Uskrs u Hrvatskoj: ‘Struja je luksuz kakvog mi nemamo…’

Marina Maljković (4) ispraznila je cijelu vrećicu bombona podijelivši nam ih. Daske u trošnoj kućici škripale su pod svakim njenim korakom, ali ona se samo smiješila.

Bila je zadovoljna rješavajući se svog trenutačno najvećeg blaga, premda slatkiše viđa doslovno jednom godišnje. U općini Dvor, na Baniji, u zaboravljenom selu Gornja Stupnica, posjetili smo njezinu obitelj.

Oni zapravo predstavljaju cijelo selo. Selo bez druge djece, bez škole, trgovine. Bez ikoga, baš kao i sva ostala mjesta na Baniji i Kordunu. Roditelji, stara baka i troje djece žive od 900 kuna bakine mirovine i 600 kuna socijalne pomoći.

Nema krave, nema ni hrane

Mila (8) ide u školu u Rujevac, u kojoj su ukupno tri učenika. I njena sestrica Marina (4) jednog će dana pohađati tu školu, do koje se trebaju voziti 15 minuta autobusom. Međutim, doći do autobusne postaje, koja se nalazi usred šume, horor je za cijelu obitelj.

Po lošem vremenu, snijegu i ledu, busa uopće nema. Njihov brat Radomir (19) zbog toga je i odustao od daljnjeg školovanja. Obitelj je dobila rješenje od države da se usele u jednu od napuštenih kuća koja je bliže školi u Rujevcu, ali…

– Ta kuća nema ni prozore niti ništa drugo. To su goli zidovi. S kojim novcem bismo to trebali sagraditi? Da su nam barem dali građevinski materijal – govori Anka Maljković (42) zvana Svila.

Nedavno joj je uginula krava i čini se da su svi njeni problemi sad pali u drugi plan. Ta krava je hranila njezinu djecu.

– Nemam ja drugih želja. Sve što sam htjela bila je ta krava, a ona je sad uginula – očajna je Svila.

Djeca je pogledavaju i sliježu ramenima. Možda im se sreća uskoro ipak nasmiješi. Iz državnog Ureda za obnovu i zbrinjavanje rekli su nam da će do kraja lipnja Maljkovići dobiti građevinski materijal kojim će moći obnoviti tu kuću.

Kordun i Banija njihov su zatvor

Podne je. U kući staroj 200 godina u kojoj živi baka Nada (70) gotovo je potpuni mrak.

Ipak, vidim joj dio lica, pa u tišini gledam u nju.

– Ja sam tebi interesantna – kaže Nada.

Smijemo se obje. Starica je u pravu. Probijajući se kroz šikaru do kuće na kraju sela, dok je snježna mećava zatrpavala šafrane koji su netom procvjetali, pripremila sam se na susret s Nadom.

Zaboravljena od svih, odsječena od civilizacije, bez ijedne duše u blizini s kojom bi popila kavu, progovorila, nasmijala se i bez mogućnosti da si jednostavno upali svjetlo – tako živi baka Nada.

I to punih 15 godina. Bez ikog svog i bez struje. Njezino selo, ili bolje reći brdo, zove se Trnovac Glinski i nalazi se u središnjem dijelu Banije. Je li baka Nada otupjela, izgubila razum, osjećaj za ljude i pala u depresiju, pitam se.

– Dani mi prolaze brže od večeri. Uvijek imam nekog posla. U kući i oko nje. Kad padne mrak i zapalim svijeću, pletem na svoju staru preslicu i trudim se biti što sporija jer što ću kad potrošim vunu ili svijeću – smije se Nada koja živi od 800 kuna mirovine.

U civilizaciju u Glinu ide jednom godišnje, a nekad ni tad.

‘Sa strujom bih progledala’

Pokazuje nam i vreteno. Iz prastare peći čuje se pucketanje drva, ali još je hladno.

Sjedim u jakni i zbrajam pukotine u trošnoj kući kroz koje vuče propuh. Ima ih previše.

– Navikne se čovjek i na hladnoću, i na mrak, i na samoću. Nisam ja ovdje nesretna – govori baka Nada, a onda skroz neprimjetno vadi maramicu i shvatim da briše suze.

– Sjetim se nekad te struje pa mi dođe teško. Ja bih jednostavno progledala kad bih je imala – rekla je Nada i priznala da ne pamti kad je zadnji put bila kod susjeda koji imaju struju i pogledala televiziju.

Tako je izgledao život bake Nade do našeg posjeta u ožujku. Prije nekoliko dana dobila je solarne panele koje su donirali dobri ljudi, pa je napokon, kako kaže, progledala. Uskoro bi trebala dobiti i televizor, pa će joj dani brže prolaziti.

Nada u Trnovcu ima sve manje susjeda. Od 1991. do 1995. Trnovac je bio u sastavu Republike Srpske Krajine.

U operaciji Oluja  4. kolovoza 1995. dio prethodno okupiranog područja Banovine vraćen je pod hrvatsku vlast. Nakon uspostave mira izbjegli su se vraćali vrlo sporo. Vratilo se samo 34 mještana i povratak je završio.

Neka sela potpuno prazna

U međuvremenu su i ti povratnici umrli ili se opet odselili, te selo danas ima tek nekoliko stanovnika. Zaboravljeni Banija i Kordun na očigled izumiru. Jedina koja obilazi tamošnje stanovnike i pomaže je dogradonačelnica Gline Branka Bakšić Mitić.

Donosi im humanitarne pakete i zalaže se da dobiju struju, vodu i ostale životne potrepštine. Banovina ima oko 88.100 stanovnika, Hrvati čine većinu, oko 75 posto.

Posjetili smo i banijsko selo Čavlovicu, koje je u sastavu općine Dvor.

Putem do tamo prolazimo pored ruševina koje se naziru kroz podivljalo raslinje. Zastrašujuć, beživotni krajolik. Mladom Srđanu Tintoru (25) tamo nije lako živjeti. On i otac Dušan (60) tamo su se iz Srbije vratili 2007. godine.

Od tada žive bez struje.

Počeli su se baviti stočarstvom i nadali se da će se jednog dana dobro živjeti.

Danas imaju 190 ovaca, veliko gospodarstvo, ali struje još nemaju. Ne mogu proizvoditi sir i mlijeko jer ih ne mogu držati u hladnjaku. Žive od prodaje janjaca i poticaja koje im država daje. Pravi kapital bi, međutim, dobili tek sa strujom.

Mogli bi, kažu, tad imati vlastitu siranu, ali i novi život.

Ovdje mir nisam našao

– Teško je. Otac i ja jedini smo stanovnici u selu. Robu peremo kod susjede koja je od nas udaljena šest kilometara. I meso nosimo k njoj. Svaki dan mi dođe da odustanem od svega. Ne vidim više nikakvu perspektivu. Ne mogu se ni oženiti. Koja bi djevojka htjela doći u kuću u kojoj nema struje – ogorčen je Srđan.

Na samo 700 metara od njegove kuće nalazi se električni stup. Iz Elektre su ocu i sinu poručili da im se ne isplati provesti struju u selu u kojem je samo jedna kuća.

Iz Elektre nam dva tjedna nisu odgovorili na upit vezan uz provođenje struje obitelji Tintor. Jedino što je država učinila za njih su solarni paneli, koje su dobili 2012. Sad ih imaju 12, a s njima ne mogu gotovo ništa. Tih 12 panela nije dovoljno da perilica opere rublje, a hladnjak se sam ugasi preko noći. Trebalo bi im, kažu, barem još toliko.

Prije devet godina u selu Gornji Klasnić kuću je kupio Daroslav Babić (62). Preselio se zbog zdravlja.

Trebala mu je osama, ali mir nije pronašao. Hrvatski branitelj koji je ratovao za zemlju danas ratuje sa sustavom koji mu devet godina nije obnovio priključak za struju.

– Kad smo 2010. kupili kuću, podnio sam zahtjev za obnovu priključka. Čak sam platio i električara za atest mreže – ubrzano priča Daroslav.

Živi sa suprugom. Ima ugrađen defibrilator i noćnu apneju, zbog koje prestaje disati u snu. Noću mora primati kisik. No kako on i supruga nemaju struje, Daroslavu je svaka noć lutrija. U njegovoj trošnoj kući krov prokišnjava, a temelji pucaju. Nema ni kupaonicu. Pere se u lavoru. U kuhinjici svira mali tranzistor na baterije.

‘Nikoga nije briga za nas’

Daroslav je izgubio nadu da će mu sustav pomoći i u svom jadu postao, otkriva nam, sklon crnom humoru.

– Bilo bi ljudski da nam HEP spoji struju, iako sam siguran da se to neće dogoditi. Nikog nije briga – zaključuje.

Dvadesetak minuta vožnje dalje živi Pavle Trkulja (64), vedar muškarac čiji dani također prolaze u mraku, bez struje. Kilometrima uokolo njegove kuće nema ničega. Tijekom rata Pavle je bio u Sloveniji i Austriji, a vratio se ‘96. Živi sam.

HEP mu je na fasadi postavio električnu kutiju i satelitsku antenu. Preko drvenih klimavih stepenica ulazimo u kuću. Vlada potpuna tišina. Pod je betonski, a na zidovima još stoje gole ploče za knauf. Gledam prema stropu. Žice koje bi trebale provoditi struju uredno su postavljene i učvršćene, ali struje nema.

– Izgubio sam živce dosad. HEP-u sam 2017. uplatio 7700 kuna za obnovu priključka. Postavili su mi električnu kutiju i proveli žice. Nakon toga su mi rekli da im moram uplatiti još 200.000 kuna za rekonstrukciju mreže – priča Pavle, zbunjen i ogorčen.

Samo 700 metara od njegove kuće prolazi posljednja bandera. Pogled mu luta. U kutku njegove kuhinje stoje hladnjak, radio, škrinja i televizor. Ima i žarulju, ali pita se što mu to sve vrijedi.

Punih 13 godina živi pod svijećama. Vrijeme krati brigom o svinjama, kozama i ovcama. Na izlasku priča kako je uvjeren da će dobiti struju. Ali idući dan će, šali se, vjerojatno umrijeti.

‘Lakše kad se muka dijeli’

– Neka mi samo nitko na grobu ne pali svijeće. Dosta mi je svijeća za tri života – zaključio je.

Krenuli smo dalje, do sela Dragotina. Dolazimo k obitelji Maričić. Ljiljani (57) i Milanu (62) lani se srušila kuća. Ulazimo u dvorište. Ispred nas je štala, s desne strane ruševina ostala od kuće, a s lijeve njihov sadašnji dom – šupa.

Zidovi šupe su od gole cigle. Cijeli njihov život stao je u tu prostorijicu.

– Kad se kuća srušila, šalili smo se da bar možemo spavati pod zvijezdama. Za svaku kap vode moram u srušenu kuću. Cijelu smo zimu proveli u šupi. Kupaonicu nemamo, kupamo se u lavoru – niže Ljiljana.

Ona i muž tu i tamo prodaju janje ili prase i tako preživljavaju. Milan za dvije godine odlazi u penziju.

– Treba preživjeti do tada – sliježe ramenima Ljiljana. Na odlasku nam je skromno zahvalila što smo je posjetili jer, kako kaže, kad se muka podijeli, mnogo je manja.

24 sata