Zašto je kod nas zanimanje sportski trener samo hobi?

U Livnu postoji oko 26 sportskih kolektiva, odnosno sportskih društava koje primaju financijsku pomoć od Grada Livna. Neki naravno imaju više planiranih sredstava, neki manje, ovisno o raznim kriterijima. Ovdje nećemo pisati o tim kriterijima jer bi onda članak bio od 30 stranica.

Ovdje ćemo pisati o ljudima koji stoje iza tih sportskih udruženje. Nisu to predsjednici Uprava nit ljudi u Upravnim i Nadzornim odborima, ovdje pričamo o sportskim trenerima, odnosno ljudima koji se bave odgojem i sportskom izobrazbom djece, sportaša, koji svakodnevno treniraju.

U Livnu nema puno seniorskih klubova, puno manje nego što imamo uopće predstavu. Od ove godine imamo samo jedan klub koji možemo nazvati profesionalnim i samo jedan klub koji se natječe u najvišem rangu svog natjecanja. Govorimo o ekipnim sportovima jer u individualnim sportovima to je sve drugačije koncipirano. Što u stvari znači kad kažemo da je klub profesionalan a ne amaterski?

U biti profesionalizam se ne odnosi samo na ustroj kluba i samu ozbiljnost rada u istom, već uglavnom na financije. Kad je klub profesionalan znači da njegovi članovi rade taj posao kao profesiju i, manje-više, plaćeni su za obavljanje svoje profesije. Poput raznih profesija kada učitelj, policajac, novinar, automehaničar i slično, obavlja posao u svojoj profesiji on je „adekvatno“ plaćen za obavljanje svog rada.

Isto tako jedan nogometaš, košarkaš, odbojkaš, rukometaš i drugi, kada profesionalno obavljaju svoj posao, oni su plaćeni za obavljanje tog posla. E sad, za koliko klubova u Livnu znamo da su profesionalni? Vrlo malo.

Dakle, u Livnu je više od 95% sporta amatersko. I gdje je problem?

Igraču ili igračici koji nije plaćen za bavljenje sportom profesionalno, taj sport ne može biti na prvom mjestu, dakle, svaka osoba ima drugačije posložene prioritete. U većini naših klubova sportaši su učenici kojima je škola i obrazovanje na prvom mjestu i oni dolaze na treninge i utakmice kako usklade svoje slobodno vrijeme.

Ako taj dan sportaš ima obilno gradivo za učiti, on neće doći na trening već će se posvetit svom školovanju, što je normalno. Također ako taj dan sportaš nije baš najbolje raspoložen, propustit će trening je nešto drugo mu se tog trenutka činilo bitnijim, i to je normalno. To je amaterski sport.

Međutim, postoje osobe, jedine, koje tokom cijele godine neće propustit niti jedan trening i niti jednu utakmicu, izuzev narušenog zdravstvenog stanja ili, ne daj Bože, smrtnog slučaja. Postoje osobe s kojima ta djeca/sportaši provode najviše vremena. Više nego s roditeljima, više nego s prijateljima. Ako dijete/sportaš provede 8 sati spavajući, otprilike 6 sati u školi, dnevno 2, 3 sata učeći, 3 sata odvoji na trening, ostaje 4 sata slobodnog vremena koje je slobodna aktivnost svakog djeteta. Tu vidimo bitnost ljudi koji se brinu za naše sportaše. Odgoj svakog sportaša velikom dijelom leži u tim osobama, pogotovo jer roditelji nemaju vremena, jer imaju i drugu djecu i jednostavno nisu u mogućnosti posvetit mnogo vremena djeci. Ova, minimalno tri sata, koja dnevno pripadaju treningu, sat i pol’ u dvorani i sat i pol’ prije i poslije treninga, vrlo lako mogu postati 3 sata pred ekranima, ili na ulici, a možda i u kafićima.

Na taj način pokušajmo shvatit bitnost tih ljudi koji tokom godine nikad ne propuštaju treninge, nikad ne propuštaju utakmice i sve druge aktivnosti klubova. Još ako dodamo komplekse malih sredina gdje „moraš biti prvi“ inače ne valjaš, gdje moraš biti uvijek „najbolji“ jer inače nisi trener onda moramo shvatit teret i odgovornost tih ljudi.

Zamislite samo slučaj gdje roditelj napada učitelja jer njegovo dijete nije najbolje u državi u matematici ili hrvatskom jeziku. Pokušajte zamisliti slučaj gdje roditelj napada automehaničara jer nema najsuvremeniju opremu na svijetu a on je dovezao svog limenog ljubimca na popravak.

Pokušajte zamislit samo gdje roditelji napadaju policajce jer se ne voze u najboljim automobilima jer smatraju da tako nisu potpuno zaštićeni. Apsurd zar ne?

Ali zato, zajednica u kojoj živimo, smatra da je uredu napadati osobu koja dnevno izdvaja više od 8 sati na pripremu i održavanje treninga jer smatra da ako se plaća ta članarina da njegovo dijete mora znati igrati nogomet, košarku, odbojku i slično. Jednostavno mora, inače je trener kriv! Nema veze što je u istoj ekipi netko drugi bolji, nadareniji, predaniji. To je nebitno.

Normalno je da su kod nas učitelji, policajci, nastavnici, profesori, vatrogasci, užasno i bezobrazno potplaćeni, dok je slučaj s sportskim trenerima još gori. Jer kod nas to nije sport, kod nas je to „skaka i vriska“. Gdje ti je dijete? Eno ga/je u dvorani „leta“. Koliko to ponižavajuće i degradirajuće zvuči, nismo ni svjesni.

Hoće li netko biti superzvijezda u nogometu, košarci, rukometu, odbojci nije ni toliko bitno.

Dragi roditelji, poštujte ljude koji provode vrijeme s vašom djecom. Poštujte svaki trening i svaku utakmicu. Poštujte svaki trenutak kad se netko brine za vaše potomstvo. Nemojte gledati to kao na hobi trenera, nemojte gledati kao nešto usputno treneru. TO JE TRENEROVA PROFESIJA i zajedno kao društvo cijenimo rad u toj profesiji. Znajte da svi ti treneri nisu adekvatno plaćeni za taj posao koji obavljaju i da je to žrtva koju rado, svakodnevno, pridonose našoj zajednici, našem gradu i našim ljudima. Sport ne poznaje ni vjeru, ni boju kože, sport poznaje samo osmjehe na licima vaše djece. Nisu ni treneri uvijek u pravu, nitko nije, ali bitna je namjera, bitan je konačni cilj.

Ne tako davno i vi ste bili djeca, ne tako davno i vi ste se bavili sportom i znate koliko je to teško i koliko odricanja i žrtve traži, svakodnevno. Neće svi biti vrhunski sportaši, samo mali dio njih, ali će svi biti sretni. Zajedno će s trenerom okusiti slast pobjede i gorčinu poraza. Zajedno će se smijati, zajedno će plakati, svađati se i miriti. E, to je sport, to je smisao i to je ono što nam je ostalo…

Jedan tata pita drugog: – Zašto trošiš toliko svog vremena i novca za treninge i natjecanja svog djeteta?

Drugi tata mu odgovori: – Moram ti nešto priznati – ne plaćam zato da bi moje dijete postalo vrhunski sportaš.

Prvi tata kaže: – Zašto onda trošiš toliko novca ako ti nije cilj da ti dijete bude vrhunski sportaš?

Drugi tata mu odgovori: – Trošim novac za trenutke kada je moje dijete ustrajno i iako želi odustati ono baš nikada ne odustaje. Trošim novac za prilike da moje dijete razvija doživotna prijateljstva, da od dobrih trenera nauči ne samo tehnike svoga sporta, nego i životne lekcije. Trošim novac na to da se moje dijete nauči disciplini, socijalnim interakcijama, da bude uzorno, pomaže drugima i poštuje članove svoje ekipe kao i ona njega. Trošim novac da se moje dijete nauči živjeti sa razočarenjem kada ponekad ne uspije pobijediti i krenu naopako stvari koje je vježbao tisuću puta, ali unatoč tome digne glavu i nastavlja dalje. Trošim novac da moje dijete nauči dosegnuti svoje ciljeve i shvati da uspjeh ne dolazi preko noći nego da je ono plod strpljenja i truda. Ukratko, ne trošim novac, nego plaćam prilike koje mu sport nudi da se razvije kao osoba i da od toga ima koristi za cijeli život, da pomaže drugima i poštuje njihovu individualnost.

Da, ja stvarno vjerujem da je moja investicija isplativa i ovo neka bude ostavština mom djetetu i svijetu.

Autor: S.K.