Ljuba Đikić: Bistri Duman i mutna Bistrica

U jesenje večeri kad kiša ne prestaje padati,
Bistrica se zamuti i nabuja skoro do mosta.
Ja odšetam osvrćući se do bistrog izvora
i slušam ledeni i strašni huk Dumana,
oštrim stijenama Bašajkovca okružen sa svih strana.
Nagnem se nad staru ogradu Rimčeva mosta i čekam.

Voljela bih da te ne volim i ne čekam u mrklu noć,
a tebi od volje doć’, ne doć’, most zaobić’, Duman proć’.
Kada se smiluješ i dođeš, sjednem na kamen da me pomiluješ.
Ti vičeš kako je kamen mokar i hladan, nije zdravo
i ne priliči mladoj djevojci sjediti na mostu po noći.
Ja prigluvnem tvoje riječi, a osjećam – srce mi ječi.

Ipak te poslušam, dignem se, zagledam ti u oči u mrkloj noći.
Sjaja u pogledu nema, kiša rominja, a nevrijeme se sprema.
Jedna svjetiljka se upali, pa brzo ugasi, počne žmirkati,
ja ne prestajem u tebe kao u spasenje gledati.
Voljela bih da te ne volim kao što ne volim mutnu Bistricu
ili da ti mene zavoliš kao ja bistri izvor Dumana.

Autorica: Ljuba Đikić