NEVJEROJATNO OTKRIĆE Zadnja četiri zrakoplovna hangara Austrougarske nalaze se kod Mostara!

Udruga za zaštitu fortifikacija „Werk“ iz Mostara, u želji da istraži napuštene fortifikacija u širem području uzletišta Rodoč-Jasenica, uz prethodnu dozvolu nadležnih službi iz OS BiH koje drže dio kompleksa a dio je već dan na uporabu Sveučilštu u Mostaru, pronašla je i istražila posljednja četiri hangara u originalnom stanju na području nekadašnje Austrougarske monarhije.

Piše: Manuel Martinović dipl.iur., za Hrvatski Medijski Servis

Hangari su izgrađeni tijekom Prvog svjetskog rata čiju 100-godišnju obljetnicu završetka obilježavamo ove godine.

Prema raspoloživim podacima zadnji očuvani hangar kopnene baze od Zrakoplovstva austrougarske vojske se nalazio u Krakowu- Poljska ali je isti rastavljen i ponovno montiran u Varšavi, glavnom gradu Poljske tako da se više ne radi o originalnoj i autentičnoj lokaciji.

Zadnji hangar pomorskog zrakoplovstva je bio lociran u Kumboru u Bokokotorskom zaljevu. Kompleks je uništen i pretvoren u marinu za jahte, no jedan hangar je zatražio, rastavio i transportirao u Beograd Zrakoplovni muzej na Surčinu, ali isti nije montiran nego samo deponiran.

Inače, svi su bili tipske  montažne konstrukcije, masivna željezna konstrukcija sa velikim vijcima i prekrivene drvetom. Vrata su klizna na kotačima koja imaju vodilice u vidu tračnica. Na postojeće mostarske samo je naknadno dodan salonit koji je pak i ekološki problem jer se isti zabranjuje u EU.
Hangari nisu iste veličine te su tako dva manja na početku i kraju niza a dva veća su u sredini. Hangari su napušteni te su neki očuvani bolje a neki su oštećeni uslijed ratnih djelovanja i vremenskih nepogoda.

Na početku kompleksa uz cestu prema Jasenici je zgrada zapovjedništva a u kojoj će biti Muzej 1. pješačke (gardijske) pukovnije HVO-a.

Iza hangara je bio niz manjih građevina sa radionicama i za smještaj pratećeg osoblja koje je održavalo zrakoplove. U sklopu kompleksa je očuvana i transformatorska stanica koja izgledom asocira na kapelicu.

Nakon prvobitna četiri hangara iz doba K.u.K. (Austrougarske) vojska Kraljevine SHS i Jugoslavije je nastavila graditi niz hangara ali onikoji nisu bili tako masivne i kvalitetne konstrukcije. Hangari su doživjeli uporabu u drugom svjetskom ratu te su bili korišteni od strane Talijana, Nijemaca, RZ NDH da bi nakon 1945. JRZ nastavila gradnju kompleksa niza hangara što je naročito bilo intenzivizirano nakon izgradnje Zrakoplovne industrije Soko.

Dakle radi se o objektima koje moramo sačuvati jer su jedinstveni u Europi i stari su već preko jednog stoljeća budući da sugrađeni u razdobljuperiodu 1914.-1918. Na nama je da sačuvamo tu kulturnu baštinu.

Zrakoplovna povijest Mostara

Austrougarska

Zrakoplovna povijest Mostara je bogata i premalo je prostora kojim bi se opisala tradicija duga gotovo 105 godina. Zrakoplovna povijest Bosne i Hercegovine počinje 25.6.1903. godine kada balonom Wien (Beč) Bečkog aeronautičkog zavoda nad Hrvatskom lete tri vojna časnika austrougarske vojske sve do sela Rakovica blizu Prnjavora u Bosni. Takvi letovi se nastavljaju da bi 1904. bio vršen preleti iz Beča sve do Maglaja i Bosanske Gradiške.

Tršćanin Ivan Vidmar je sa svojim zrakoplovom Bleriotom sa motorom od 50 KS letio iznad Hrvatske u sklopu turneje obilaska gradova a 10.8. 1912. je nastupio i u Mostaru kada su građani Mostara mogli po prvi put vidjeti zrakoplov kako leti na motorni pogon.

Zahvaljujući energičnim mjerama poduzetim krajem 1912. godine i Uzelčevom (Emil Uzelac) entuzijazmu austrougarsko ratno zrakoplovstvo se ubrzano razvija. Od 1913. godine obuka se održava na četiri povećana i poboljšana uzletišta, u školi za borbene pilote u Gorici i pilotskim školama u Bečkom Novom Mjestu, Fischamendu i Novom Sadu (Ujvidek). Letači se i dalje osposobljavaju za zvanja vojnog pilota i feldpilota. Uz postojeće škole krajem 1913. godine formiraju se zrakoplovne baze Przemysl (podijeljen između Ukrajine i Poljske nakon 1918. god.), Ujvidek (Novi Sad) i Sarajevo.

Na tek osnovanom vojnom aerodromu u Mostaru, kojim je zapovijedao natporučnik Teodatus (Teodat) Andrić dogodila se zrakoplovna nesreća s kobnim ishodom. Nova zrakoplovna baza je uređena kod mjesta Rodoč, a na njoj su smještena četiri zrakoplova. Svakom je zrakoplovu dodijeljen po jedan zrakoplovni mehaničar dočasnik. Zapovjednik Andrić je pošao s poručnikom Josipom Flassingom na vježbu, uzdigao se nad Mostarom na visinu od 2000 metara. Nadletjeli su Nevesinje i Trebinje s namjerom da se vrate u bazu. Nad Čapljinom se Andrić obratio suputniku rekavši: „Čini mi se da ću pasti unesvijest”. Uskoro je izgubio kontrolu nad aparatom. Avion se nekontrolirano približavao zemlji, a na visini od 60 metara bilo je očito da je nesreća neizbježna. Poručnik Flassing je bio priseban pa na visini od desetak metara iskače iz aviona. Suputnik je samo lakše ozlijeđen,  a  zapovjedniku Andriću nije bilo spasa. Poginuo je na mjestu. Po jednom mišljenju, pilotu je tijekom leta pozlilo pa je izgubio vlast  nad strojem, a po drugima se za vrijeme prisilnog spuštanja suputnik pomaknuo sa sjedala tako da je avion izgubio ravnotežu. Teodat Andrić, Bokelj, rođen u Kotoru poginuo je 17. svibnja 1913. samo petnaest dana nakon preuzimanja dužnosti.

Prvi svjetski rat

Pod nadzorom zapovjednika k.u.k.LFT (Kaiserlich und Königlich Luftfahrtruppe- Carske i Kraljevske zračne trupe )pukovnika Emi¬la Uzelca došlo je do reorganizacije ustroja zrakoplovstva. Letačke satnije se raspodjeljuju po bojištu i pridodaju postrojbama kopnene vojske. Na dnu organizacijskog dijagrama nalaze se tri glavne vrste postrojbi FliK, FleP i FleK. FliK (Fliegerkompanie) je letačka satnija ili eskadrila. To je temeljna letačka borbena postrojba čiji karakteristični sastav čine jedan zapovjednik, jedan pilot časnik koji je ujedno zapovjednik pilota, sedam pilota dočasnika, osam časnika izvidnika, jedan tehnički časnik i 163 dočasnika i vojnika, mahom zemaljskih tehničara (ne letača) i pomoćnog osoblja.

Njihova je zadaća održavati šest zrakoplova u borbenoj spremnost i još dva u pričuvi. Postrojba posjeduje dva automobila i tri kamiona. Norma je postavljena na početku rata, ali je odstupala u ovisnosti o prirodi postrojbe. Primjerice, lovačke eskadrile su trebale imati čak 18 zrakoplova no u stvarnosti nikad nije bilo dovoljno letjelica, na raspolaganju.

Do kraja rata LFT je imao ukupno 77 eskadrila tipa FliK. FleP (Fliegeretappenpark) je logističko tehnička postrojba odgovorna za opskrbu eskadrila avionima, motorima, strojnicama, kamerama i pričuvnim dijelovima te potrošnim materijalima. Ove postrojbe, također, po potrebi izvode opsežnije popravke i radove u letačkoj eskadrili. Zadužene su za svoj dio bojišta, a od početka rata njihov broj narasta s tri na jedanaest koliko ih je bilo krajem 1918. godine. Postrojbe pod nazivom FleK (Fliegersatzkompanie) su obučne postrojbe zadužene za popunu borbenih eskadrila tehničkim, letačkim idrugim osobljem. Uvriježeno je da borbene eskadrile (FliK) prije slanja na bojište prelaze u kada obliku, kada su prethodno bile organizirane kao eskadrile za obuku (FleK). Neke od ovih postrojbi smještene su nanašim prostorima, tako je FleK 12 bila smještena u Rajlovcu, a FleK 14 u Mostaru.

Na kraju rata postojale su 22 postrojbe tipa FleK. One zajednički tvore Flet (Fliegerersatztruppe). Zrakoplovni arsenal ili Flar (Fliegerarsenal) je dio posebne organizacije odvojen od vojske i pod upravom civilnog ministarstva, Ministarstva rata. Odgovornost ovih postrojbi bila je nabava, ispitivanje i provjera  zrakoplova, motora, naoružanja i opreme. One postoje od početaka austrougarskog vojnog zrakoplovstva, ali su formalno ustrojene u ožujku 1915. godine. Također se pominje i FleK 11 sa sjedištem u Mostaru.

Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba

Mnogi austrougarski vojni zrakoplovci poneseni idejom o Državi Slovenaca, Hrvata i Srba (koja nažalost nije zaživjela dulje od dva mjeseca) prebjegli su s uzletišta širom Austrougarske u Hrvatsku i BiH. Pa je tako u studenom 1918. godine u Zagrebu djeluje letački razdjel odjela za narodnu obranu koji prikuplja zrakoplovni materijal zaostao iz austrougarske vojske, a istog se mjeseca osnivaju letačke postrojbe u Zagrebu, Zemunu i Brodu. Uskoro su na bivšim austrougarskim aerodromima u Rajlovcu i Mostaru osnovane nove zrakoplovne postrojbe. Snage Narodnog Vvijeća Slovenaca, Hrvata i Srba svrstane su po austrougarskom uzoru u četiri skupine i smještene u četiri vojna okružja, u Zagrebu, Ljubljani, Rajlovcu kraj Sarajeva i u Mostaru. Ondje su već postojali uređeni aerodromi s pripadajućim arsenalima. Svaka skupina dijelila se na letačke satnije.

Tako je vojska NV SHS uspjela prikupiti i sačuvati veliki broj zrakoplova, te se navodi cifra od 200 komada od čega na Mostar otpada 23 ispravna primjerka. Od četiri letačke skupine jedna je bila u Mostaru. Letačke skupine su se dijelile na letačke satnije. Čitava organizacija je uspijevala na austrougarskim uzorima.

Na ovim prostorima je letio najvjerojatnije samo jedan Efag serije 51. Taj primjerak je bio 1923. u pilotskoj školi 2. VK  u Mostaru na pisti Jasenica.

Kada je proglašeno ujedinjenje Države SHS (Slovenaca, Hrvata i Srba) i Srbije u Kraljevinu SHS (Srba, Hrvata i Slovenaca), Srbi nisu imali vlastitih zračnih snaga, a njihovi piloti su letjeli u sklopu francuskog zrakoplovstva. Zračne snage nove južnoslavenske države predstavljale su zapravo snage NV SHS s barem dvije stotine austrougarskih zrakoplova i s pretežito hrvatskim i slovenskim letačkim i tehničkim osobljem.

Osnovane su četiri velike eskadrile sa sjedištem u Novom Sadu, Sarajevu, Skoplju i Zagrebu. Ljubljanska i mostarska postrojba je bila svedena na aeroplanska odjeljenja ili detašmane. Oni su u sastavu zagrebačke ili sarajevske eskadrile.

General Uzelac je 1920. ponovno primljen u vojnu službu i postavljen za načelnika Odjeljenja za zrakoplovstvo, a ta funkcija je bila u stvari zapovjednik zrakoplovstva kraljevine SHS. General je formirao dva zrakoplovna zapovjedništva u Novom Sadu i Mostaru te zrakoplovni arsenal u Petrovaradinu. Ipak, uz svu izvrsnost Uzelac je za mnoge srbijanske generale i dvorsku svitu bio samo bivši vojnik neprijateljske vojske od čije su stručnosti zazirali.

U Mostaru u kojem je nešto kasnije formirana Drugo zapovjedno zapovjedništvo sa samo jednom eskadrilom (9. Školska eskadrila) kojom je zapovijedao poručnik Oskar Vidale, a u njoj su osposobljavani piloti dočasnici, a u svojem sastavu imala male i srednje Branderburge te poslije, od 1924. ili 1925. i nove Poteze 25 te dva do tri Albatrosa D.III.

Godine 1927. osnovan je 7. zrakoplovni puk u Mostaru. Pa su tako neko vrijeme zrakoplovi nosili velika bijela ili crna slova (ovisno o koloritu aviona) na donjoj strani krila koja su označavala pripadnost jednom od zrakoplovnih pukova pa je 7. puk iz Mostara nosio slovo „J“ što znači uzletište „Jasenica“.
Tako su pomenuti K.u.K. hangari dočekali i travanjskog rata i opstali sve do danas unatoč burnoj povijesti ovih krajeva./HMS/