Zidane je genijalac

Piše: Vice Karin/INDEX HR

ZINEDINE ZIDANE više nije trener Real Madrida. Iako se rado i iznenadnoj, pa pomalo i šokantnoj odluci, ovakav potez je apsolutni pogodak za obje strane.

Pozvan kao automehaničar

Rafael Benitez neosporno je velik trener, ali ima bogatu povijest fijaska koji se najprije manifestiraju kao gubitak svlačionice, a onda i slabi rezultati. Na tom principu odradio je svoju prvu i jedinu polusezonu u Realu. Realu koji je godinu ranije uzeo Ligu prvaka, ali koji je bio svjestan da Carlo Ancelotti može isporučiti toliko željenu Decimu, ali nije trener na kojem bi se bazirala budućnost. U međuvremenu je Barcelona osvojila trostruku krunu i napravila veliku prednost u La Ligi. Florentino Perez opravdano se prestrašio kako mu i drugi put u desetljeću, nakon Pepove generacije, slijedi razdoblje u kojem će biti debelo iza mrskog katalonskog rivala. Očiglednog rješenja nije bilo, a tada se odlučio za izrazito hrabar, ali genijalan potez. Na klupu prve ekipe promovirao je dotadašnjeg trenera druge momčadi, tipa koji nije imao nikakvo trenersko iskustvo, ali je imao nešto drugo. Real Madrid bio je skup sjajnih dijelova koji nisu integrirani u efikasan automobil. Zinedine Zidane došao je na klupu Reala kao automehaničar.

Od budale je stvorio vođu, a laissez-faire strategijom osvojio sve

Svlačionica Real Madrida je kaotična sredina. A kada u jednoj generaciji imate toliko europskih i svjetskih šampiona, neminovno je da ćete imati velikih problema. Treba pomiriti egoiste i usmjeriti ih prema zajedničkom cilju. Zidane je to uspio. Zahvaljujući auri jednog od najvećih igrača u povijesti, automatski je zaradio povjerenje svlačionice. Konačno je na klupu stigao netko tko barem donekle može shvatiti potrebe Cristiana Ronalda ili Garetha Balea i koji je svjestan važnosti uloge koju ima komunikacija u momčadi. Pritom se jako podcjenjuje ono što je napravio s Ramosom – od glavnog neurotika napravio je nekog drugog igrača koji je nakon 10 godina konačno postao pravi komandant na terenu. Po svojoj osobnosti, Ramos može imati samo dvije uloge – biti najveća budala u ekipi ili postati njezin karizmatični vođa. Nijedan trener dotad nije ga uspio gurnuti u drugu rolu, ali on jest. Momčad je osvojio svojim karakterom.

Za razliku od prethodnika koji su opterećivali svlačionicu svojim autoritetom (Mourinho) ili taktičkim zagušivanjima najtalentiranijih igrača (Benitez), Zidane je bio puno inteligentniji. Shvatio je odmah da se radi o prevelikoj količini ega i da njegovo nametanje ne bi završilo katastrofalno, odlučio se za sasvim drugu strategiju: laissez-faire. U potpunosti je sakrio svoj ego pred igračima i stavio ih na pijedestal. Razmaženim igračima takav odnos savršeno je odgovarao. Konačno su mogli biti sve što su htjeli – skup fantastično talentiranih igrača koji je uvijek u prvom planu i u igri radi što god želi. Trener ih je uvjerio u zajednički cilj konstantno komplimentirajući njihovoj veličini. Igrači su izgradili još grandiozniju sliku o sebi, a uskoro su na tome izgradili auru europske nepobjedivosti.

Oslobođeni Real postao je nepobjediv

Real Madrid ne igra bolji ni kompletniji nogomet u odnosu na prvi dan Zidaneova mandata. Reći da je bitno unaprijedio njihovu kolektivnu igru bilo bi prekrajanje povijesti za potrebe nostalgičnog teksta. Real Madrid je pod svim dotadašnjim trenerima bio manji od zbroja svojih sastavnica. Kod Zidanea nisu postali više od zbroja, ali su mu postali apsolutno jednaki. Svaki igrač bio je blizu najboljeg sebe. I premda takva predstava nije uklopljena u pretjerano složen nogometni koncept ili taktičku ideju, količina talenta koja mu je na raspolaganju je i više nego dovoljna. Dovoljna da škaricama i udarcima s 30 metara pobjeđuje u finalima u kojima je suparnik bolja momčad. Dovoljna da, koliko god djelovali loše, uvijek izmisle način na koji će se spasiti, da nikad ne paničare i da uvijek djeluju kao da imaju utakmicu pod kontrolom. Dovoljna da ostanu zlatnim slovima upisani kao jedna od najvećih klupskih generacija svih vremena. Pritom se formula čini jednostavnom – omogućiti igračima da zadovoljni dolaze na posao i hrane se vlastitom aurom. Ali istina ne može biti dalja od toga.

Ne tako davno, španjolskim nogometom vladao je duopol Pep-Mourinho, najveći nogometni umovi tog vremena. Njihova genijalnost barem djelomično proizlazi iz njihove velike taštine, do te mjere da su najčešće veće zvijezde od svojih igrača. Zidane je sasvim suprotan lik – svojom poniznošću uživa u sjeni ispod blještavila svojih igrača. Jedna od najtežih stvari u životu je kontrolirati svoj ego, a posebno je teško to napraviti u vrhunskom sportu, kada obitavate u kulturi koja njeguje idolatriju. Iako nas nije osvojio velikim nogometnim idejama ili revolucionarnim taktičkim manevrima, Zidane je pokazao da je genijalac. Na način koji je nepravedno podcijenjen u današnjem društvu i nogometu.

Odlazak je pogodak za tipa koji je “zaokružio“ Galacticose

Iako je bio najveća igračka poluga u originalnim Galacticosima, ova njegova generacija zapravo utjelovljuje sve što bi Galacticosi trebali biti. Veliki igrači koji daju velike golove u velikim europskim utakmicama, kojima jedna pobjeda protiv Juventusa ili Bayerna vrijedi više nego deset kikseva protiv Girone i Espanyola i koji žive od vlastite ideje da su najbolji. Iako je tadašnja generacija s Figom, Ronaldom ili Beckhamom vjerojatno imala više igrača koji će se dulje pamtiti, ova generacija je tek utjelovila glamur Galacticosa u njegovu punom sjaju, na čelu s čovjekom kojim je ta politika simbolično i otpočela.

Zidane odlazi u najboljem trenutku – na vrhuncu slave, s tri europske titule zaredom. Idući angažman će moći birati i premda postoji izrazito mala mogućnost da će ovakav pristup donijeti sličan uspjeh u drugim okolnostima, on je već sada postigao dovoljno da ga povijest pamti i kao trenera.

S druge strane, Real je momčad koja treba remont. Zvijezde poput Ronalda ili Benzeme nisu na svom vrhuncu, Bale je samo jedan od onih koji želi veću minutažu, a tek nam slijedi Svjetsko prvenstvo koje će donijeti nove junake i potencijalne mete u transfer roku. Barcelona je u dvije od prethodnih triju sezona uzela titulu u domaćem prvenstvu, što je dovoljan znak kako ova ekipa ima još puno toga postići. Koliko god uspjeh u Ligi prvaka bio blistav, on je pod prevelikim utjecajem ždrijeba i faktora sreće da bi se samo na njemu gradila budućnost. Ovoj generaciji Reala nedostaje istinska dominacija u Španjolskoj. Stoga je, s motivacijskog aspekta i potrebe za svježim startom, ovo dobar potez i za klub.  Konačno su se rastali s trenerom koji ne ostavlja ruinu u svlačionici, već velik i neokaljan kapital za buduće uspjehe. Zidane nije najbolji trener na svijetu, niti ga takvim itko smatra. Ali vjerojatno nitko nikad nije bio toliko “pravi trener” za jednu ekipu, koliko on za ovu generaciju igrača, kojima je omogućio da konačno dokažu kako su uistinu Galacticosi.