Rapko Orman: Slovo o Slavku

20-GODIŠNJICA SMRTI SLAVKA GOTOVCA

„Slavko Gotovac – to nije jedan čovjek“, rekao je, onomad, Abdulah Sidran na književnoj večeri u Livnu. U stvari, pjesnik je citirao svoju majku, koja je, očito, rado čitala gotovo sve što Gotovac napiše.

Citat je nastao u vrijeme Zimske olimpijade u Sarajevu (1984.), kada je Slavko, vozeći se trojkom, iz dana u dan lovio likove i teme za svoje reportaže (Sarajevski krug trojkom), a ujutro ih, taze, na stranice Oslobođenja, puštao s pera.

Slavko Gotovac, istina, to nije jedan čovjek, to je čovjek i majstor, čovjek i stol (u livanjskom hotelu Dinara jedan stol zovemo Slavkovim), čovjek i vertikala (to znaju vjetrovi, politički naročito), čovjek i ljudi oko njega…

Slavko Gotovac ne može bez ljudi: traže se međusobno – iz potrebe, mahsuz, sretnu se u prolazu, na ulici, u kavani, na drumu, pod čergom, na groblju, u kući, na planini… Začas krene razgovor, poteče priča.

Gotovčevi sugovornici (junaci, likovi reportaža) uvijek imaju šta da kažu – o sebi i o drugima, o tugama i radostima, o ljudima i vremenima… Sve je to tako obično, a neobično; prosto, a nesvakidašnje; jednostavno, a tako mudro.

Priča, naravno, prolazi kroz filter, majstor prosijava zrnca pijeska, prebire i brusi, stavlja u (kon)tekst, pa je sve na svom mjestu – ništa suvišno, ništa nedostatno. Biser nanizan, sklopljen mozaik.

Slavkovi junaci su od krvi i mesa – dišu i uzdišu, pjevaju i podvriskuju, misle i rade, piju i bekrijaju, galame i šapću, umiju da umuju, znaju da pričaju, ganu do suza, otope do miline…

Listam petu knjigu Slavka Gotovca – Bijele duše, punim dušu. Zapisujem likove: Zajko Ramin, Ranko Bobušić Car, Nenad Kaić Kaja, Jovan Sundečić, Ivka Tadić, Salih Burza, Narcis Jenko, Slavka Bralo, Ervin Šinko, Dedo Kujundžija, Fikret Ibrahimpašić Fićo, Vlado Marjanović… Znam (za) te ljude, a ne znam. Otkriva mi ih Slavko Gotovac.

Naiđem na ptice – ždralovi, golubovi, paunovi, slavuji… Obično, a neobično; znam, a ne znam. Otkriva mi ih Slavko Gotovac.

Zastanem na stranicama zdanja: Vrepčev han, kavana Park… Otvorene odaje vremena, zanosna noćna muzika, o mladosti…

Jedna reportaža završava ovako: „Ako čovjeku ne možeš pomoći, bar ga saslušaj.“ Druga: „Lijepo je sresti ljude koji nikad ne priznaju poraz.“ Treća: „A ti, hanuma, najprije pobacaj u Miljacku snahine pilule protiv začeća, i prostri im slame, ja ti garantiram da će biti unučadi…“ Pri kraju jedne stoji: „U životu je važno dobro uzdahnuti; tih ljudskih uzdaha, kaže Mile Janjić, sve je manje, ljudi sve više škrguću zubima i izgovaraju psovke.“

Kada bi se na jednom mjestu skupili svi likovi Slavkovih reportaža, bio bi to impozantan skup, neobična galerija, plet i koloplet – likovi sišli s listova, ljudi pokuljali iz života. Neznani, a znani; znani, a neznani.

Neki likovi su, jedrinom priče, prerasli jedan mali format, pa im Slavko, ne bez razloga, otvara nove stranice reportaže (Car Ranko Bobušić, Fikret Ibrahimpašić Fićo…). Neki su, opet, iz reportaže prešli na kratkometražnu filmsku vrpcu (filmovi Ratka Orozovića), progovorili puninom života, osvojili publiku (Car Ranko Bobušić)…

Šta još reći? Ništa. Reportaže, jasno i likovi, o sebi najbolje govore vlastitim slovom.

FRAGMENTI / PTICE

Priča Šimun V.: Kad ždralovi sele sa sjevera na jug ili s juga na sjever, dogo­di se da neki među njima onemoća, te počne zaostajati. Tada društvo uspori let i sačeka ga, i nađe mu mjesto u jatu na kom se leti s najmanje napora, i krenu dalje. Onaj što se bio umorio opet počne zaostajati i ptice ga premjeste na još bolje mjesto, ali onemoćali ždral sve sporije zamahuje krilima. Onda se zdravi ždralovi okome na bolesnog, kljucaju ga po glavi nemilosrdno, dok posve ne sklopi krila i ne počne se strmoglavljivati.  (POSUSTALI ŽDRALOVI)

U mene su čisti golubovi pismonoše, svaki vrijedi zlata koliko je težak. Njemački se kaže “briftaube”. (…) Moji golubovi lete i do 120 kilometara na sat. I nemoj se naći uvrijeđen, da te naučim da postoje sportski golubovi, pismonoše, visokoletači i prevrtači, pa džinovski golubovi, pa kokošari, dobošari, gušani, gaćani, kovrčavi golubovi, galebići, bradavičari, kratkokljuni ukrasni golubovi… E, sad svaku tu skupinu podijeli na desetak vrsta, moraš da im znaš mane i vrline. Meni je jedan Mađar prodao par pismonoša i naučio me kako da ih hran­im, čistim, treniram, razmnožavam, kako da ih gledam. Nema toga da im daješ tortu i lebac, taj bi te Mađar Pišta gađao iz dvocijevke. Golubu pismonoši treba oljušten ječam, lan, pšenica, grašak, repica, konoplja, živa je to muka, ima speci­jalna prodavnica… Razumiješ? Golub i golubica se razdvajaju, žive u samicama da bi se jedno drugog što više zaželjelo. Samo će tako najkraćim putem letjeti u golubarnik, u svoje gnijezdo gdje sa istom čežnjom čeka partner ili partnerica. Kakva je to sreća i umiljavanje! A moja Azra gleda i plače i žali što ja nisam golub da joj doletim. Ooo, ‘bem te živote, kompliciran li si.

* * *

Tada su od onog mađarskog golubara iz Bečkereka kupili par golubova pis­monoša od kog se razmnožilo veliko jato. Dogovorili su se da Azra čuva kuću i golubarnik, a Fazlija neka čergari i neka nosi kaveze s najboljim golubovima letačima, i neka sa putovanja pušta jednog po jednog s kratkim porukama: gdje je, kako je, kuda će dalje i kada će kući, i neka kaže da je voli. Ne zna se da li je Fazlija uzbuđeniji kad pušta goluba ili Azra kad ga dočekuje. Prislanjaju “božansku pticu” uz lice i ljube joj kljun i ono njihovo staklasto-biserno oko. 

(GOLUBOVI NAD ČERGOM)

Šta ti imam sad reći? Smrti se više ne bojim, jer me neće, jer sam ostario, ostao sam sam k’o vuk, izgubio rahatluk. Ona te ščepa kad počneš uživati. Napravio sam kuću, uveo vodu, kupio auto k’o lutku i dočekao penziju – a žena mi umrije… Pazi ovo:volio sam pitome golubove prevrtače i visokoletače, imao sam golubarnik i topio se od miline gledajući ih. Kad mi je žena umrla, pratili su pogrebnu povorku do groblja, kružili su iznad nas sve dok je nismo pokopali. Onda su se i oni razletjeli, golubarnici su ostali prazni…

* * *

Pitomi golubovi su i nedavno kružili iznad zastinjskog groblja – Livnjaci su sahranjivali šoferskog cara Ranka Bobušića.

(UMIRANJE NA RATE)

Svirao je i u “Parku”. Uzoru, prije rose, da lak i žice na violini ne ovlaže, vodile su ga noćobdije ispod starih vrba i jablanova uz “malu Riku” da bigliše na najtanjoj violinskoj žici i na muzički dvoboj izaziva slavuje, koji su još spavali u grmlju i u krošnjama vrba. Bio je to dvoboj kakav se ne pamti, a trajao bi sve dok ptice ne bi počele padati s drveća od umora i zanesenosti, poput kamenja. (U PONOĆ DAME BIRAJU)

Stariji Livnjaci i dan-danas spominju raskošne paunove u dvorištu obližnje upravne zgrade Poljoprivredne stanice (…) koji su pred kišu glasno kriještali, kao da će biblijski potop. Paunovi kriješte, a zakupac “Parka” drži se za glavu i kune. Paunovi su malokad omanuli u svojim ptičijim prognozama.  (U PONOĆ DAME BIRAJU)

* * *

STOL SLAVKA GOTOVCA

stol je tvoja os sidro u luci more tiho mirno

ponekad kad zapuše bura i burno i burno naravno

stol kaže gdje si tajnica i govornica pouzdana

u zenit odvede dan u svako doba godine

stol se nalazi u kutu (i nikom na putu)

s velikog stakla često slete krilca sunca

na stol ko na pamet padnu zlatni ključi sjećanja

pospu zrnca života jednostavna topla

ispred je bašta i kad ljeto iznese stolove

stol tvoj iziđe sjenom se krošnje zaodjene

za njim ti sjediš i dišeš čist zrak

(kad je već takav dišeš zrak čist)

ljudi dolaze za tvoj stol i on ih prima za se

u mir uvodi ako su nemirni glasu otvara slavine

pa curi mlaz svjetla dana pa prosto teče riječ

kad ljudi odu od stola stol zašuti a potom

s njihovim likom u knjige novi listovi uđu

P.S.

Ove godine jedna livanjska ulica nazvana je imenom Slavka Gotovca.

Slavko Gotovac (Foto Esad Đonlagić)