Božo Drmić: “Od potapanja polja 1974. godine prošlo je točno 46 godina i ništa se nije napravilo”

Na portalu Tomislavcity obratio sam se srpnja 2020. godine Otvorenim pismom Načelniku Općine poslije čega su uslijedili određeni komentari na društvenim mrežama. Bilo je lijepih i ružnih, dobronamjernih i zločestih, što je bilo i za očekivati, kako naš narod veli: „Koliko ljudi toliko ćudi“.

Zadovoljan sam da je Pismo pobudilo veliko zanimanje na društvenim mrežama, što je razlog da se svima najiskrenije zahvalim. Prvo onima kojima se sviđa, a takvih nije bilo malo, veliko HVALA! Onima kojima se ne sviđa što sam i kako pisao, na dispoziciji sam da bilo kada i bilo gdje se nađemo i popričamo, jer vjerujem i siguran sam da među njima ima veliki broj onih koji su u zabludi, oni koji nisu informirani i oni koji nisu ništa pročitali pa reagiraju po principu „čula, kazala“. S takvima želim rado razgovarati kako bi ih uvjerio da nemaju nikakvog razloga sumnjati u ono što radim i zašto se borim, a što će netko poslije toga komentirati i pisati je njegova osobna stvar. Svaku kritiku ću rado saslušati, a svaki dobar prijedlog i sugestiju prihvatiti, kako bi se našli na istom zadatku i radili na boljitku našeg kraja, naše općine i našeg naroda. One koji su zločesti pa svašta pišu i na taj način  liječe svoje frustracije treba razumjeti i ne treba ih ostaviti da se sami sa sobom bore. Dakako, treba im pomoći koliko se može, jer oni zato nisu krivi, to je u prirodi ili naravi čovjeka.

Za takve evo nekoliko eklatantnih paradigmi o prirodi čovjeka:

  1. a) Basna o škorpionu i žabi (kornjači). Škorpion na obali rijeke pita žabu da ga prenese preko rijeke. Žaba se ispočetka boji da će je škorpion ubosti, a škorpion joj odgovori da ako je ubode oboje će potonuti i utopiti se. Žaba potom pristaje, ali je škorpion ipak nasred rijeke ubode i tako oboje osudi na smrt. Kada ga žaba u smrtnom hropcu upita zašto je to učinio, škorpion odgovara: „Ja sam škorpion to mi je u prirodi.“
  2. b) 1968. Robert F. Kennedy u predizbornoj kampanji kao kandidat Demokratske stranke za predsjednika SAD je rekao, parafraziram. „U svakom narodu ima 20% onih koji su uvijek protiv svega“.
  3. c) Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman znao je reći: „Jedna četvrtina (25%) Hrvata, nažalost nije htjela samostalnu Hrvatsku“. Osobno s takvima nemam vremena polemizirati niti trošiti energiju i vrijeme, jer ima hrpa važnijih pitanja što namjeravam komentirati i pisati. Primjera radi, samo ime općine Tomislavgrad plijeni pozornost, s ponosom i zadovoljstvom izgovara ga većina Duvnjaka. Međutim, općinska politika je posebna priča koju ne treba popravljati nego mijenjati. Treba nam nova općinska politika s jasnim smjerom i drugim diskursom o čemu namjeravam progovoriti drugom prigodom.

Treba poći od činjenice da je Općina mjesto gdje se praktično odvija cjelokupni društveno politički život i ostvaruju temeljna ljudska i građanska prava. U općini imamo jednake i one manje jednake, što govori o tome kako funkcionira pravna država i kakva nam je vladavina prava. Više nema čekanja, bar za mene. To je ozbiljna tema o kojoj ću otvoreno progovoriti i ponuditi program i rješenja kako pokrenuti održivi razvoj Općine Tomislavgrad.

Posebno se želim obratiti dragim Viničanima s kojima sam i rodbinski vezan (moja prabaka je iz Vinice, a mater iz Rošnjača) i Kazaginčanima i svim Duvnjacima koji meni prigovaraju da se samo borim i govorim za Prisoje, što nije točno.

U tom pravcu evo nekoliko teza koje osporavaju takvu tvrdnju:

Prva moja knjiga „Buškoblatski kraj, hrvatski raj“ govori o području od Prisoja do Vinice i livanjskim selima oko jezera, od Golinjeva do Podgradine. Znači, riječ je buškoblatskoj kotlini kao cjelini. A pisati o tome nemoguće je da se u tom kontekstu ne spominju općine Tomislavgrad i Livno. Upravo općinske politike Duvna i Livna odgovorne su za ovakvo loše stanje Buškoblatskog kraja i jezera.

U mojoj drugo knjizi „Memoari s Buškog jezera“, pisao sam o propaloj državi i sustavu, u kojoj smo živjeli pola stoljeća, o patnjama hrvatskog naroda, domovinskom ratu, o percepciji Duvnjaka u Jugoslaviji…

U trećoj knjizi „Buško jezero Duvanjsko-Livanjski brend“ pisao sam o jezeru kao gospodarskom resursu i njegovom značaju ne samo za žitelje oko jezera nego  i za općinu Tomislavgrad i općinu Livno, pa i šire od toga.

Čvrsto držim i stotine puta sam rekao i ponovio: „Buško jezero je najveći dragulj HBŽ-a“, ali badava govoriti pojedinim političkim idiotima, to je isto šaptanje gluhome. Zbog toga moram otvoreno reći da je za njih (političare) sve ovo vrijeme Buško jezero samo krava koja daje najviše mlijeka, a narod ovce za šišanje, kao što su i ostala javna poduzeća u županiji. E moj narode, zar ne vidiš što nam sve čine ovi idioti boreći se za pozicije u županiji, kako bi uposlili svoje poslušnike, kontrolirali financije, imali dobre plaće, jer tko upravlja financijama ima i moć odnosno vlas. Kad dođu izbori, političari svojim ovčicama bace malo soli na travu, ovce se najedu i napiju a poslije toga iziđu na birališta i glasaju, zna se za koga, uopće ne razmišljajući što su isti uradili za svoj narod. Poslije izbora „na zapadu ništa novo-na istoku stare priče“.

Često puta razmišljam i pitam se kao vijernik, a ovom prigodom pitam sve vjernike  i svećenike zašto crkva šuti? Zašto se svećenici ne čuju kao pastiri svoga stada? Stado im se očito osipa, svaki dan ga je sve manje i manje, a pastiri se ne čuju. Ako se ovako nastavi razbježat ćemo se kao rakova djeca. Ne želim pastirima stada dijeliti nikakve savjete, nego im samo predložiti da bar za svoje stado upriliče misu s nakanom da nas bog oslobodi ovakvih političara koji nisu ništa manje opasniji od koronavirusa.

Političarima Livna i Tomislavgrada treba poručiti da ovo što rade i kako rade nije dobro, a svekolikom puku uputiti riječi utjehe i nade. Definitivno, ako pak otkrijete da takvu snagu ne vidimo na obzoru koja bi stvari dovela u red, onda jedino što nam ostaje je da sklopimo ruke,  pomolimo se Bogu i nadamo da će On svaku stvar staviti na svoje mjesto. Ovo dakako znači samo prijeko potrebnu duhovnu potporu, a nikako odustajanje od borbe za bolje sutra.

U produžetku teksta evo nekoliko zanimljivih detalja koji će nadam se biti zanimljivi  čitateljima Livna i Tomislavgrada

Općina Prisoje (1953.-1963.)

1953. godine donesen je Ustav bivše države pa samim time i nova teritorijalna podjela i novi adminstrativno-politički ustroj Bosne i Hercegovine, kada i Prisoje postaje općina u sklopu Livanjskog sreza koji je imao osam općina. Površina i razina ovlasti Livanjskog sreza u kojem nedostaje općina Drvar u mnogo čemu je slična današnjoj HBŽ.

Slika desno: Marijan Ćurić, kao učitelj rođen u Koritima. Slika lijevo: Marijan Ćurić, sa suprugom Nevenkom, predsjednik općine Prisoje (1953-1958), umro u 32. godini. Drugi predsjednik je bio Marijan Ivanda, župa Vinica (1958-1963.)

U livanjskom srezu (1955.) je živjelo ukupno 107.233 stanovnika u 243 naselja. Najveće naselje s 3672 stanovnika bilo je Livno, a ostala općinska središta imala su sljedeći broj stanovnika: Bosansko grahovo 476, Čelebić 752, Duvno 1610, Glamoč 986, Kupres 391, Preodac 727 i Prisoje 1804. Prema ovim statističkim podacima od naselja najviše stanovnika ima Livno, zatim Prisoje, što je siptomatično gledajući s ove vremenske distance. Površina općine Prisoje, iznosila je 219 km2, s 10.525 stanovnika. Općina Prisoje bila je od današnjeg Prisoja do Vinice, a činila su je četiri mjesna ureda (odbora) kako su se tada zvali. To se danas podudara s četiri župe ili mjesne zajednice: Prisoje, Grabovica, Rašeljke (Kazaginac) i Vinica.

Prema tome, ako se gledaju zemljopisna obilježja, a gledaju se, ovo područje

buškoblatske kotline uistinu čini zasebnu cjelinu uključujući i župu Podhum, koja pripada općini Livno. To je  jedan od razloga što su Bužani u svojoj prošlosti znali isticati svoju regionalnu osobnost odnosno pripadnost.

Zlatno (Periklovo) doba Općine Prisoje

O tome kako je živio i funkcionirao ovaj kraj dok je imao svoju općinu, kao svjedok tog vremena mogu potvrditi da je to doista bilo „zlatno doba općine Prisoje“. Sve je funkcioniralo besprijekorno. Bužani su u tom vremenu trajanja općine napravili puno. Napravljene su četverorazredne škole u Bukovoj Gori, Liskovači, Mijakovu Polju, Pasiču, Rošnjačama i Vrilu. 1958. napravljena je osmogodišnja škola i društveni dom u Prisoju i društveni dom u Kazagincu. Obnovljene su i pravljene župne crkve, kapelice i mjesna groblja.

Skoro svako selo imalo je prodavaonicu i birtiju, a Prisoje i Kazaginac po dvije. Prisoje je još imalo 20 vodenica, koje su neprekidno radile i uzdržavale 20 obitelji, imalo je dva šumara, dva poljara, seoskog glasnika, dva radnika na održavanju vodotoka koji je pokretao vodenice… Dakle, u Prisoju tako reći nije bilo nezaposlenih.

Prisojani su pokazali kako se voli svoje mjesto i općina, pa su neumorno radili i izgradili: školu, narodni dom, kavanu, poštu, vodovod, policijsku postaju, pekaru, ambulantu, veterinarsku stanicu, te stolarsku radionicu u kojoj su mladi završavali zanate. Osnovali su zemljoradničku zadrugu/kolektiv, napravili su tri velike štale za stoku, a uz štale napravljeni su i stanovi za agronoma, veterinara i automehaničara. Prisoje je imalo i tjedni Pazar utorkom, gdje je danas kuća Mile Ljubičića (Milčića), na kojem su se prodavali viškovi proizvoda, a najviše prodavala se stoka i stočni proizvodi.

Prisoje je prvo na području općine, osim grada Duvna, dobilo struju 1963. i iste godine gledalo televiziju u društvenoj kavani kad i Livno i Duvno. Općina Prisoje (od Prisoja do Vinice) imala je preko 300 uposlenih.

Sve je to postignuto zahvaljujući ljudima koji su ravnali općinom, iako im sustav nije bio naklonjen. Očito su znali što im je bilo činiti. Ti ljudi su: Marijan Ćurić, Marijan Ivanda, Ivan Marković, Stipe Kapulica, Bože Šarić, Mirko Ljubičić, Marko Čulo itd. Oni koji su radili u općini Duvno i bili produžna ruka za općinu Prisoje su: Drago Ćurić (Gutić), Mile Krivić, Mile Ljubičić (Marelja) i Jozo Ivančić (Japanov) iz Grabovice.

U stolarskoj radionici sve ukupno je bilo oko 40 ljudi, što majstora, pomoćnika i naučnika. Majstori su bili: Ante Šarić (Antiša), Božo Šarić, Jokica Šarić, Vinko Perković, Bože Perković, Ante Ćavarušić, Stipe Marković itd.

Zemljoradnička zadruga (Kolektiv) bila je nositelj gospodarskog razvitka. U zadrugu je ušlo 15-ak seljačkih obitelji sa cjelokupnom svojom imovinom, uz to od općine su dobili desetine hektara oranice i livade u polju tzv. „ispaše“ i krenuli s razvojem poljoprivredne proizvodnje. Od žitarica uzgajali su ječam, zob i kukuruz, podignuti su voćnjaci šljiva i jabuka, plantaže rajčica, kupusa, paprike… Redovno se svake godine ubiralo ljekovito bilje koje bi zadruga otkupljivala. Sve je to rađeno pod vodstvom vrsnog agronoma Ivana Matijevića.

Prisojani su za potrebe zadruge sagradili tri štale. U jednoj štali držali su stoku, u drugoj bila je stolarska radionica-tišljeraj i automehaničarska radnja, a u trećoj štali bila su tri stana. Stanove su dobili: veterinar Ante Grlić, rodom iz Bugojna (otac današnjeg ministra vanjskih poslova RH Gordana Grlić Radman), agronom Ivan Matijević, rođen u srednjoj Bosni i automehaničar Mile Ljubičić (Milčić) iz Prisoja. Agronom Ivan Matijević bio je mozak zemljoradničke zadruge i otac poznatog košarkaškog suca Ilije Matijevića koji je sudio povijesnu utakmicu Šibenka-Bosna (83:82) 1983. Godine, kada je Šibenka postala prvak Jugoslavije, a sudac Ilija Matijević i sedamnaestogodišnji Dražen Petrović postali junaci te utakmice. KK Bosna je morala dobiti utakmicu jer je to bio stav politike i košarkaškog saveza da moraju pobijediti i postati prvak Jugoslavije zbog Olimpijskih igara u Sarajevu 1984. Međutim, dogodilo se čudo, Bosna je izgubila i nastali su veliki problemi za suca Iliju Matijevića. Izbačen je iz sudačke organizacije s doživotnom zabranom suđenja, prijetili su mu smrću, prozvan je ustašom, a KK  Bosna odlukom suda postala prvak države.

Dalje, Prisoje i buškoblatski kraj u vrijeme trajanja općine postali su veliko gradilište u Livanjskom srezu, možda i najveće. Gradilo se najviše u Prisoju, kao općinskom centru, što je normalno. Entuzijazam, ponos i zadovoljstvo osjećao se na svakom koraku i zadovoljstvu nije bilo kraja. Za kratko vrijeme izgradilo se mnoštvo objekata koji su služili za potrebe općine. Svi ti objekti zidani su od prirodnog klesanog kamena, zašto je trebalo puno više vremena obzirom na tehniku kojom se radilo. U općini Prisoje se podiglo mlado i staro, kako bi svatko na svoj način dao obol u razvoju svoga mjesta i kako bi bili primjer drugima. U toj organizaciji rada bila je prava podjela poslova i nije bilo zastoja u radu. Prvi su vadili kamen, drugi stavljali u zaprežna kola, treći vozili, četvrti istovarali, zatim bi klesari obrađivali kamen, zidari zidali a najbrojniji su bili oni koji su opsluživali. Radilo se danonoćno kako bi se postigao cilj, i cilj postignut. Prisojani su napravili veliku stvar za povijest svoga mjesta, kraja i više od toga.

Općina Prisoje koja plijeni pozornost svojim položajem i prirodnim izgledom, postala je još ljepša. Prisoje je bilo prvo seosko urbano naselje u Livanjskom srezu. Mjesto je bilo dosta živo, zabavno i privlačno. Svi oblici zabavnog, kulturnog i sportskog života bili su zastupljeni. Radilo se, igralo se, pjevalo se, družilo se, veselilo se. U mjestu je bilo puno svijeta, u školi puno djece, planina puna blaga, a u polju puno ratara. Svako godišnje doba imalo je svoje draži i ljepotu, čega se rado sjećam.

Vrijeme trajanja općine poklapa se s mojom ranom mladošću. Kad je Prisoje postalo općina imao sam 10 godina, a kad je prestalo biti općina imao sam 20 godina. Dakle, kao mlad čovjek i svjedok tog vremena sve mi je to izgledalo sasvim normalno. Međutim, kad danas razmišljam o tom vremenu moram reći da sam na moje Prisojane ponosan, fascinirali su me gledajući s ove vremenske distance. Napravili su toliko toga da je to za novinsku rubriku „vjerovali ili ne“. Danas od toga ništa nema, sve je ukinuto i uništeno, u  školi 10 puta manje učenika, u Prisoju 5 puta manje žitelja. Zato koristim ovu prigodu da poručim svim Bužanima, naravno i svima ostalima koji su na bilo koji način sudjelovali u boljitku općine, a posebno onima koji su upravljali općinom, da imaju našu zahvalnost i poštovanje za sve ono što su učinili. Da se nije dogodilo potapanje Buškog polja, samo Bog zna gdje bi nam bio kraj. Međutim, Ustavom BiH 1963. godine ukinute su male općine pa time i općina Prisoje, koja se vratila u krilo općine Duvno. U stvari nije se vratila jer su svi važniji poslovi ostali u ingerenciji Općine Duvno (sud, katastar, grunt, policija  školstvo, vojni odjel itd.) Istina, u Prisoju je postojala policija, ali je to bila ispostava policijske postaje Duvno. To odvajanje i pripajanje općina bila je samo forma koju je trebalo zadovoljiti.

Ukidanjem općine Prisoje ništa se dramatično nije dogodilo. Prisojani su nastavili normalno funkcionirati uživajući u plodovima svoga rada za proteklih 10 godina. Na žalost svih Bužana, nakon samo 5 godina (1968.) po dogovoru republika BiH i Hrvatske, HEP je prišla isplati i zatvaranju Buškog polja. Polje je zatvoreno 1974., od kada postoji Buško jezero. Spoznaju o zatavaranju polja narod je teško dočekao. Sve ono što je krasilo Prisojane splasnulo je do te mjere da nisi više mogao vidjeti nasmijano lice. Samo se pričalo što, gdje, kako i kuda krenuti. Tuga i bol u srcu, apatija, rezignacija i beznađe uvuklo se u ovaj narod s razlogom. O tome sam pisao u mojim knjigama, pa koga zanima više neka se obratiti rado ću ga uputiti.

Zaključno, potapanjem Buškog polja izvršen je nezapamćen zločin nad ovim narodom i krajem. Imanja su se isplaćivala za bagatelu, a za potopljene društvene objekte osnovnu školu, mjesni ured, pošta, ambulantu, prostorije MZ-a HEP je napravio nove koji su urađeni tako loše da je to nevjerojatno. Očiti fušeraj! Za par se godina počelo sve urušavati.

Tvrdim da je više vrijedila potopljena osnovna škola u Prisoju nego sve što je HEP napravio za objekte koji su potopljeni. Onaj koji nas je trebao zaštititi (općine Duvno i Livno) NISU! Zašto nisu to je druga priča koja mi je poznata i o čemu sam pisao u mojim knjigama.

Buško polje je potopljeno i to se nije moglo spriječiti. Od potapanja polja 1974. godine prošlo je točno 46 godina i ništa se nije napravilo. Odgovornim držim općinsku politiku Duvna i Livna, a jednim dijelom i županije. Prateći ova događanja u HBŽ-u besmisleno je bilo što komentirati, nego im želim samo poručiti: Gospodo zastupnici HBŽ-a, predugo ste sjedili u ovim klupama za ono malo što ste učinili. Pola mandata prođe, a Vi se ne možete dogovoriti jer jedan protiv drugoga neće i ne smije ići. Međutim, i da se dogovorite to je na kratkom štapu. Zbog toga budite bar toliko pristojni i odstupite, raspišite izbore i neka dođu drugi, što je i jedino moguće rješenje u ovom trenutku.

S poštovanjem,                                                                                                 

Božo Drmić, bivši vijećnik/Tomislavcity