Lešinari nestali iz BiH, i ostale životinje ugrožene

Svakodnevno smo svjedoci nestanka čitavih skupina životinjskog i biljnog svijeta.

Stanje je kritično u cijelom svijetu, a posebno se osjeti i u našoj zemlji gdje su neke životinjske vrste koje su nastanjivale ova područja nestale. Stanje je kritično, i ako se nešto u skorijoj budućnosti ne promijeni, sve veći broj životinja moći ćemo vidjeti samo u starim knjigama i enciklopedijama s tematikom flore i faune. Čitavo je mnoštvo uzročnika i različitih čimbenika koji utječu na nestanak i ugrožavanje pojedinih vrsta, ali na prvom mjestu svi stručnjaci ističu djelovanje čovjeka.

Naime, jedan od najvećih problema je poljoprivreda. Zatim slijede krivolov i uopće odnos čovjeka prema prirodnim staništima, poljima, šumama, rijekama, planinama, močvarama…

Kada ljudi u utrci za profitom uništavaju i krče pred sobom hektare šuma, izravne žrtve i stradalnici su životinje koje tu borave, prenosi Večernji list.

Životinje stradaju i kada se isušuju rijeke i močvare te kada se plantaže tretiraju pesticidima i sličnim otrovima. Sve to na svoj način doprinosi uništenju bioraznolikosti i raznolikosti životinjskog i biljnog svijeta. BiH nije izolirani otok i promjene u životinjskom i biljnom svijetu u regiji utječu i na stanje u BiH.

“Republika Srpska je u fazi donošenja jedne uredbe o strogo zaštićenim i zaštićenim vrstama, dok u Federaciji Bosne i Hercegovine to još uvijek nije riješeno. Na tim uredbama našle su se sve moguće kategorije divljih vrsta. Od biljnih vrsta do životinjskih vrsta i gljiva. To je jedan preopširan popis da ga cijelog nabrojimo.

U biti, najugroženije vrste su one biljne, a kod životinja najviše je vrsta među insektima i pticama”, kaže za Radio Sarajevo Jovica Sjeničić iz Društva za istraživanje i zaštitu biodiverziteta Banja Luka.

Veliki broj ptica iz reda grabljivica potpuno je nestao s ovih prostora, dok su mnoge ugrožene. “Kada se priča o ugroženosti, tu se podrazumijevaju i vrste koje su nedavno nestale, odnosno iščeznule s ovih prostora. Kada se priča o pticama, to su one vrste koje su u vrhu lanca prehrane – ptice grabljivice i lešinari.

Općenito, to su ptice grabljivice i tu spadaju crni strvinar, orao bradan, bjeloglavi sup i bijela kanja. To su lešinari koji su prije nekoliko desetaka godina iščeznuli s ovih prostora”, kaže Sjenčić. Među najugroženijim su orlovi i sokolovi, ali i ptice močvarice u donjim tokovima rijeka Save, Bosne, Drine, Vrbasa, Une…

“S druge strane, to su mnoge vrste ptica grabljivica, među kojima su orlovi i sokolovi, koji su sada na rubu izumiranja u BiH. Jedan od najtipičnijih primjera je sivi sokol kojem se znatno smanjila brojnost. Ta se vrsta prorijedila zbog negativnog odnosa golubara, krivolova i općenito odnosa čovjeka, suženja životnog prostora i nestanka plijena. Kada se radi o nekim drugim skupinama, to su ptice močvarice, gdje čovjek isto tako negativno djeluje na njihova staništa, uništava ih. Osobito su to ptice donjih tokova rijeka poput Save, Bosne, Drine, Vrbasa, Une…

Ubrzano se uništavaju prirodna staništa, isušuju se bare, močvare, prevelika je količina organskih supstancija… Čimbenik broj jedan po statistici je poljoprivreda. Ne samo kod nas nego u svijetu i Europi”, ističe Sjenčić. Ugroženim vrstama često, ipak, presude i lovci. Takav slučaj imali smo prije nekoliko godina u Odžaku. “Imali smo taj slučaj kod Odžaka kada su odstrijeljena, ne jedan nego dva-tri orla štekavca. To je najkrupnija grabljivica Europe koja je prisutna u BiH. Jedino poznato mjesto gniježđenja u BiH je kod Odžaka. Istodobno, tu je zabilježen i najveći postotak krivolova u cijeloj Posavini. Bio je jedan slučaj u Orašju, jedan u Domaljevcu, dva-tri u Odžaku. Istodobno imamo samo jedno registrirano mjesto gniježđenja i veliki pritisak na tu vrstu, što od krivolova što od negativnog utjecaja poljoprivrede koja izravno utječe na njegovo stanište”, ističe Sjenčić. Najugroženija vrsta sisavaca je ris, a u opasnosti su i medvjed i vuk.

“Ris, vuk, medvjed. Te velike zvijeri su najugroženije. Od svih nabrojenih, ris je najugroženiji, a tijekom jednog razdoblja potpuno je bio iščeznuo s prostora Bosne i Hercegovine. Međutim, reprodukcija u Sloveniji imala je pozitivne ishode i to je populacija koja je donesena s Karpata sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Njegovu brojnost najteže je utvrditi od svih zvijeri i najčešće se navodi kao vrsta koja je najmanje poznata i znanosti u BiH, ali je i najugroženija. To je vrsta koja je najizbirljivija glede staništa i plijena”, kaže Sjenčić.

Ponekad na društvenim medijima možemo vidjeti fotografije i videopriloge medvjeda i vukova s naših planina. Najzastupljeniji su na sjeveru zemlje. “Najkraće rečeno, oni se nalaze u brdsko-planinskim područjima. Posljednjih godina nije ni pravilo da su to nenaseljena područja. Većinom su to ruralna područja, a nepristupačna su meta reprodukcije i jedne i druge vrste. To su tamne četinarske šume. Pojavljuju se na sjeveru zemlje – Grmeč, Uzlomac, Ozren i do Drine. Pojavljuju se i sve dolje do Trebinja. Sjeverno od Grmeča imamo populaciju koju dijelimo s Hrvatskom. Čak ih ima i do Sanskog Mosta. Bilo je lutanja i po Kozari.

Svjedoci smo, u vrijeme klimatskih promjena, da se znaju pojaviti jedinke pet kilometara od grada. U Banjoj Luci jedna jedinka sišla je baš u grad”, ističe Sjenčić. Ugrožene divlje životinje često su i čipirane kako bi se zaštitile na što bolji način. Međutim, u Bosni i Hercegovini to praćenje nije uređeno onako kako bi trebalo biti.

“Postoji pravna osnova da se to radi, osobito kada su u pitanju neke ugrožene vrste. To se ne radi organizirano i to je veliki problem. Nema plana upravljanja ni za jednu vrstu. Ne postoji ni za sisavce, ni za ribe, ni za vodozemce. I to što ima rezultat je nekih individualnih projekata, udruga, aktivista, fakulteta… Trenutačno postoje neki projekti. Sada se radi na medvjedu, a na vuku rade određeni fakulteti, većinom PMF ili Šumarski fakultet. Za risa smo radili nešto s Crnom Gorom i Makedonijom, neki balkanski projekt. Za ptice se većinom radi za dvije-tri vrste. Trenutačno se radi projekt za sprječavanje trovanja, a on je izravno vezan za lešinara kojeg smo naveli ranije. Pokušava se nešto raditi za ptice grabljivice, a sve je to ograničeno na pojedince, udruge, aktiviste…”, kaže Sjenčić.

Postoji Zakon o zaštiti prirode, ali, kao i obično, u Bosni i Hercegovini teško ga je primijeniti. “Zakon o zaštiti prirode postoji. Mi imamo taj Zakon i u Federaciji BiH i u RS-u i nije baš jednostavan. Naš Zavod nije javna ustanova, a trebala bi biti. U Federaciji BiH nema ni zavoda, sve je podijeljeno na općine i županije i dosta je komplicirano. Zakon postoji, ali ga je teško provesti”, kaže Sjenčić.

Dodaje kako se bez zaštite prirodnih staništa ne može ništa, a ta se zaštita treba provesti u praksi. U razgovoru s diplomiranim inženjerom animalne proizvodnje Draškom Adamovićem iz Banje Luke doznali smo i podatak kako u BiH ne postoji tzv. crvena knjiga ugroženih životinjskih vrsta jer nema sluha za jedan takav projekt u koji bi se trebali uključiti stručnjaci iz ovog područje iz obaju entiteta. Problem je i taj što je svijest o bioraznolikosti jako niska u Bosni i Hercegovini i malo tko posvećuje pozornost ovom problemu.

Slaba educiranost svakodnevno uzima danak. Za područje zaštite ugroženih životinjskih vrsta u FBiH je nadležno jedno, a u RS-u čak tri ministarstva, što podrazumijeva mnoštvo birokracije, administracije, papirologije i instancija. I tako, dok se mi gušimo u birokratskom oceanu koji blokira pozitivne tokove u zemlji, do tada će još mnoge životinjske vrste iščeznuti, a toga ćemo, sudeći po svemu, postati svjesni kao i svega ostaloga – jako kasno.

Bljesak.info