Livanjski IRON MAN

Prije nekih desetak dana, u njemačkom Hamburgu održan je IRONMAN. I to bi bila vijest koja vjerojatno ne bi puno značila jednom prosječnom Livnjaku, osim što je ovog puta sudjelovao jedan Livnjak, jedan od nas, i na taj način nas predstavio u svijetu najboljih atletičara, trijatlonaca svijeta

Piše: Slavko Krišto, portal LiVideo

Prvi takav dužinski triatlon, na dionicama od 3,8 km plivanja, 180 km bicikliranja i 42.195 km trčanja je nastao kao rezultat prepirke trojice prijatelja (vojnik John Dunbar, mornarički časnik John Collins te trener fitnesa Gordon Haller) oko toga tko je najspremniji sportaš kad se usporede tri pobjednika različitih natjecanja koja su se tih godina održavala na Havajima: ‘The Waikiki Rough Water Swim’ (2,4 milje plivanja), ‘Oahu Bicycle Race’ (112 milja bicikliranja), te ‘Honolulu Marathon’ (maratonska utrka). Utrka koja je kombinirala ta tri natjecanja je održana 18. veljače 1978. godine na otoku Oahuu, i prvi pobjednik je bio upravo Gordon Haller. Poslije je utrka premještena u mjesto Kona.

 ‘Svjetska triatlonska korporacija (World Triathlon Corporation), organizacija koja polaže pravo na naziv Ironman, te jedina ima pravo organizirati natjecanja pod tim nazivom. Ostali triatloni, makar bili organizirani na dionicama iste duljine, službeno se ne smiju nazivati Ironman.

Naša priča pored svoje sportske karakteristike ima i onu ljudsku, toplu karakteristiku koja ne ostavlja nikoga ravnodušnim. U nastavku pročitajte kako izgleda kad se cijela obitelj, uža i šira, svi pravi prijatelji udruže zajedno da bi pomogli svom ocu, suprugu, bratu, prijatelju da ostvari svoj san. Ovo je priča o Ivici Vrgoču, Ironmanu.

Naš Ivica je na svom Facebook profilu prenio cjeloukupni doživljaj Ironman-a a mi vam ga prenosimo u cijelosti.

Race report Ironman Hamburg – 3.8km plivanja, 180km bicikla i 42km trčanja. Nastojat ću sve doslovno dočarati jer vam to dugujem kad vidim koliko sam podrške dobio. Idemo (nastojat ću biti kratak). 
Od prvog dana kada su se stekli financijski uvjeti za prijavu Ironmana (žena dobila posao privremeno godinu dana u školi, a sama prijava za Ironman je 650 eura+ostali troškovi), počeo sam razmišljati gdje da se prijavim. Listajući utrke u Europi vidio sa Hamburg i odmah se sjetio kuma Gorana Vrgoča i frenda Maria Matića, pa mi je odmah sinula ideja da idemo tamo, jer sam znao da ću imati fantastičnu podršku. Na pola puta je Munchen, a tu su mi badže i svastika pa ćemo odmoriti kod njih i tako se sve poklopilo. Prijavio sam u prvom mjesecu ove godine, a mjesec dana ranije sam počeo intenzivnije trenirati za utrku.
Sami treninzi su išli idealno bez ijedne ozljede i bez ikakvih problema, iako je iziskivalo 10-15 sati tjedno treninga minimalno. 
Po dolasku u Hamburg bilo je upitno plivanje jer je koncentracija plavih algi koje izazivaju mučnine u trbuhu bila previsoka, tako da je druga opcija bila trčanje 6km umjesto plivanja čime bih bio jako razočaran. Dan uoči utrke na moju radost saznajem da će plivanja ipak biti i da ću imati priliku završiti puni “Ironman”.
Budim se ujutro u 3.30 sati, super sam spavao i fantastično se osjećam. Doručak već ranije isproban milijun puta. Stvari već spremne. Moja Violeta sve pripremila i pazi da sam maksimalno odmoran. Vozila je skoro cijelo vrijeme od Livna do Hamburga i kuhala, spremala i pazila na svaku sitnicu. Oprema spremna u tranziciji. Čekamo da krene start. Rio se ne odvaja od mene drži me za ruku do zadnjeg trena. Grle me i ljube kao da idem u rat. 

Napokon ide start ulazim u vodu i ŠOK. Ne mogu da dođem sebi koliko je voda mutna i prljava, kao da plivam u mulju. U vodi se doslovno ništa ne vidi i voda nevjerojatno smrdi na mulj, ali adrenalin radi svoje i plivam bez problema. Pliva se ispod uskih i širokih mostova oko 100m. Jako klaustrofobično. Unutra se ništa ne vidi ali prvi most prolazim bez većih problema. Nastojao sam plivati skroz bočno da ne ulazim u gužvu pa makar i plivao 100-200m duže. Nisam imao problema do 50-ak metara prije izlaska iz vode, kada dolazimo do mosta i tu nastaje velika gužva jer smo zapeli ispod uskog i dugačkog mosta gdje sam potapan više puta i u jednom trenutku nisam nikako mogao isplivati, pa sam se jako nagrcao one odvratne vode pune algi. Toliko smo bili zapeli da smo jedva izišli ispod mosta. Nakon potapanja me uhvatila tolika panika da san počeo tući sve oko sebe da izađem vani. Čak sam se i počupao sa jednim od natjecatelja (mislim da je bio englez), ali nakon psovki smo se brzo smirili jer smo shvatili da smo obojica u istim problemima.
Napokon izlazim iz vode i već nakon desetak minuta bicikla osjećam podrigivanje na vodu iz jezera, a nakon još 20-ak minuta počinju mučnine u stomaku. Bilo je donekle podnošljivo do prvih sat vremena. Ali nisam mogao ništa jesti a jedva sam i pio tekućine jer što god da uđe u stomak izaziva mučnine i grčeve u stomaku. Zadnjih 80km nisam nikako mogao voziti na barovima jer me u tom položaju još više boli. Već tada mi je u glavi počela misao da će biti dobro ako uspijem završiti u bilo kojem vremenu. Biciklistička staza nema puno uspona, ali vjetar puše sa svih strana, na pojedinim mjestima su kocke umjesto asfalta koje su prava noćna mora. Tu je bilo puno padova, pucanja guma i lanaca, tako da sam strepio na tim mjestima (Miro Zec skidam kapu za pripremu bicikla za utrku), a šinje od tramvaja da i ne spominjem. Uz sve ostalo staza nije 180km nego točno 186.500m. A tih 6.5km su meni sa bolovima u stomaku i iščekivanju wc-a u tranziciji bile vječnost.
Sav iscrpljen i dehidriran (popio 2 litra takućine i samo 2 energetske čokolade u skoro 7 sati) ulazim u tranziciju i napokon transportni wc u kojem se osjećam kao kralj (zadržao se 11 minuta). Nakon wc tranzicije ide trčanje i nakon što sam se ispraznio dobro sam se osjećao prvih 4-5km. Kada ponovno počinju još intenzivniji bolovi koji još više iritiraju na trčanju. Izdržavam do 8 km i ponovno wc. Trčim i borim se do 12km kad više ne mogu trčati i počinjem hodati. Tada sam već bio gotov! Totalno iscrpljen i dehidriran počinje me glava boljeti. Znam, fali mi elektrolita. Ekipa me bodri ali jednostavno ne djeluje. Mislim u sebi pa zar baš ovaj dan mora ovako, toliko treninga, toliko kilometara, toliko odricanja, toliko izbivanja od obitelji i džaba sve. Na okrijepnim stanicama ne smijem piti iso napitke jer će mu biti još gore i preostaje mi samo slana voda (kolu i red bull sam ranije probao ali bez učinka). I tu je bio spas! Od nje mi nestaju grčevi nakon 20-ak min i osjećam da mogu trčati i na 19km počinjem se dobro osjećati, ali mi fali energije. Počinjem u slanu vodu dolijevati malo kole i kako trka odmiče sve sam bolje. Violeta počinje trčati uz mene uz stazu što mi daje dodatnu snagu. Diže me pričom, govori kao da zna što želim čuti. Svaka riječ mi se urezuje u glavu, a najviše ona “mobitel i fejs ti gore od poruka” . Zadnjih 22km trčim normalno bez bolova i kako trka odmiče tako i povećavam tempo. Utrku završavam normalno bez ikakvih bolova. Skoro kao da nisam ni radio Ironman. Zadnji kilometar čiste emocije, trnci kroz mene, traje vječnost ne zato što mi je teško, nego mi svašta prolazi kroz glavu. Obitelj – Violeta, Rio, Lana, Nea najviše. U glavi mi stalno povici moga Rija ĆAĆA, ĆAĆA… Mater, ćaća, brat, nevjesta. Prijatelji moji svi, kumovi… Violeta mi govori da mi mobitel i fejs i dalje gore od poruka. Idem u cilj i sjetim se mog frenda Ćirima (koji više nije s nama) koji mi je uvijek govorio da jedva čeka kad ću na Ironman da me prati. Pokoj mu duši njegovoj dobroj! 
Na samom ulasku u cilj radost i veselje neizmjerna sreća! Gledam samo gdje su mi Violeta i Rio da ih što prije zagrlim, jer znam koliko su tereta iznijeli na leđima i koliko su sretni. Violeta u svakom smislu, a Rio zbog mog izbivanja zbog treninga. Čekaju me i kumovi Dražena, moj Gogić i mali Dominik. Moj frend Kadra Mario Matić koji mi je ustupio stan u Hamburgu i uštedio mi 650 eura za smještaj, jer sam bio rezervirao hotel (Gogić mi je valjda oprostio što nisam kod njega).
Stvarno divan osjećaj! Ne sjećam da sam se ovako ikada osjećao. Koliko god da je bilo teško ni jednog trenutka nisam pomislio da odustanem. Istina je što su mi svi iskusni ironmani (gosp. Borko Prvan, Mijo Bebić…) govorili da za prvi ironman nije bitno vrijeme, nego samo da ga završim. 
Istina je da sam bio spreman na puno jači tempo i puno bolji rezultat, ali to nimalo ne umanjuje moju sreću i zadovoljstvo, pogotovo kad vidim koliko ste me pratili bodrili. Kad sam uzeo mobitel ostao sam šokiran koliko sam poruka dobio, a o fejsu da i ne govorim. Samo nek mi neko kaže nešto protiv fejsa.
E sad idu zahvale i nastojati ću sve nabrojati:
-Moja Violeta koja je iznijela sav teret za ovo. Meni je preostalo samo trenirati. Da ne spominjem kuhanja, spremanja omiljenih kolača, masaže, teške trenutke u kojima me bodrila. 
– Moj Rio, moja Lana i moja Nea! Rio i Lana su u euforiji od prvog dana prijave. Nisam se mogao igrati s njima skoro pa nikako zbog treninga. Moju malu Neu kad vidim odmah bi momentalno nestajao umor. 
– Moji roditelji koji su uskakali svaki tren kad je nešto trebalo. Naročito oko Rija!
– Brat i nevjesta koji su mi stalno pružali podršku bukvalno oko svega i koji su mi kupili kacigu skuplju od 200 eura.
– Moji Hamburgeri kum Gogić i Kadrić.
– Jedan dobri čovik Dražen Vukadin iz Srđevića koji živi u Švicarskoj. 
– Svastika Lena i badže Igor koji su me ugostili u Minhenu i kojima mozak pijem zbog stvari sa ebay.de.
– Naš čuveni Ironman doktor Trpimir koji mi je cijelo vrijeme davao upute oko treninga i sa kojim sam odradio velik dio treninga. Naše kave nedjeljom su čista uživancija.
– Moj prijatelj Igor Mandušić bez kojeg ne bi znao šta je triatlon, a kamoli ironman. Koji je uvijek bio tu za treninge i savjete.
– Moj prijatelj Davor Damjanović čiji su savjeti uoči utrke bili zlata vrijedni. Šteta što ga nisam poslušao za rehidro mix na utrci .
– Moj predsjednik kluba TK Val Davor Trocky Garić koji je toliko odgovorno shvatio funkciju predsjednika kao da vodi Bayern Munchen.
– Šef Rudolf i ekipa s posla koji su imali razumijevanja i koji su me stalno bodrili u pripremama. 
– Moji kumovi i prijatelji iz viber grupe Ploče.
– Ekipa iz “Livanjskog polumaratona”. 
– Jedini čovjek koji je tražio od mene da mi bude sponzor a to je Tomi Puđa.
– I da, svi vi na fejsu imate moj naklon do poda! Nemam riječi kojima mogu da vam se zahvalim.
– Ako sam nekog zaboravio nek mi oprosti! 
Sve u svemu Ironman Hamburg je nezaboravno iskustvo kojim sam ostvario san. IVICA YOU ARE IRONMAN je bilo stvarno moćno čuti u finišu. To morate doživjeti.
Neke stvari se stvarno ne mogu kupiti novcem 
IRONMAN posvećujem svome Livnu i Livnjacima gdje god da se nalaze.
IVICA VRGOČ IRONMAN