Mate Krolo: Izgleda da je dijaspora zaboravila zašto je otišla!

Evo, dragi čitatelji, nakon duže stanke odlučih se da napišem novu kolumnu. No, ovog puta ne pišem o aktualnoj političkoj sceni, ne pišem o ratu … Ne, ovog puta pisat ću o teškim životnim sudbinama naših iseljenika od rata na ovamo.Naime, većina nas svjesna je što je natjeralo naše prijatelje, susjede, poznanike i mnoge druge da napuste svoja ognjišta i pođu “trbuhom za kruhom” u bijeli svijet, baš onako kako su nekad radili naši očevi u neko drugo vrijeme, iz neke druge države.No, za razliku od njih naši očevi su se vraćali i stvarali na ovim prostorima svoje domove za Nas.Pa da krenemo redom. Odmah nekako poslije prokletog rata, u početku pomalo, je počelo lagano napuštanje naše HR-HB ka, većinom slučajeva, Njemačkoj il’ Austriji, ‘ko je gdje mogao. U početku svega toga nije se toliko ni osjetilo “otišao ovaj, otišao onaj”.No, puni zamah iseljavanja kreće od 2014. godine, gdje cijele generacije i obitelji napuštaju svoje domove u potrazi za “boljim životom”. Pogotovo kad nam je Lijepa Naša dala hrvatske osobne. E tada i stampedo kreće ka Njemačkoj, skoro kao što Sirijske izbjeglice sad čine, samo je razlika što za nas nema prihvatnih kampova.U početku svega tog odobravali smo, jbg, ljudi nemaju posla, slaba plaća, mirovina, posao se dobiva preko veze, sa lažnim diplomama, ljudi se uzimaju “lopatom” na sve načine.No sad kad je otišao gdje je tko mislio dolazim do teme kolumne i postavljam si pitanje kao i Vama dragi čitatelji: U što se naš narod pretvorio tamo gore daleko?Pa evo moje skromno viđenje: Svi imamo prijatelje tamo negdje gore na Zapadu i kad su odlazili prvo što su rekli “Dok se snađem zvat ću te”! Ovo pišem za većinu tih naših prijatelja, rođaka itd…No, prođu mjeseci, pa i godine, a naši “prijatelji, rođaci” dođu ljeti na godišnji odmor i najave ti dolazak u goste. Ti onako i sretan i ne, razletiš se s ono malo crkavice što ostane od plaće, kupiš sve što treba da se ne osramotiš. Pri tom zaboraviš na sve tvoje probleme što te pritišću (dijete u školu na jesen, drva, svatovi, registracija, struja, kredit, …).I kad rodbina i prijatelji iz dijaspore dođu prvo što čuješ “jao kako je gore teško”, kako se teško živi, jedva kraj sa krajem sastavljamo.Hm, zašto to većina njih kaže kad dođe, mada ih ni upitali nismo kako je: “biće da ih ne pitamo za pomoć u bilo kom smislu.“Da, al’ se zato uopće nisu sjetili svog obećanja “dok se snađem zvat ću te”. I tako mi šutimo, lijepo ih izgostimo, oni odu sa svojim bjesnim vozilima, pri tom pričajući “jao kako nam je lijepo bilo kod rodbine i prijatelja, baš smo ih se poželjeli”A nama na kraju priče ostaše svi naši problemi koje uz ovu crkavicu rješavamo svaki dan i nikom ne pričamo “kako se ovdje teško živi”.Ali tu smo i borimo se sa našim sudbinama kako znamo i umijemo, a naši “prijatelji i rođaci” nek’ tamo negdje daleko svoje bitke i teretu života biju.Naravno, svjestan sam da će biti teških kritika i komentara. No, nisam ovim želio blatiti našu dijasporu, nego želim ukazati u što se dijaspora pretvorila u odnosu na naše očeve koji su prije njih otišli “trbuhom za kruhom”.I nas koji smo ostali se smatra, u većini slučajeva, da smo uhljebi il’ ovakvi il’ onakvi. Mada nisam pobornik vladajuće stranke, nit ću kad biti. Samo želim ukazati, dragi prijatelji i rođaci, sviju nas kad drugi put dođete malo upitajte kako je nama ovdje, jer izgleda da ste zaboravili zašto ste otišli.Živi i zdravi mi bili.Mate Krolo