Branko Penjak: “LIVANJSKI SARKOFAG KOJEMU PREMCA NADALEKO NEMA” i “JEDNA TUŽNA PETROVDANSKA LIVANJSKA GODIŠNJICA”

Uz 200-ti rođendan prvog školovanog hosanskohercegovačkog kirurga fra Mihovila Sučića.

Valja naglasiti da se u devetnaestom stoljeću u Osmanlijskoj Bosni humanim postupcima i blagonaklonošću prema kršćanima isticao i jedan broj sultanovih namjesnika. O tome se pričalo po mnogim kasabama, a priče stigle i do Livna i Livno je tad dalo značajan doprinos suživotu u Bosni. Livanjski sultanovi namjesnici: kadija, muselim i begovi su se pročuli kako su pomogli da se digne spomenik katoličkom svećeniku fra Mihovilu Sučiću.

Za nadgrobni spomenik svećeniku kirurgu priloge su dali: i katolici, i muhamedanci i pravoslavci , jer je brižnim svestranim liječenjem livanjskih gorštaka zaslužio poštivanje i onih iz grada i onih iz livanjskih sela. Priča o snošljivosti i o događaju dizanja spomenika svećeniku liječniku stigla do Sarajeva, do valije, do, kako je zapisano, ”starog mirnog čovika, do Osman Nuri-paše, koji je Sarajevu povazdan ljuljao dicu u svom haremu” i ”koji je svaki grih za novac opraštao”. On svom nasljedniku Topal Osman-paši u amanet ostavio zadaću da podrži postupke za suživot spremnih razumnih kadija, begova i „raje“, da o tome izvijesti i uzvišenog cara.

Topal Osman-paša bio posve drukčiji od drugih valija, kaznio nekog Izet-bega koji je ugonio strah u sarajevske kršćanske kuće. Fra Grgu Martića cijenio zbog znanja turskog i više europskih jezika, zbog književnih djela i osobito zbog glazbene nadarenosti i komponiranja vojničkog marša, te ga pozivao na razgovore i dao mu novac da za katoličku djecu napravi novu školu, a jednom zgodom osobno sudjelovao u gašenju požara u katoličkom dijelu Sarajeva. Značajan je bio po gradnji ceste od Mostara do Sarajeva, a otvarao je i poštanske urede i uveo telefonske linije, te se energično brinuo za napredak zaostalog ”Tamnog Vilajeta”.

Bio je pravedan i brinuo se o provođenju zakašnjelih reforma sultana Selima III. i Abdul-Medžida, pa raja pomislila da se Bog počeo brinuti i za Zemljicu Prkosnu od Sna. To vrijeme se pamti i po tome, jer su to u vrijeme Otomanci dopustili da se i „raja“ bavi zanatima i trgovinom. Trgovina procvjetala i Livno postalo značajan trgovački centar s dvadesetak konaka. Pučani živnuli, imetci im se povećavali, pa oponašali kamena begovska mezarja i podizali veće kršćanske nadgrobne spomenike. Kamenoresci i kamenoklesari imali napretek posla.

Livanjsko katoličko groblje, koje nosi ime ”Svetog Mihovila”, posjećuju oni čiji umrli tamo počivaju, ali i šetači i izletnici livanjski. Mnogi obilaze znatan broj starih grobova, starih kamenih križeva i grobnih škrinja, a nadgrobni spomenik fra Mihovilu Sučiću je najposjećeniji, jer je i veličinom i ljepotom nadmašio sve druge. Na kamenom skoro četiri metra visokom masivnom križu je uklesano da ga do grobnog humka doteglilo dvadeset i osam volova. Svećenici koji su u mnogim mjestima obnašali službu Božju tvrde da je taj nadgrobni spomenik veličinom nadmašio sve druge kršćanske križeve i sarkofage u nekadašnjoj osmanlijskoj provinciji Bosni. Neki franjkevci tvrdi da veće grobne škrinje i većeg kamenog križa nadaleko nema.

Do grobnog humka je tegljen preko usjeva, preko njiva na kojima su dozrijevala žita, jer je to odobrio moćni livanjski kadija, a muselim osiguravao da se nitko ne buni tegljenju masivnog križa i masivnih kamenih dijelova sarkofaga preko zasijanih njiva. Suglasna bila i šestorica najuglednijih livanjskih begova. Na sarkofagu je uklesano da je taj golemi isklesani kameni sarkofag klesao i oblik mu dao domaći klesar Mate Baja. Baja je od rođenog oca zanat učio i naučio, a livanjski kraj mnogim kamenom spomenicima okitio, a znano je da je gradio i bogomolje za vjernika triju velikih vjera.

U sarkofagu tog velebnog spomenika počivaju kosti rano umrlog svećenika ranarnika i kirurga fratra Mihovila Sučića. Zna se da je iz ljubavi prema znanosti, uz nauk o Bogu učio i nauk o građi ljudskog tijela, završio medicinski studij, naučio na bolesnicima izvoditi kirurške zahvate. Iz ljubavi prema betežnim, iz ljubavi ”prema čoviku” jedanput je po zlu vremenu više od dvadeset kilometara hodio i smrtno se prehladio. Bila je zima, a on je pješice otišao u Šujicu, da bi bogatoj begovskoj nevjesti život spasio i prvi je liječnik u „Zemljici Prkosnoj od Sna“ koji je porođajni carski rez izveo.

Spasio je od sigurne smrti i mladu majku i njeno dijete i čudno je da se pješice kući vraćao. Vraćajući morao preko Borove glave pješačiti, morao kroz nanose snijega grljati. Uspio je mnoge veće i manje smetove obići i prijeći, ali se u tome odveć umorio, vrućicu dobio i nije ju prebolio. Livnjani mu se odužili pamćenjem i pripovijedanjem njegovih postignuća, gradnjom velebnog obilježja njegovoga ”greba”, a i time što su bolnici u Livnu dali njegovo ime.

JEDNA TUŽNA PETROVDANSKA LIVANJSKA GODIŠNJICA

Tužno je da 104 godine poslije smrti fra Mihovila Sučića, a dana 29. lipnja 1969. godine Livno nije imalo novog fra Mihovila Sučića, nije imalo njegovog nasljednika, jer se pred Sučića kućama, a u naselju Sučića Hrasti dogodio veliki prometni udes s velikim tragičnim posljedicama, a dva života nije imao tko spasiti. Tog 29. dana, mjeseca lipnja i godine 1969. u Livnu je bio tradicionalni veliki Petrovdanski sajma, bio Petrovdan. Vladala velika vrućina. Mnoštvo svijeta tiskalo se livanjskim ulicama, a mirisi konja, goveda i sitne stoke zapahnuli su grad i mnoge livanjske gospođe zatvarale prozore.

Mnoga djeca dobila zvučne igračke, pa zvuci piskova, zviždaljki i frulica nadjačali glasne radosne razgovore znanaca i prijatelja i nadvikivanja uličnih trgovaca. Na trgu ispred zgrade bolnice odjekivala svirka iz razglasne kante cirkusa, a oko ringišpila (vrtuljka) vladala gužva. Bogatiji domaćini se častili i pićem i janjećim pečenjima, ali je bilo više onih koji su sjedili po travnjacima i objedovali kuhana jaja, komadiće pite, suhog mesa i mliječne proizvode. Neki su to zasladili svježe kupljenim zamičkama i štrucama kruha, kako onima iz pekare Josipa Ćubele, tako i onima iz državne, nekad Tadića pekare. Zbog nesnosne vrućine, a i zbog mogućeg ljetnog iznenadnog pljuska, petrovdanski sajam se razilazio.

Zadovoljni trgovci zatvarali trgovine, a kupci nosili kupljenu robu. Oko tri sata u kolonama se odlazilo iz grada, a i neki trgovine zatvarane. Okretni i vedri, a mnogim Livnjanima drag i susretljiv gostioničar Ale Terzić, vlasnik gostionice „Zagreb“, je tog dana imao mnogo gostiju, te i on odlučio zatvoriti gostionicu. Novim osobnim autom Fiat 1300 je iz vozio iz grada svoju trudnu ženu Rasku, trogodišnjeg sina Renata i dvije susjedove djevojčice. Vodio ih u hladovinu lijepe hrastove šume kod Sučića kuća.

Supruga bila u posljednjem mjesecu trudnoće i htjela se nadisati čistog i svježeg zraka. Htjeli su se odmoriti i uživati ispod čuvenih, nekad Firdusovih, a danas Sučića hrasta. Ale lagano vozio makadamskim putom, a kad su bili na dijelu puta pored kojeg su zidovi dviju ograda, nevolja im ususret dojurila. Makadamskom cestom niz Begovaču prebrzo se spuštao stari ohrdali kamion državnog preduzeća DASP. Dobio je zalet. Sklanjali se pješaci Potočančani i Zagoričanci s ceste. Očito se i vozač izbezumio i nije htio s ceste u kamenjar skrenuti, jer bi uz put pogazio pješake. Svemu su krive bile slabe kočnice. Baš tu pred Sučića kućama, dvadesetak metara prije skretanja u šumarak, veliko je zlo učinio. Udario je gostioničarev auto, gurao ga slupanog do zida i stao. Usmrtio je Alu i teško ranio trudnu ženu Rasku. Svijet se okupio.

Iznijeli su Rasku iz slupanog auta, glava joj bila teško ozlijeđena, a u njenom trbuhu su se micala, kako se kasnijim pregledom utvrdilo, dva nerođena sinčića. Stigli i vatrogasci kola hitne pomoći. Odvezli Rasku, a da bi Alu limenog zagrljaja oslobodili, morali su auto sjeći. Umrla Raska na putu do bolnice. ”Gdje si Mihovile?” vapilo je tog popodneva plavo nebo livanjsko, jer se nerođenu djecu moglo carskim rezom spasiti. Tragični događaj digao mnoge Livnjane na noge. Danima se govorilo da tog dana Livno nije imalo liječnika kirurga. Bog je htio da u automobilu nesreću prežive malodobni gostioničarev sin Renato i dvije susjedove djevojčice. Godine Gospodnje 2020. Renato je odnio cvijeće na očev i majčin mezar i pomolio se Bogu za njihove duše. Godišnjica je tog stradanja i valja reći: „Rahmet (mir i milosrđe) dušama njihovim“.

Branko Penjak

Branko Brina Penjak