Priča o dječaku Dejanu: “Dodao sam mamu na Facebooku, nije me htjela prihvatiti”

Jedanaestogodišnji Dejan do škole pješači pet kilometara, krevet dijeli s bakom, a živi u drvenoj kućici bez kupaone i vode, u kojoj često nestaje struje. Ali, to nije najteži dio njegova života. Naime, prije četiri godine njegova je mama uzela njegovu mlađu sestru i otišla, a Dejana je ostavila i više se nikada nije vratila.

Do Dejanove kuće ne vozi autobus. Umjesto ceste, njega od škole dijele dva kilometra asfaltnoga puta i još tri blatnjavim i skliskim makadomom. Sve to Dejan zbog škole pješice prođe barem dva puta na dan.

Zimi ide po snijegu, a na proljeće i u jesen izlije se nabujala Sana. Kada živiš u jednom od zaselaka u Donjim Agićima, prvi ti susjedi, kaže Dejan, nisu ljudi nego životinje.

“Prije se ovdje dolje pojavio medvjed, ali ja se ne bojim. Vratim se kućim, odspavam dok on ne ode. Ovdje zna biti svašta, ali ne bojim se”, rekao je za emisiju Provjereno jedanaestogodišnji Dejan Zorić.

No, u njegovu životu ima i puno težih, strašnijih stvari. On je dokaz da svašta stane u nepunih jedanaest godina, koliko živi u dvadesetak kvadrata drvene kućice koju Dejan zove domom.

“Ovdje je fino živjeti na selu, ali je kuća jako loša. Ta je kuća bila napravljena kad je moj pradjed bio kao ja, možda malo manji. Znači, ta je kuća prerasla nas petero, šestero”, rekao je Dejan.

Dejan živi sa svojom bakom Stanom Zorić, koja mu je potpora i oslonac. Ovakvih poput Dejana mogla bi, kaže, odgojiti još petero.

“Znači, djetetu treba samo spremiti i oprati. Sam piše zadaću, sam se oblači. Znači, moje je samo da mu operem i da mu spremim. On drugo zna sam”, rekla je Stana.

“Dodao sam mamu na Facebooku. Nije me htjela prihvatiti”

Tata i djed rade u rudniku i više su na poslu nego kod kuće pa su njih dvoje, u šali kažu, osuđeni jedno na drugo. Tata spava u kućici pokraj, koja je nekada bila štala. Djed spava na jednom kauču, a on i baka noću dijele isti kauč. Zbog bolnih nogu, ona ionako spava sjedeći pa im, kaže, nije tijesno. Dejanu je Stana zapravo više mama nego baka.

“Kad mu kažem ‘sine’, on mi odgovori: ‘Ja tebi nisam sin, ja sam tebi unuk'”, kaže Stana.

Ona koja ga je rodila, ostavila ga je prije više od četiri godine. Jedno je jutro uzela njegovu mlađu sestru i samo otišla. Odvela mu nekoga koga je najviše volio, koga i dalje najviše voli.

“Kad je otišla, imala je četiri, četiri i pol godine. Pa sam je u godini i pol dana vidio dva puta. Onda je više nisam ni vidio”, rekao je te dodao da mu se sestra zove Dejana Zorić.

Dobila je ime po njemu, a sada ni ne zna kako izgleda. Ne zna zašto je mama otišla i to na takav način, ali zna da žive negdje u okolici. Dejanina fotografija najvrjednije je što ovaj dječak ima.

“Prije sam svoju mamu našao na Facebooku, ima njezina slika. Poslao sam zahtjev za prijatelja, nije ga htjela prihvatiti”, rekao je Dejan te dodao: “Ja sam znao što će biti, zato se nisam nikako ni osjećao.”

Iskreno je priznao da ne zna što bi joj rekao da je vidi. Ipak, zna da bi je zamolio da mu vrati sestru.

“Najgore mi je kad dolazi iz škole, nekad zna doći plačući. Kaže da svatko u školi veli da ima brata ili sestru. Ja, kaže, nemam nikoga. a znam da imam sestru”, ispričala je Stana.

Na pitanje plače li ikada zbog sestre, Dejan je odgovorio: “Pa kad je neki praznik, kad je slava. Pogotovo kad je ovaj, kako se zove, 8. mart. Tad se moja sestra rodila, na 8. mart. Najviše zato što mi nedostaje puno i zato što je puno volim.”

Riječi od kojih srce pukne na milijun komadića, od kojih nema jače i točnije definicije bratske ljubavi. Uspomene su žive, posebno petkom, kaže baka Stana.

“Ona je meni došla kad sam razvijala pitu. Pitala sam je kad će ona meni peći pitu. ‘Sutra, u petak’, rekla je. Kad god sam je počela zakuhavat, ja sam nju zalila suzama. Kad dolazi petak, ja umrem”, rekla je Stana.

Treneri pokrenuli akciju da se Dejanu kupi kuća

Dejan svoju tugu nosi u sebi i hrabrost mjeri suzama koje nije pustio. Ni more suza ne bi bilo dovoljno da ispere svu tugu i sve ono teško što je ovom dječaku donio život. Dejan ipak sanja o sestri i nekoj boljoj budućnosti.

“Utorkom i četvrtkom pređem oko 20-25 kilometara. Na karateu još skačemo i prijeđem na karateu još pet do šest kilometara”, rekao je Dejan.

To su stav i volja koji su trenera Milana jednostavno osvojili. Malo je, kaže, danas djece poput Dejana.

“Mi smo jako nezahvalni, pogotovo u ovo današnje moderno doba, kada je djeci omogućeno apsolutno sve. I onda je vrlo teško kada se nađete u situaciji da vidite ovu drugu stranu, gdje dječak od 11 godina nema praktično ništa”, rekao je Dejanov trener Milan Jovanić.

I sam otac dvojice dječaka, Jovanić nije mogao ostati na tome da pomogne samo kupnjom tenisica ili kimona. Zato je s kolegom Vladom Marjanovićem odlučio pokrenuti akciju kako bi se pomoglo Dejanu.

“Krajnji cilj je da on za Božić bude u svojoj kući. To je nekakav moto naše akcije. Ja mislim da smo mi već pri kraju da to završimo”, rekao je Marjanović.

Na drugom zemljištu, uz cestu i bliže školi, žele Dejanu i obitelji kupiti montažnu kuću. To je dom u kojem krevet više ne bi morao dijeliti s bakom, u kojem bi imao vlastitu sobu.

Puno toga on još ne razumije, ali sa svojih jedanaest godina o životu zna već i previše. I ne treba imati puno godina za biti velik čovjek. Treba samo imati nevjerojatnu snagu, praštati i ne suditi, čvrsto vjerovati da će mu se jednoga dana sestra ipak vratiti.