Konačan dokaz da je UDBA vršila ubojstva i otmice političkih protivnika u inozemstvu

Piše: Wollfy Krašić, hrvatski povjesničar

Unatoč znatnoj prisutnosti problematike djelovanja jugoslavenskih obavještajnih službi u javnosti te brojnim novim saznanjima o tome, do sada još uvijek nisu pronađeni konkretni podaci kako je UDBA (kasnije republička Služba države sigurnosti te savezna Služba državne bezbednosti) nedvojbeno odgovorna za smrt nekog političkog emigranta iz Jugoslavije.

Postoje podaci da je jugoslavenski komunistički režim odgovoran za smrt 69 hrvatskih političkih emigranata, dok su osmorica nestala. S većim ili manjim posljedicama, njih 24 preživjelo je atentat. Trojica su oteta, dok su se četvorica uspjela spasiti takve sudbine.

Za veliku većinu tih slučajeva postoji niz dokaza koji upućuju na djelovanje jugoslavenskih obavještajnih službi, no dokumenti koje su one producirale i koji sadrže priznanja ubojstava, nisu pronađeni.

Likvidacija

Direktna referenca na takvu vrstu akcije nije prezentirana ni u Münchenu tijekom suđenja Perkoviću i Mustaču, nego je objašnjeno da su se za taj način djelovanja koristili razni eufemizmi, poput paralizacija, neutralizacija, konkretna akcija, specijalna akcija, ofenzivno djelovanje, itd. Međutim, autoru ovoga rada objavljen je članak u jednim hrvatskim dnevnim novinama u studenome 2016. godine, u kojem su predstavljena dva primjera prijedloga djelovanja protiv hrvatskih političkih emigranata, koja su sadržavala riječi „kidnapovanje“ i „likvidacija“. Autor je tada zaključio da iako dva politička emigranta za koje su predložene ove mjere nisu oteti, odnosno ubijeni, „činjenica kako operativni radnici sugeriraju likvidaciju kao mjeru koja bi se trebala primijeniti na stanovitu osobu, podrazumijeva neizbježan zaključak kako je likvidacija bila jedno od sredstava koje se koristilo u radu obavještajnih službi“.
Autor je izvršio daljnji pomak u istraživanju ove problematike u rujnu 2017. godine objavljivanjem opširnoga rada o neuspjeloj otmici bivšeg ministra Nezavisne Države Hrvatske Mate Frkovića, u Austriji 1948. godine na Internet portalu Fenix magazina. Za to su korišteni dokumenti koje su sastavili izvršitelji akcije, dakle otmičari, te jugoslavenske institucije koje su sudjelovale u njenoj provedbi. To je prvi i za sada jedini poznati slučaj postojanja opisa pokušaja otmice nekog političkog emigranta iz Jugoslavije, koji su sastavili izvršitelji.
Međutim, tu se radilo o vremenu intenzivnog djelovanja, kako križarskog gerilskog otpora jugoslavenskim komunističkim vlastima u zemlji, tako i političke emigracije endehazijske provenijencije, prvenstveno u Austriji i Italiji. Pitanje ubojstava i otmica političkih emigranata u potpuno mirnodopsko vrijeme i dalje je ostalo nerazjašnjeno.

Ofenzivne akcije SDB

No, tvrdnje iz elaborata Službe državne bezbednosti (SDB) Saveznog sekretarijata za unutrašnje poslove iz svibnja 1968. godine, drastično mijenjaju doseg istraživačkih rezultata ove teme. Naime, u njemu se nalazi i poglavlje „OFANZIVNE AKCIJE SDB“, na čijem početku stoji: „Kao što je poznato, SDB se poslednjih godina ozbiljnije orijentisala na ofanzivniji, aktivniji vid delovanja prema neprijateljski aktivnom delu emigracije. Imali smo nekoliko uspešnih akcija, a sa njima i određena iskustva. Takva orijentacija SDB bila je pravilna, jer se njome najefikasnije razbija ekstremni deo emigracije“. O kakvim se točno akcijama radi, nedvosmisleno govori sljedeća rečenica: „Eliminisanje (sic op. au.) pojedinaca ima vanrednog efekta pod uslovom da se ovakve akcije izvode na odgovarajući način, u odgovarajuće vreme i baš prema odgovarajućem licu“. Dakle, u citiranome tekstu SDB govori o „nekoliko uspešnih akcija“, a u pitanju je bilo „eliminisanje pojedinaca“. U odnosu na otkrića objavljena 2016. godine, kada je utvrđeno da su se mjere likvidacije i otmice predlagale, ali u tada opisanim slučajevima nisu provedene, ovdje je prezentirana situacija u kojoj se priznaje nekoliko ubojstava političkih protivnika u inozemstvu.

Je li svećenik Krunoslav Draganović bio otet

Elaborat ne sadrži imena ubijenih, no vraćajući se popisu navodno likvidiranih, vidljivo je da je tijekom prethodne, 1967. godine, u inozemstvu smrtno stradalo šest hrvatskih političkih emigranata. Treba istaknuti da se ovdje radi o izvješću savezne SDB, što znači da je među likvidiranima moglo biti i pripadnika ostalih naroda iz Jugoslavije. Promatrajući period od 1967., kada je broj ubijenih naglo porastao do 1989. godine, upravo je 1968. stradao najveći broj osoba – njih devet. U tom kontekstu valja dodati i prvi dio sljedeće SDB-ove konstatacije: „Bez obzira na realizaciju nekoliko vrlo uspešnih ofanzivnih akcija (i mada su u toku neke slične)…“. Kako je već rečeno, elaborat je zgotovljen u svibnju 1968. godine, kada „su u toku“ bile „neke slične“ ofenzivne akcije onima za koje je utvrđeno da se radilo o ubojstvima.

Osim ubojstava, u „ofanzivne“ se akcije ubrajalo i „akcije usmerene u pravcu dovođenja u zemlju nekih istaknutijih emigranata“. Međutim, ovdje se nije nužno moralo raditi o otmici, nego i o dobrovoljnom povratku političkoga emigranta u zemlju, koji je mogao biti rezultat djelovanja obavještajnih službi. To se moglo dogoditi kao posljedica nuđenja raznih pogodnosti ili pak prijetnji i ucjena. U potonjem slučaju „dobrovoljan povratak“ valja shvatiti uvjetno.

Elaborat u tome dijelu spominje i poznatog hrvatskog političkog emigranta i svećenika Krunoslava Draganovića. Od njegova povratka u Jugoslaviju 1967. godine, nastale su brojne teorije o tome kako je do toga došlo, a jedna od najraširenijih tumačila je da se radilo o otmici. U novije vrijeme, neka su istraživanja donijela dokaze koji govore u prilog toj teoriji. Među ostalim, radi se o otkriću akcije jugoslavenskih obavještajnih službi, kojoj je cilj bio prikupljanje podataka o tome kako će se različite osobe i institucije, prvenstveno Katolička crkva i njeni velikodostojnici u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, postaviti prema Draganovićevom povratku u Jugoslaviju. Dakle, jugoslavenska je strana znala da će Draganović doći u zemlju, no to još uvijek nije čvrst dokaz da se to dogodilo protiv njegove volje.

Draganovićevo svjedočanstvo o tome kako je završio u Jugoslaviji, objavljeno je 1998. godine. U njemu je Draganović opisao kako se vozio u automobilu s tri prijatelja u okolici Trsta i nakon putovanja kroz šumu nepoznatim cestama najednom završio na jugoslavensko-talijanskoj granici, odnosno pred jugoslavenskom pograničnom stražarnicom, nakon čega je uhićen. Sumnja je pala na njegova tri suputnika, ali ona nikada nije dokazana, iako je itekako bila izgledna. No, kada se kombinira Draganovićevo svjedočenje kako je dospio u Jugoslaviju, što nije bilo svojevoljno i elaborat iz 1968. godine koji ga spominje u kontekstu akcija kojima je cilj bilo dovođenje političkih emigranata u zemlju, onda se neprijeporno može zaključiti kako je Draganović bio otet, jer potonja informacija isključuje mogućnost da su se Draganovićevi suputnici zaista slučajno našli na jugoslavenskoj granici.

Fenix-magazin/Wollfy Krašić