Nakon Mont Blanca za ekipu iz Livna više nema granica

Skije na krovu automobila usred srpnja – pomalo neobičan prizor. Trojica prijatelja iz Livna kreću na svoju prvu alpsku ekspediciju, u pohod na vrh Europe – Mont Blanc.

Ljubav prema planini rodila se sasvim slučajno, a neobvezni izleti po lokalnim vrhovima prerasli su u planinarsku strast, piše bljesak.info.

”Već pet godina svaki vikend planinarimo bez obzira na godišnje doba i vremenske uvijete. Obišli smo gotovo svaki planinski vrh u BiH, Hrvatskoj i šire. Bili smo od Maglića do Žavižana, Prokletije i Triglava, popeli se na najviše vrhove Austrije i Njemačke – Grossglockner i Zugspitze. Svake godine u ljeto idemo na neku veću alpsku turu, a ove godine odlučili smo da to bude Mont Blanc”, pričaju za Bljesak.info Marko Vidović, Jakov Petric i Karlo Brešić, nekoliko dana nakon povratka s ekspedicije.

Uspon na Mont Blanc uvelike je ovisio o dobroj kondiciji koju su postizali redovnim planinarenjem po okolnim planinama, ali i raznim treninzima. ”Pored uobičajenih, potrebno je proći i tehničke treninga, ponašanje u zimskim uvjetima na planini, korištenje opreme i slično.

Također, poslovi kojima se profesionalno bavimo traže od nas vrhunsku tjelesnu spremu”, kaže Jakov koji je, s Markom, volonter u Gorskoj službi spašavanja HBŽ-a.Jakov je inače prije dvije godine sam bio na Mont Blancu što je jako rijedak slučaj, a to iskustvo bilo je od velike pomoći pri novom usponu. Organizacija ovakve ture je težak posao ali, kako kažu, uživaju u tome.

”Idemo bez vodiča pa stoga do detalja treba isplanirati put, kampove, stazu za uspon, kao i pronaći sponzore. Podijelimo poslove tako da svatko ima svoju ulogu u planiranju, sve je to jedan vid avanture”, objašnjavaju.

Ekspedicija je započela na Monte Rosi, pograničnom pojasu između Italije i Švicarske, gdje su postizali aklimatizaciju koja je jako važna za uspon na Mont Blanc. Zatim kreće prvi dan uspona, vrhovi Balmenhorn i Piramide Vincent, pa spavanje u domu Mantova gdje su neplanirano, zbog snježne oluje, boravak morali produžiti za još jedan dan.Nakon razvedravanja i dobrog odmora, put nastavljaju do vrha Zumsteinspitze i njemu susjednog Signalkuppea na kojemu je i najviši planinarski dom u Europi “Margherita” koji je jako dobro opskrbljen, ali i poprilično skup.”Skijanje na tim visinama je neopisiv užitak, a trenutak kada zakopčamo pancerice potpuno nas promjeni i taj osjećaj je jako teško opisati”, rekli su, ističući kako su se podjednako oduševili i bajkovitim alpskim gradićem Chamonixem gdje su kampirali i odmorili se, čekajući idealno vrijeme za uspon.

”Rano ujutro 15. srpnja krenuli smo iz Chamonixa prema Le Fayetu starim vlakićem iz 1907. ‘Tramway du Mont-Blanc’ koji nas je iskrcao na našu posljednju postaju ispod ledenjaka. Odatle smo se penjali po kamenoj stazi punoj divokoza i planinara gdje nas je dočekalo desetak centimetara svježe napadalog snijega”, prepričavaju.

Nakon par sati uspona do Tete Rousse, potrebno je bilo potvrditi rezervaciju za dom Gouter. U pitanju su nova pravila, govori nam Marko, te dodaje kako ulazak na planinu više nije moguć bez rezervacije. U slučaju nepoštivanja pravila predviđene su rigorozne kazne.”Zatim smo svladali jednu od najopasnijih dijelova, stazu ‘Koluar smrti’.

S potpunom zimskom planinarskom opremom, vezani jedan za drugoga užetom, odradili smo iscrpljujući uspon po jako strmoj stijeni do doma Gouter gdje smo se odmorili par sati”, prepričava Marko, dodajući u šali kako su nakon toga ‘iskoristili usluge’ profesionalnih vodiča koju su vodili svoje klijente na uspon.

Uslijedila je još jedna jako opasna etapa – uspon u 2 sata u noći na temperaturi od -10 stupnjeva Celzija s čeonim svjetiljkama na glavi, po ledenjaku. ”Taj dio staze prekriva vječni snijeg i led: Kako uspon napreduje, manja količina kisika u zraku smanjuje i korak.

Morali smo uzeti lagani ritam koji nam je odgovarao i bez nepotrebnih zaustavljanja polako se uspinjati. Na sreću, a i zbog jako dobre aklimatizacije na Monte Rosi, nismo imali nikakvih simptoma visinske bolesti”, prepričava Karlo.

Nakon osvajanja posljednjeg grebena Bossesa s jako uskim prolazom i nepreglednom strminom, koji je bio posljednji adrenalinski uspon, uslijedio je, kako su kazali za Bljesak.info, neopisivi osjećaj sreće.

”Oko 7 sati stajali smo na dugo sanjanom vrhu. Znali smo da smo ga osvojili. Emocije tada prorade, to je poseban trenutak na takvoj planini. Vrijeme nam je dozvolilo da dosta dugo vremena uživamo u fantastičnom pogledu s vrh Mont Blanca”, rekli su.

Za Marka, Jakova i Karla sada slijedi malo odmora, ali ne na moru. Planiraju obilazak manjih okolnih planinskih vrhova, a kasnije, tko zna. Nakon Mont Blanca, više nema granica.