Draško Mihaljević: ČOVJEK KOJI NAM JE SAČUVAO OBRAZ

Mario Nađ pored groba Ivana Brdara

Prigodni su ovo dani za nas Livnjake, povodom Dana grada Livna i Dana branitelja, prisjetiti se onih ljudi koji su u ovom zadnjem nasrtaju hordi zla na ove prostore, bili i ostali gdje je jedino bilo potrebno biti.

Ma koliko se god danas propitivali jeli to bila ispravna odluka, posebno gledajući današnju livanjsku situaciju koju nije potrebno posebno opisivati, ti ljudi, ti Branitelji, tada su odlučili kako je jedino bilo potrebno odlučiti.

Čovjek za života često donosi odluke koje i provodi u djelo, nakon određenog vremena analizira ih i kategorizira, najčešće u dobre i u loše.

Čuo sam od velikog broja ljudi kako su loše odlučili kada su u djelo proveli nešto što im nagriza savjest, nešto što im je uprljalo obraz.

Taj izričaj, govor o uprljanom obrazu, kojega sam, posebno od svojih sunarodnjaka, toliko puta čuo nije me nikada uspio taknuti kao ovogodišnje ljetne večeri u Rujanima.

Pod šatorom u ugodnoj atmosferi koju su stvorili glazbenici s velikim brojem okupljenih gostiju, bolje reći domaćih, mladić koji je pjevao najljepše domoljubne pjesme jednu je posvetio onome među nama „koji nam je sačuvao obraz“.

Svi su znali kome je pjesma posvećena.

Pozdravljam te mladiću čije ime ne znam, a tvoj glas i danas čujem jer te riječi: „koji nam je sačuvao obraz“ taj Branitelj kojem si ih uputio opravdao je i činom koji je učinio u vremenu između rušenja tenka i transportera. Taj čin, bolje reći odluka, prvi puta u javnosti se spominje i vrijedna je svake pohvale a najviše mirnog sna Branitelja. O čemu se radi?

Naime, nakon ispaljene dvije rakete od kojih jedna pogađa tenk došlo je i do privremenog zaustavljanja neprijateljskog napada i veliki broj njihove pješadije se smješta u zgradu škole. Branitelj i njegov pomagač premještaju se na drugi položaj s kojeg imaju dobru preglednost neprijateljskih snaga. Vrijeme im je teklo sporo u iščekivanju, dugotrajna i opterećujuća im je bila borba s mišlju lansirati raketu u zgradu škole punu neprijateljske pješadije ili čekati ponovni napad pa onda djelovati (raketa je bilo dovoljno, dvije su ostale neiskorištene). Odluka im je bila: „ne pucati, samo da ubijamo“.

Strpljivu su čekali kretanje neprijatelja, pogodili i transporter, ispisali povijest i sačuvali nam obraz.

Nisu pucali, samo da bi ubijali. Čuvali su obraz hrvatskog Branitelja.

Mile Granić s majkom, suprugom i Mariom