Željka Mihaljević: Institucionalna podrška ženama?!

O institucionalnoj podršci ženama koje napuštaju sigurnu kuću i zašto žene ‘šute i trpe’ višegodišnje nasilje.

Zašto žene godinama ostaju u braku s nasilnikom i šute o svemu što se događa unutar četiri zida, pitanje je koje stručnjaci, prijatelji, a i žrtve postavljaju same sebi, ali tek onda kada se od nasilnika odvoje, ili ga prijave nadležnima. Psiholozi kažu kako je više razloga tomu, a među njima su vodeći strah od osude okoline, vlastite obitelji, ekonomska ovisnost odnosno to što žene nemaju uvjete da započnu novi život, a ne smije se zanemariti ni ljubav. Veliki problem je i to što žene ne prepoznaju nasilje, a ono zna biti i vrlo suptilno. Tako se ženu (žrtvu), manipulirajući njenim osjećajima, prvo odvoji od obitelji i prijatelja, sve dok ne ostanu potpuno same i upućene samo na nasilnike. Nasilje je i kad ženi suprug ne daje novac, ona je kućanica i nema nikakva prava, te joj se, nerijetko u svađi zna predbaciti kako je on jedini koji zarađuje, a ona druga vrsta nasilja je itekako prepoznatljiva jer je u pitanju fizičko nasilje. 

Socijalni psiholog Srđan Puhalo, istraživač Centra za edukaciju Pro Educa je tijekom istraživanja o ljudskim pravima žena temeljem ankete došao do rezultata da je 76,9% ispitanica doživjelo viku i galamu, a da je njih 68.5% bilo žrtva šamaranja, odnosno fizičkog nasilja. Guranje i prijetnje navelo je 64,8%, odnosno 63% ispitanica, a uvredljive i ponižavajuće poruke njih 58,3%. Na petom mjestu su ucjene (56,5%), a više je nego porazno da je nanošenje tjelesnih povreda i premlaćivanje doživjelo 50,9% ispitanica. Tu su još razbijanje stvari (50%), bacanje predmeta (49,1%), ograničavanje slobode kretanja (47,2%) i kontroliranje telefonskih razgovora (42,6%).

„Porazni si i podaci koji govore da 47% žene ne reagira kada doživi nasilje, jer se nada da se ono neće više ponoviti, što istovremeno signalizira nasilniku da djelo može ponoviti a da ga za to niko neće teretiti“, smatra Puhalo dodajući da istraživanje pokazuje da je samo 12% žena prijavilo nasilje odmah čim se dogodilo, dok je njih 43,5% to uradilo tek nakon višegodišnjeg maltretiranja.

Ispitanice su u svojim odgovorima na pitanje što je razlog neprijavljivanja nasilja uglavnom potvrdile ono što smo naveli u uvodnom dijelu našeg teksta, jer 35,2% je kazalo da ih je ‘bilo sramota obraćati se za pomoć bilo kome’. 14,8% ih je odgovorilo da se plašilo za svoj i život svojih bližnjih, 13% ih nije znalo kome da se obrate, a 5,6% plašilo se da će biti izbačene iz kuće!? One koje su se obratile institucijama, odnosno koje su znale komu se obratiti, Puhalo je pitao koliko su zadovoljne njihovim radom. Najbolje su ocijenjene nevladine organizacije koje su odgovor ‘veoma sam zadovoljna’ dobile od 54,6% ispitanica, potom slijede zdravstvene ustanove koje su taj odgovor dobile od 36,1%, na trećem mjestu su centri za socijalni rad (23,1%), te policija (18,5%). Međutim, kod policije je bilo i 22,2% onih koje su uglavnom nezadovoljne i 10,2% nimalo zadovoljnih.

Statistički podaci ukazuju na to da je nasilje nad ženama i dalje veliki problem u bh. društvu, premda je evidentan napredak u odnosu i policije i drugih institucija, a i zakonodavca, na podizanju javne svijesti i na edukaciji žena o mehanizmima zaštite velika je uloga i medija. Mediji su ti koji trebaju dati više prostora ovom društvenom problemu, ali pod uvjetom da izvještavaju na odgovoran i senzibiliziran način. Na žalost, još uvijek je puno predrasuda i senzacionalizma, neodmjerenih riječi, otkrivanja identiteta žrtava, mjesta stanovanja, ili posla. Ne kažemo da novinari to svjesno rade, većina ih zbog opsežnog i stresnog posla, brzine kojom rade, rokovima koje im odrede urednici, ili zbog neiskustva, odnosno nepoznavanja same tematike, napravi pogreške koje dodatno povrjeđuju žrtvu.

U situacijama, kada se ni susjedi a ni obitelj ne želi uplitati, jedini spas za žene koje trpe nasilje su sigurne kuće. Međutim, malo je županija, a još manje gradova koji imaju takvu vrstu utočišta za žrtve nasilja. Svega ih je osam u BiH, a Hercegbosanska županija je nema, premda nevladine udruge koje se bave zaštitom ljudski prava, posebice ženskih, već dva desetljeća ukazuju na taj problem, pa se žrtve, ako pristanu, upućuju u Mostar ili Međugorje. Socijalni radnici ističu kako je danas zakonodavni okvir u BiH prilično dobar, no da se u potpunosti ne primjenjuje, te da izostaje kompletna sistemska podrška koja bi ženu žrtvu nasilja podržala i ohrabrila kroz sve segmente suprotstavljanja nasilju. Rijedak je slučaj da se da prioritet pri zapošljavanju žena koje su preživjele nasilje, kako bi se lakše i brže odlučile na izlazak iz nasilne zajednice, a sigurne kuće nerijetko muku muče s financijama. Neke od njih uglavnom opstaju zahvaljujući međunarodnim fondovima i organizacijama, nemaju stalni izvor financiranja, pa su ovisne o periodičnim projektima. 

U Sarajevskoj županiji žene žrtve nasilja na raspolaganju imaju samo jednu Sigurnu kuću, mjesto u kojem dobivaju smještaj, hranu, ali i podršku, toplu ljudsku riječ i razumijevanje. Smještaj se vrši po preporuci Centra za socijalni rad, policijskih uprava, naloga tužiteljstva ili pozivom na SOS telefon za prijavu nasilja. Riječ je o Sigurnoj kući Fondacije lokalne demokracije u okviru koje se odvijaju tri servisa, sklonište za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja, sklonište za djevojke žrtve seksualnog nasilja, incesta, silovanja i drugih oblika nasilja, te SOS telefon za prijavu nasilja u obitelji koji je dostupan 24 sata (broj telefona 033/222 000 ili 1265). Paralelno s boravkom žene u Sigurnoj kući, Služba socijalne zaštite terapijski radi sa počiniteljem nasilja, a u cilju reduciranja odnosno eliminacije nasilja kao modela ponašanja. 

Što nakon izlaska iz skloništa?!

Premda veliki broj službenih institucija tvrdi kako su uspostavljeni određeni mehanizmi za sistemsku podršku ženama po izlasku iz sigurnih kuća, mnoge od njih na svojoj koži nisu osjetile pretjeranu institucionalnu brigu i sistemsku zaštitu, štoviše tvrde da su bile prepuštene same sebi. Dok su u kući imale su sve, a kad izađu traže stan, djeci novu školu ili vrtić, i dalje se boje nasilnika, jer nisu dovoljno zaštićene, a povrh svega toga moraju tražiti posao, ako su nezaposlene, ili ako su radile, nastavljaju i bore se kako bi započele novi život.

Rijetko koja je sigurna kuća kapacitirana na način da može pomoći ženama u ekonomskom osamostaljenju i edukaciji za pokretanje malog biznisa.

Najveća sistemska podrška ženama nakon izlaska iz sigurne kuće bila bi pomoć u zapošljavanju, rad vrtića u dvije smjene, pravna, psihosocijalna i efikasna fizička i svaka druga zaštita od nasilnika.

I na koncu, postavljamo pitanje koje smo nerijetko iznosili na mnogim tematskim skupovima, zašto se žrtve dodatno kažnjavaju izlaskom iz svoga doma, zašto počinitelj nasilja ostaje u zajedničkom stanu ili kući?!

Tek kada djeca, koja su uz majku često žrtve nasilja, ostanu u svom domu i zaštićena su od fizičkog i psihičkog nasilja, a institucije paralelno s tim rade savjetodavno s roditeljima, tek tada bismo mogli reći da žrtve nasilja imaju institucionalnu zaštitu. Na žalost, u slučajevima kada bivaju otrgnuta od svoje okolice, iz svoga doma, iz svoje škole, od rođaka i prijatelja, žrtve, bez obzira što su zaštićene, i po drugi put bivaju kažnjene za ono zašto nisu krive.

***Tekst je nastao u okviru projekta “Mediji za ljudska prava”, uz financijsku podršku Evropske unije. Sadržaj teksta je isključiva odgovornost Udruženja BH novinari i Pro Educe i ne održava nužno stanovišta Evropske unije.