Dinamo je opet “in”

KAD JE Kevin Mbabu nakon točno 100 sekundi prve utakmice play-offa Lige prvaka protiv Dinama zabio za vodstvo Young Boysa, a domaćini u sljedećih desetak minuta promašili još dvije velike prilike i zicer u 20., Dinamo je počeo podsjećati na ona očajna izdanja iz skupina Lige prvaka.

Neki stari Dinamo bi do kraja spustio gaće i pustio da ga protivnik šamara i natovari do poluvremena pa bi se u nastavku samo trudio izgubiti sa što manjom razlikom, a to je često završavalo fijaskom. Neki stari Dinamo kroz Ligu prvaka se znao provlačiti nakon infarktnih utakmica sa slabijim protivnicima u Malmöu ili Moldeu, s gorkim okusom ulazio bi među elitu i još bolnije iz nje izlijetao.

No, ovo je neki novi Dinamo. Dinamo koji je prošetao do zadnje stepenice Lige prvaka u najtežem mogućem ždrijebu. Dinamo koji je, kad je vidio da opasno visi i da protivnik stišće, poput hrvatske reprezentacije našao snage da preživi njegov nalet i onda okrene susret u svoju korist. Dinamo koji nakon toliko godina izgleda kao jedna sasvim solidna i čvrsta europska ekipa. Dinamo za koji se, na kraju krajeva, isplati kupiti i kupuje se karta.

Young Boys je jako dobra momčad koja slučajno nije vodila 3:0 na poluvremenu, ali i koja sasvim slučajno na kraju nije ni izgubila 1:3. Dvoboj je i dalje otvoren, ali završi li na kraju priče u Europa ligi, ovaj Dinamo sigurno neće razočarati i njegovi navijači ga se neće morati sramiti.

A oni su, uz Nenada Bjelicu i Izeta Hajrovića, vjerojatno najveći Dinamov dobitak ovog ljeta. Hrvatski prvak je prodao 5000 godišnjih karata za ovu sezonu, što je porast od gotovo 100 posto u odnosu na prijašnje sezone kad se ta brojka vrtjela oko 3000. Ili u odnosu na, ako hoćete, Mamićevo doba.

Zagrebačka publika je specifična, baš kao i ona splitska. Dok se na jugu permanentno živi u stanju kolektivne euforije ili depresije, a češće ovo drugo, u Zagrebu je situacija dijametralno suprotna. Ovdje nema južnjačke euforije, a klub godinama nije znao, a nije ni pokušavao, nekako prikriti sve ono loše što se u njemu događa i nekako se približiti navijačima. I dok se u temperamentnijim sredinama poput Splita to moglo progutati na ime 10.000 gledatelja na utakmici protiv Istre i priče o Našem Hajduku, Zagreb je Dinamu, odnosno Mamiću, okrenuo leđa i nije ga više mogao trpjeti. Čak i pod cijenu potpunog otuđivanja od kluba koji je desetljećima bio simbol grada i Hrvatske.

Nije sve nestalo preko noći i nije Dinamo najednom ozdravio Mamićevim kukavičkim bijegom u Hercegovinu. Puno je tu još stvari koje nisu dobre i koje treba popraviti, puno je tu sumnjivih likova, ali oko Dinama se napokon stvara neko pozitivno ozračje. Koliko god on tu bio prisutan na ovaj ili onaj način, nema svakodnevnog pritiska jednog čovjeka, njegovih beskrajnih izvanrednih press konferencija koje nisu imale nikakvog smisla i koje su i klubu, i igračima i, što je najvažnije, navijačima isisavale golemu energiju.

U takvim okolnostima Nenad Bjelica može u miru raditi i stvarati jednu pravu momčad, a Dinamovi navijači opušteno uživati u igri i rezultatima svojeg kluba. Dinamo je dobio mudrog trenera koji se ne gubi u beskrajnim filozofijama nego svaku veliku, važnu utakmicu igra s najjačim i nepromijenjenim sastavom. Jedina promjena u odnosu na utakmicu u Bernu i četiri prijašnje u ovim kvalifikacijama je Gavranović u napadu umjesto Budimira. Ostalu desetoricu znaju već i kumice na Dolcu: Zagorac, Leovac, Dilaver, Teophile, Stojanović, Ademi, Oršić, Gojak, Olmo i Hajrović.

Dinamo je dobio španera u liku Izeta Hajrovića kakvog u Maksimiru nije bilo od, neki će reći, vremena Roberta Prosinečkog. Istog onog koji ga je pomalo neočekivano zaboravio na popisu igrača za reprezentaciju BiH. Hajrović, čiji je modni izričaj jednako nepredvidljiv kao njegova tehnika, tip je koji će na svakoj utakmici izvesti nešto od čega će se Dinamovi navijači od sreće primiti za glavu. Osim njega, dobio je i još jednog golmana koji će ga izvući kad je najpotrebnije. Da je ovaj Dinamo klapa i izvan svlačionice, vidi se po svakom njihovom međusobnom bodrenju na terenu.

Sve to prepoznala je, čini se, i ta čudna zagrebačka publika koja se počela vraćati na Maksimir na kojemu se konačno ima što vidjeti. Neki će to nazvati sretnim spletom euforije nakon finala SP-a, malo sreće u Bernu i nekoliko dobrih poteza nekih igrača. Možda, ali imamo dojam da je Dinamo nakon dugo vremena malo izašao iz mraka i da ide u pravom smjeru. Shvatili su to očito i BBB-i koji su, iako opet uz nerede i nepotrebne incidente, u velikom broju popratili Dinamo u Švicarskoj, a igrači su ih nakon utakmice otišli pozdraviti.

Bit će toga još ove sezone u kojoj Dinamo treba i, čini se, imat će ponovno pravu podršku. Zaslužio je to ovaj Dinamo, zaslužio je Bjelica, zaslužili su Hajrović, Olmo, Ademi i društvo. Dinamo je opet “in”.

Ne smije dopustiti da opet bude “out”.