Ante, Koji Ante?

Kad bismo poželjeli jednom rečenicom opisati politički klimu u svijetu danas, onda bi to mogli parafrazom onog čuvenog uvoda u “Manifest Komunističke partije” Karla Marxa i Friedricha Engelsa: “Bauk kruži Europom – bauk političke korektnosti.” Manifestacije političke korektnosti često idu u jednu krajnost, a kao rezultat toga često imamo apsurdne i urnebesne inicijative, pa i “znanstvene radove”.

O jednom sličnom bit će riječi u ovom tekstu. Proteklih dana mediji u Hrvatskoj bavili su se likom i djelom Dejana Kovača koji je tamošnjoj javnosti poznat kao jedan od kandidata za predsjednika Hrvatske na prošlim predsjedničkim izborima na kojima je osvojio smiješnih 0,95 % glasova. Dejan Kovač je Slavonac porijeklom iz Županje.

Doktor je ekonomskih znanosti i zaposlen je na prestižnom američkom sveučilištu Princeton. Kovač je došao u žižu javnosti jer je nedavno s češkim kolegom Štepanom Jurajdom objavio članak na američkoj znanstvenoj platformi Journal of Population Economics pod naslovom “Names and Behavior in a War” (Imena i ponašanje u ratu), što je Kovač ponosno objavio na svojoj Facebook stranici. Prije četiri godine ova dvojica “znanstvenika” objavili su radnu verziju tog članka u časopisu Centra za ekonomska istraživanja i poslijediplomski studij Ekonomskog fakulteta u Pragu.

U tom članku postoji jedan nevjerojatan dio, koji kao da su udruženo napisali Aleksandar Vulin i Milorad Dodik: “Tijekom Drugog svjetskog rata, Hrvatskom je vladao ustaški pokret, a ustaška vlast uvela je rasne zakone po obrascu Trećeg Reicha. Osnovali su koncentracijske logore u Hrvatskoj, a pripadnici ustaškog pokreta ubili su stotine tisuća Srba, Židova i Roma. Taj je pokret osnovao i vodio diktator Ante Pavelić. Ime Ante ima slične konotacije u Hrvatskoj kao Adolf u Njemačkoj. Za razliku od imena Adolf u Njemačkoj, ime Ante, kao i imena ostalih vodećih generala i političara, nastavili su se koristiti u Hrvatskoj.”

Dio o Adolfu Hitleru, kako pišu hrvatski mediji, izbačen je iz članka koji je objavljen u Journal of Population Economics, međutim znanstveni duo Kovač und Jaranen nastavlja dokazivati svoju blentavu tezu da su sve današnje “Ante” zapravo prikriveni Pavelići. Tako su ustanovili da je upravo zbog toga ime Ante prema popisu stanovništva u Republici Hrvatskoj iz 2001. jedno od najčešćih muških imena. Otišli su, zatim, i korak dalje: ustanovili su da se u Domovinskom ratu u Hrvatskoj borilo osam tisuća “Anta”, što je bio “neoboriv dokaz” njihovih teza.

Genijalno! Dakle, svi roditelji koji su svom muškom potomku dali ime Ante, prikriveni su obožavatelji poglavnika Ante Pavelića. Teza koju bi, vjerujem, bez razmišljanja prihvatili “sarajevski antifašisti”. Ne samo Ante, po Kovaču su “sumnjiva” još neka imena: Ivan, Josip, Jure, Franjo, Ladislav, Milan i Slavko. Zbog čega, pitate se. Kovač je uglavnom pobrojao imena Pavelićevih generala, od kojih će se prosječan Hrvat možda sjetiti tek dvojice: Jure Francetića i Slavka Kvaternika.

Dakle, ako date ime djetetu Franjo, vi ste mu to ime dali po generalu Franji Šimiću, zapovjedniku Hrvatskog domobranstva. Ne znam je li hrvatskim roditeljima prihvatljiviji jedan drugi Franjo, pretpostavljam da znate o kome je riječ? Kovač und Jaranen o ovome ni slova. Gdje je tu, zatim, ime Pavel? Jedna moja rođaka koja živi u Zagrebu svom je novorođenom sinu dala ime Pavel. Prvog dana nakon povratka na posao dočekalo ju je jedno “neugodno iskustvo”, radne kolege dočekale su je s jednim atipičnim pitanjem: Koja je umanjenica od Pavel? Kako tepati malom Pavelu? Cijeli ovaj urnebesno smiješni “znanstveni članak” ima svoje utemeljenje u manifestacijama političke korektnosti. Kovač ovim člankom poručuje “znanstvenoj zajednici” kako on, eto, nije “fašist”, kao većina njegovih sunarodnjaka, što pomalo podsjeća na izjave nekih pripadnica sarajevskog pendžiluka prilikom nedavne peticije o održavanju komemorativne mise u sarajevskoj katedrali.

Da je Kovač za svoj članak uzeo podatke iz Bosne i Hercegovine, mislim da bi se zaprepastio. Pretpostavljam da je kod nas ime Ante (ili Anto) mnogo frekventnije negoli u Hrvatskoj. Pretpostavljam, zatim, da bi Kovač zaključio kako su Hrvati u BiH sve “go ustaša”, s čime bi se njegove kolege iz pendžiluka bespogovorno složile. Bilo kome normalnom ne treba naglašavati zbog čega je to tako, da postoje dva glavna razloga za to: zbog imêna koja se generacijama prenose s djedova na unuke, te zbog svetog Antuna Padovanskog, daleko “najpopularnijeg” katoličkog sveca među pukom, koji među bosanskohercegovačkim Hrvatima ima status rock-zvijezde.

U jednoj od posljednjih knjiga koje je objavio, možda čak i posljednjoj koju je napisao za života, nisam siguran, u romanu “Brižljiva opsada”, njemački nobelovac Heinrich Böll ismijava začetke političke korektnosti u Europi 70-ih. Davno sam čitao taj roman, prije više od trideset godina, i slabo ga se sjećam, ali se jednog detalja i danas sjećam, jer mi je bio apsurdan. Naime, 70-ih, u Njemačkoj, u vrijeme terora ultraljevičarske terorističke organizacije RAF (Rotee Armee Fraktion), bilo je zazorno davati djeci imena Ulrike i Holger, zato što su se tako zvali istaknuti članovi RAF-a: Ulrike Meinhof i Holger Meins.

Dejan Kovač ima velike izglede postati prvi hrvatski antinobelovac. O čemu se radi? Postoji nagrada Ig Nobel koja se dodjeljuje svake godine za urnebesna znanstvena otkrića. Nagrada se dodjeljuje na svečanoj ceremoniji koja se održava u Sanders teatru američkog sveučilišta Harvard. Tako je 2015. godine Ig Nobela za fiziku dobila skupina tajvanskih fizičara koji su znanstveno utvrdili da svi sisavci teži od tri kilograma, bilo da se radi o magarcu, čovjeku ili slonu, uriniraju u jednakom vremenskom trajanju od 21 sekunde, plus-minus 13 sekundi. Njihovi rezultati objavljeni su u znanstvenom časopisu Američke znanstvene akademije.

Iste godine Ig Nobela za ekonomiju osvojila je gradska policija Bangkoka zbog napora u borbi protiv korupcije i mita. Na koji su oni to način radili? Svaki policajac koji dokaže da je odbio mito u iznosu od oko 5 konvertibilnih maraka, za nagradu je od gradske policije dobivao oko 550 maraka. Pa tko onda ne bi odbio mito?! Ta metoda bi mogla upaliti čak i kod nas. Genijalno!

Čileanski znanstvenici te godine zaslužili su svog Ig Nobela zbog otkrića da pilići hodaju poput dinosaurusa, kad im o trticu okačite dugi rep. Metodom agilnog Dejana Kovača moguće je dokazati svašta, pa i to da je 70-ih godina prošlog stoljeća jedan gradić u Bosni i Hercegovini, Gornji Vakuf, bio najveća komunistička utvrda u Europi. Zašto? U vrijeme dok sam pohađao prvi razred srednje škole, u odjeljenju “krojačica” bilo je trinaest Marija. Kako se nešto slično moglo dogoditi? Vrlo jednostavno: većina roditelja svojim je ženskim potomcima dala ime po majci Josipa Broza Tita, Mariji.

Josip Mlakić/Bljesak.info