Željko Komšić ili: Krv (ipak) nije voda?!

O Bleiburgu se, dakako, sve zna, Tko, dakako, želi znati. Ipak, možete misliti koliki je to zločin kad ga je, evo, usred Sarajeva priznao i jedan zlatni ljiljan. Čak!

Ne znam, pošteno priznajem, je li riječ o uredničkoj bravuri ili pukoj slučajnosti, tek jedan je sarajevski portal u srijedu rano objavio dva vrlo zanimljiva teksta u kojima je Željko Komšić glavni junak. U vrhu je – jer od njega su bošnjačka očekivanja, glede detronizacije starijega HDZ-a i osobito Dragan Čovića golema – intervju s Ilijom Cvitanovićem, u kojemu je lider Devedesetke zagrmio: „Nemam problem složiti se i s Čovićem, Komšić nije dobar politički projekt za BiH“.

Otkrio je tako Ilija Gromovnik rupu na saksiji, te usput i objasnio zašto je višekratno pozvao Bošnjake da beru zelje oko sebe, kad za to – dakle u jesen ranu – dođe vrijeme. Komšić je, drži Cvitanović, kao i svaki drugi čovjek koji se izjašnjava kao Hrvat dobrodošao da se kandidira, ali da ga biraju Hrvati. Ni pitalac ni pitani nisu, međutim, problematizirali (realnu) mogućnost da se rečeni zlatni ljiljan, zapravo, izjašnjava kao Bosanac. Što su neki mediji čak i dokumentirali, slijedom čega je, u biti, bjelodano zašto je još davno Komšić priznao kako je (tek) nekakv Hrvat.

 

Moji su da su od govana!

Ali, pustimo prognoze, kažu da je vrijeme najbolji sudac, hoće li Bošnjaci poslušati  strogog ali i pravednoga Iliju te se o svojim kandidatima zabaviti – a bit će ih početkom listopada, ispričavam se na usporedbi! – k’o Rusa. No, ukoliko se složimo da je Cvitanović, citirajući Čovića, zaprepastio rečeni portal, što onda tek kazati na Komšićevu izjavu: „U Bleiburgu su ‘moji’ počinili zločin.“?! Doduše, lider Fronte je ovo izjavio na N1 – mogu misliti tek njihova užasa nakon toga… – pa je u toliko zanimljivije što su ga prenijeli na njegovu, inače, omiljenom portalu.

Istina, hrvatski član kolektivnog bh kolektivnog rukovodstva u dva mandata (s nakanom da se vrati na mjesto zločina) ovu je notornu istinu prevalio preko usta pravdajući članicu njegova Demokratske fronte, Suzanu Galić Franjku. Naime, gospođa je nositeljica liste DF-a za Kanton 10 za ovogodišnje Opće izbore, pa je nekako i logično da je šef partije brani. Osobito što ova crtica iz životopisa te deefovke može ruke dati u listopadu.

Ipak, Komšić je bio vrlo izravan: „Dakle, u Bleiburgu je u onom trenutku, bez obzira što su to ‘moji’ oni koji su pucali, počinjen zločin nad ljudima koji su se predali. I to je zločin, bez obzira o kome je riječ, o kojoj je vojsci riječ“, kazao je, potpuno svjestan kako će začuditi novinara. Pa i šire…

Jer, ne čude se u Sarajevu što su 2015. o državnome trošku u Bleiburg išli, primjerice, hadezeovci Slavica Josipović i Mladen Bošković… Ali, Komšićeva Suzana?! Pa, tko nad tim ne bi pustio suzu tešku bošnjačku?! Ili, što bi, hvatajući prije nekoliko dana muštuluk za nešto što je bilo prije tri godine, kazao jedan drugi portal sa sarajevskom adresom – to je ideološki paradoks…

 

Suzo moja, Suzana

Koji je Komšić malo amortizirao, kazavši kako on ne bi išao u Bleiburg. Kako je, međutim, Fronta mu demokratska – što joj samo ime kaže –  ostali članovi mogu ići gdje žele. Široki im Bleiburško polje. Uz opasku, samo dalje prste od državne kase. U bespuća ideoloških paradoksa može se samo o vlastitu trošku!

Slučaj Suzana, podsjetio me je, pak, kako je još bilo slučajeva kada se činilo da je Komšić došao tobe. Kako krv, ipak, nije voda. Prije osam godina, kada je ono u studenome 2010. sarajevska sutkinja Alisa Numić zaprijetila Vinku Puljiću kako će ga deložirati iz dijela rezidencije, na nemalo kardinalovo iznenađenje javio mu se, dajući potporu, tadašnji (hrvatski) član državnoga vrha. Trajao je taj slučaj zbrinjavanja obitelji udbaškoga šplicova instaliranog „u ime naroda“ pod krov nadbiskupskih dvora nešto duže. S, ipak, sretnim krajem. A da sam bio iznenađen makar koliko i kardinal, svjedoči, evo, da se i danas toga sjetim. Baš kao što se i Komšić, zahvaljujući svojoj Suzani, sjetio Bleiburga ovih (predizbornih) dana.

Sve u svemu, nakon, evo, osam godina u Komšića su, ipak, proradili geni hrvatski. Nekakvi… da ga eto citiram.

Dnevnik.ba