CGS: Minimalna penzija/mirovina za 40 godina radnog staža?!

Priču koju donosimo, mogli bi ispričati brojni radnici širom Bosne i Hercegovine ali i nekadašnjih livanjskih poduzeća (Livno-bus, Livno-trans, Opskrba, Tvornica vunenih tkanina, Dinara, Tušnica …), koji i nakon donesenih sudskih presuda još uvijek potražuju svoja prava…


Mjesto: Livno
Autor: Jusuf Baljak
U Livno–busu sam radio do 2008. godine. Bio sam jedan od najboljih radnika…šta god i kad god je trebalo raditi, ja sam bio dostupan. Popravljao sam autobuse, radio prekovremene, mijenjao kolege, doprinosio i zalagao se u firmi koliko god sam mogao. Na osnovu uloženog rada i truda bio sam nagrađivan i tako prešao na radno mjesto kontrolora. Međutim, kad god
bih prijavu napisao ista bi bila uništena, tada sam shvatio da kao pojedinac ne mogu mnogo utjecati i vratio se na svoje staro radno mjesto konduktera.

Tokom godina provedenih u Livno-busu bilo mi je uskraćeno da koristim dvadeset godišnjih odmora, uvijek pod izgovorom da nedostaje radnika, da nema ko da me zamjeni i slično. A koliko mi je tek slobodnih dana “propalo“! Kad niko od kolega nije htio voziti, ja sam preuzimao, ponekad sa završene jedne vozne linije preuzimao drugu. Tako i za vrijeme rata, riskirao sam život vozeći granate na Cincar. Slušao obećanja da će mi biti plaćeno, da će mi biti uplaćen radni staž i sva dugovanja, međutim to se nikad nije dogodilo. I dalje sam nastavio raditi, prelazeći sa jednog
radnog mjesta na drugo, bez prigovora preuzimao radne zadatke i odgovorno ih izvršavao.

No kada se firma gasila i kada su se stekli uvjeti da se uplati zaostali radni staž za odlazak u mirovinu, moj zahtjev nije uvažen i bio sam primoran svoja prava tražiti sudskim putem…

U zaštiti svojih prava obraćao sam se i Evropskom sudu za ljudska prava, međutim zbog nemara pravnice koja nije na vrijeme pokrenula postupak ovrhe, ostao sam uskraćen u svojim pravima.

Podnosio sam tužbe i protiv MIO-PIO i Porezne uprave, da bih na kraju sudskog procesa ipak parnica bila presuđena u moju korist. Međutim, kada je stiglo vrijeme izvršenja naplate, novaca više nije bilo. Od svih zaposlenika ja sam ostao jedini prema kojem nisu izmirene obaveze, nisu uplaćena dugovanja, niti isplaćena otpremnina. Iako se moj predmet
nalazi na razmatranju kod Ustavnog suda BIH, već godinu dana ne dobivam nikakav odgovor.

Obraćao sam se i gradonačelniku, u nadi da će se iznaći rješenje za moj problem, međutim bezuspješno. Diskriminiran sam i oštećen po svakom osnovu, jer sam ostao sam sa minimalnom penzijom i 40 godina radnog staža.