MATE KROLO: Livno, je li te sramota?!

Livno, je li te sramota?

Drage moje Livanjke i Livnjaci,

Svatko od nas je strepio, nadao se i Bogu molio, da zlo koje je započela velikosrpska ideologija što prije završi. Tenkovi i oklopni transporteri bili su ispred nas, a neprijateljske haubice i minobacači pucali su po nama kao da netko sije žito na svojoj njivi. No, bez obzira na svu silu neprijatelja, hrvatski vojnik nije ustupio pred tom silom i zlom, koje je pokušao posijati među Hrvatima. S pravom se pitamo: odakle zlo koje donosi smrt, ruševine i patnju? Rat je ranio mnogobrojne duše, nanio mnogo patnje i unio nemir u mnoga ljudska srca.

Mnogi naši prijatelji odrasli su preko noći, radovali se životu, a od samoga života još više su voljeli svoju Domovinu. Danas, kada se ponovno sjećamo svih opasnosti koje sa sobom nosi besmisleni i brutalni rat, u kojemu glave lako lete, sve što sada pišem posvećeno je žrtvi grada heroja Vukovara. Ne želim i neću prozivati političare, niti jednu stranku ili udrugu proisteklu iz Domovinskog rata, nego želim sve skupa pozvati na razmišljanje o golgoti kroz koju su prošli zarobljeni hrvatski branitelji grada heroja Vukovara.

Naime, u sklopu Dana obrane Livna, dana 17.04.2019. godine, u dvorani Narodnog sveučilišta, prikazan je dokumentarno-igrani film o vukovarskim hrvatskim braniteljima „Glavu dole, ruke na leđa“ autora Stipe Majića Pipe, koji govori o dramatičnim trenucima zarobljavanja hrvatskih branitelja i civila u Vukovaru. U filmu govore preživjeli logoraši uz korištenje autentičnih snimki, kroz 25 istinitih svjedočanstava o boli i patnjama kroz koje su prošli u logorima smrti u Srbiji, kako bi od zaborava otrgli istinu o Domovinskom ratu.

Film sam odgledao bez treptanja i disanja upijajući svaku izgovorenu riječ i svaku scenu, a kada je film završio oteo mi se uzdah, a suze su same potekle. Više minutni muk svih nazočnih govori kako su i oni na sličan način doživjeli bol i patnju hrvatskih mučenika u srpskim logorima smrti.

Kada pišem ovu kolumnu, ponovno mi se ote uzdah, a suze same potekoše. Prikazivanju filma nazočio je Predrag Mišić Peđa, koji je proveo 269 dana u logorima smrti Stajićevo, Sremska Mitrovica i Nišu, Srbiji, nakon srpske okupacije grada heroja. U svom obraćanju je istaknuo kako film prati priču 7000 ljudi kroz 269 dana provedenih u koncentracijskim logorima u Srbiji.

Iako su preživjeli strah, prijetnje, batinanja, izgladnjivanje i silovanja, nakon što su razmijenjeni 1992. godine, za njih nije nastalo sretno vrijeme, nego su ostale trajne posljedice. Iako su proživjeli teške trenutke u logorima smrti, otkrili su novi život, drugačiji od straha i mržnje, a koji je posvećen opraštanju.

Dragi moji Livnjaci. Svi smo bili u ratu, ali ovu priču o sedam tisuća hrvatskih branitelja i civila iz filma, koji su prošli 269 dana golgote po srpskim logorima smrti, ne mogu se usporediti sa svim mukama i patnjama kroz koje smo sami prolazili u Domovinskom ratu. Ova priča nema namjeru našu žrtvu usporediti s njihovom žrtvom, nego želim potaknuti nas hrvatske branitelje iz Livna na razmišljanje, je li se njihova žrtva isplatila za slobodu hrvatskog naroda.

Grad Livno, s okolnim naseljenim mjestima ima oko 36 tisuća stanovnika, a na prikazivanju dokumentarno-igranog filma „Glavu dole, ruke na leđa“ bile su nazočne trideset i tri osobe. Film nije govorio o političarima i političkim strankama, nego o patnjama hrvatskih branitelja i civila iz Vukovara, koji su prošli logore smrti, kako bi nama omogućili bolji i sretniji život.

Znam, bit će komentara „nisam znao, nisam mogao, nismo se za ovo borili, ne zanima me“ i još stotinu drugih komentara, ali neće biti onih koji će priznati „mogli smo doći, ali nismo htjeli doći“. Livno, je li te sramota, jer nisi htio pogledati i čuti priču hrvatskih mučenika u srpskim logorima smrti iz herojskog i mučeničkog grada heroja Vukovara?

Kada se bliži obljetnica stradanja Vukovara, moji Livnjaci pale svijeće duž obilaznice i okolnim selima, iznajmljuju autobuse kojim hrle u Vukovar, kako bi se poklonili gradu heroju. Ovoga puta, mučenici grada heroja su došli u Livno, kako bi svoju tužnu priču uživo ispričali nama Livnjacima.

Na ovaj način smo pokazali gradu heroju i njihovim mučenicima, kako smo postali obični farizeji, te vas molim, nemojte nikada više govoriti kako Dane obrane treba organizirati ovako ili onako, kriv nam je ovaj ili onaj. Ne, nama nitko nije kriv, krivi smo sami, jer smo dopustili lažnim braniteljima i lažnim stradalnicima da nam uzmu našu žrtvu i žrtvu poginulih i nestalih hrvatskih branitelja.

Diljem Herceg- Bosne, u kojima se prikazivao film „Glavu dole, ruke na leđa“ dvorane su bile pune, a moje Livno koje ima 36 tisuća stanovnika i preko 4 tisuće branitelja, film su pogledale trideset i tri osobe. Livno, je li te sramota?

U razgovoru s gospodinom Predragom Mišićem Peđom saznao sam, kako ulica u kojoj živi u Vukovaru ima 140 kuća, od kojih su 85 obitelji koje su porijeklom iz Livanjskog kraja.

Pozivam organizatore Dana obrane Livno, da objasne, zašto nisu pozvali na prikazivanje filma učenike srednjih škola, kako bi našu djecu upoznali s herojskim gradom Vukovarom i žrtvom hrvatskih branitelja grada Vukovara, te da objasne zašto nisu upoznali javnost putem internetskih portala i lokalnih radio postaja o prikazivanju filma dan prije samog prikazivanja, nego se netko sjetio dan poslije prikazivanja filma pustiti razgovor s Predragom Mišićem Peđom na Radio Livnu.

Dana, 23. travnja slavi se obljetnica obrane Livna u Donjim Rujanima i Čelebiću, na kojem će biti nazočno više stotina političara i branitelja, a sve uz besplatnu janjetinu, grah i potoke piva, pa se nadam, kako će se sjetiti hrvatskih mučenika grada heroja, koji su prošli golgotu srpskih koncentracijskih logora… eh, Livno, moje drago.