pomogli kako bismo što lakše podnosili boravak na odjelu.“ Katarini u  liječenju osim njezine doktorice Bonevski pomaže i psihologinja Sara koju  je u svakoj situaciji uz Katarinu i pokušavaju svaki problem riješiti zajedno.

„Tu je i sestra Antonija Grubišić, koja je volonterka na odjelu. S njom kroz molitvu i razgovor prolazimo sve i to nam pomaže. Također moram spomenuti da na odjelu imamo sv. misu svaki ponedjeljak gdje se možemo ispovjediti i primiti bolesničko pomazanje i to bude zaista nešto posebno“, kazala je Katarina.

Katarinin boravak u Zagrebu s njezinom mamom Ivanom zahtijevao je smještaj. Proveli su od 2019. do 2021. u udruzi “Ljubav je na djelu” koju vodi jedna govori Katarina, predivna osoba, Suzana Paša. U zadnje vrijeme tijekom terapija smješteni su udruzi “Krijesnica”. Katarinina obitelj iskazuje posebnu zahvalnost ovim udrugama i svima drugima koje su im pomogle na bilo koji način.

Kada je Katarina morala otići u Zagreb na liječenje završila je sedmi razred u Osnovnoj školi “Marko Marulić” u Prozoru. Školovanje je nastavila u potpuno novom okruženju. Nastava je organizirana u bolnici i potpuno je prilagođena za potrebe pacijenata. Katarina reče kako su nastavnici bili puni razumijevanja i radili su onoliko koliko im je zdravlje dozvoljavalo. Završila je deveti razred s odličnim uspjehom.

Krizma u bolnici
Za vrijeme liječenja Katarina je trebala primit sakrament potvrde odnosno krizme. „U bolnici sam krizmana 1. ožujka 2021. godine, pet dana prije amputacije desne ruke. To mi je bila želja, jer nisam mogla prisustvovati svetoj krizmi u svojoj župi Prozor s vršnjacima. Krizma u bolnici je bila nešto posebno. Bilo je jako emotivno, ali i veselo. Potrudili su se da se ja osjećam kao kod kuće. Tu je bila moja obitelj, doktori i medicinsko osoblje, a kuma mi je bila moja psihologinja Sara koja će mi ostati dobar prijatelj za cijeli život“, Katarinine su riječi s iskazanim emocijama kao da taj trenutak ponovno proživljava.

„Kroz ovo vrijeme liječenja posebno me motiviraju moji mali prijatelji s odjela koji se također liječe. Oni su jednostavno neopisivi, jer kad vidite samo jedan njihov osmjeh ne možete ostati ravnodušni”, reče Katarina čiji osmijeh je također neopisiv.

Katarina je znala provesti u bolnici po tri mjeseca bez izlaska. Jedan ciklus terapije traje od 3 do 5 dana. Taj dan izgleda tako što je 24 sata povezana na aparate i to se prođe jednostavno samo uz podršku roditelja.

Katarina ima svoju jednu osobitost. Voli šminkanje. „Šminkanje je nešto što mene opušta i to je moj bijeg iz realnosti. U budućnosti želja mi je baviti se kao profesionalni šminker“, veslo je naglasila Katarina.

Ako bude sve u redu u dogovoru s doktorima na jesen iduće školske godine započinje svoje srednjoškolsko obrazovanje u Srednjoj školi Prozor u ekonomskoj struci. „Mislim da će mi škola super doći da zaboravim na svoje brige i da se što više družim sa prijateljima“, kazala je Katarina puna iščekivanja.

Katarinina mama Ivana je kazala: „Kao mama rekla bih da je najbitnije prihvatiti situaciju u kojoj se nalaziš i dati sve od sebe da djetetu u ovakvoj situaciji pružite najprije ljubav, podršku pa onda i razumijevanje. Iako smo razdvojeni već 3 godine, obitelj na okupu držimo tako što se čujemo svakodnevno i podržavamo jedni druge razgovorom.“

Iako su toliko razdvojeni, nedostaju jedni drugima njihovo zajedništvo i povezanost čine se još većima
“Mažoretkinjama ću uvijek biti zahvalna na svemu što rade za mene od prvog dana liječenja. Mi zaista imamo jednu lijepu priču i ples nas je povezao na jedan poseban način. Osim mažoretkinjama želim se zahvaliti Načelniku na financijskoj podršci. Hvala svakome od vas na pomoći, bila ona novčana ili riječ podrške. Bez vas i vaše podrške bi bilo puno teže”, zaključila je Katarina naš razgovor.

Zar ovo nije djevojčica zvana Hrabrost? Ostanimo podrška jedni drugima ma gdje bili, zaključuju kolege sa Ramskog vjesnika.