Branko Penjak: Sukob livanjskih Firdusa, Radnića i Sučića; Firdusova kula u Livnu

Malo je i Livnjana i Brinjana koji su pješačili do brojnih malih izvora potoka Brine. Samo ljubitelji proplanaka iznad istočnih livanjskih gajeva znaju da su izvori orlovačkog potoka po padinama ispod Kruške kamene grede.
U blizini izvora su obiteljska imanja: Buča, Jeleča, Ćitaka, Ormana, Jagodića, Duvnjaka i Grgića. Na toj oazi nikle su i nove vikendice, pa tamo odlaze Durani, Terzići, Hoze i još neki ljubitelji mira i tišine. Iz više nejakih Izvora rađa se potok Brina, a može se reći da se rađa i ispod dva u stijenama probijena klanca. Poslije velikih kiša kroz te kamene klance poteče voda s Kruga i bude mutna, kao Bukovača što provali iznad strmih visokih stijena Crvenica.
Nekad su u ljetne dane kroz kruške klance na Kruško polje odlazili kosci i kupelice gornjopoljskih livanjskih sela, odlazili na planinske strme i ravne livade, dolce i uvale, a kroz klance su stizali vuci što bi zimi vijali iznad Kruških greda.
Odlaskom ljudi u pečalbarenje, neizvjesnim iseljavanjem stiglo doba kad tim opasnim klancima još samo pojedini čobani gaze i gone stoku na krušku ispašu. Umirovljena prosvjetna djelatnica Marija Sučić se sjeća da je, dok je pohađala osnovnu školu i povremeno čuvala ovce po Orlovači i na Kruzima, izbrojila na padini Ćitakovog imanja petnaest malih izvora, a da ih je bilo i na drugim mjestima ispod tog dijela Kruških greda. Spominjala je Marija da su Buče imale svoj obiteljski izvor vode i zvali ga Kućno vrilo.
Orlovački potok grade i vode što dotiču s Bučinih, Jelečevih, Jagodićevih, Đuranovih i Duvnjakovih okrajaka. Ispod Kruških greda još postoji nekoliko korita za napajanje stoke. Ispod Kasalovog klanca i kod Krkinih košara. je slab, ali stalan izvor Slavčić i Slavčića korito. Nikad ne presuši.
Izvori ispod Kasalovog klanca i ispod davne ilirske utvrde stvaraju sjeverni potok Brina i on se ispod terena Slatke gorice spaja sa znatno dužim orlovačkom potokom Brinom. Sve vode sjevernog i istočnog potoka nisu dostatne da Brina teče i ljeti. Mali brinjski izvori pune i dva mala bazene, pa sjeverna Brina puni bazen iznad tvornice cementa, a istočna Brina puni bazen na Begovači. Cijevi iz begovačkog bazena još uvijek odvode vodu do begovačkih kuća Tokića, Maglica i Grgića, a cijevi tvorničkog bazena su odavno začepljene i zapuštene.
Kad oba brinjska potoka nabujaju, Brinjani kažu kad nadođu, oni u gradu na noge digne žitelje donjegradskih kuća, jer poplavi ulicu i prostor ispred hotela Park. Ponekad ujedinjeni razaraju i trgaju i asfalt i brza voda teče ulicom pored autobusnog kolodvora, teče sve do Brdarevog mlina i gradske pekare. Ako se prati cijeli njegov tok, tad je vidljivo da je tijekom mnogih tisućljeća i mnogih oluja na mnogim mjestima pokazao snagu i ponegdje napravio i petnaestak metara duboku sutjesku.Šezdesetih godina dvadesetog stoljeća potok Brina je posve izgubio na snazi i od tada se rijetko dogodi da ne presuši i zimi.
Devedesetogodišnji orlovački starosdjedilac Vlado Gradina je, u vrijeme proslave završetka drugog milenija, pripovijedao o brinjskom potoku i na svoj način objašnjavao gubitak vode. Po njegovom mišljenju, krivi su ljudi i otvoreni majdani na Begovači.U vrijeme kad je bio u punoj muževnoj snazi Vlado je radio u poduzeću koje je vadilo i drobilo kamen kamenolomi na Begovači. Kamenolom je bio uz gornji tok potoka. Na vađenju i razbijanju orlovačkog kamena tad je utrošeno mnogo eksploziva.Neki su radnici zaključili da bi se dva izvora ispod dviju stijena mogla proširiti i u njih ugurali dinamit. Eksplozije odjeknule i rastrgale izvorske stijene. Mineri očekivali da će bujica vode poteći i doživjeli iznenađenje. Tek što je nešto jače potekla i njihova očekivanja nagovijestila, izvori presušili. Povukli se u zemlju.Mineri nisu znali da se kraška voda plaši miniranja i da se od bučnih eksplozija sklanja. Od tada velike vode u potoku budu samo u vrijeme posve velikih kiša i u vrijeme kad se tope snjegovi.
Potok cijelom dužinom svoga toka razdvaja Orlovaču i dijeli ju na plodniju desnu i neplodniju lijevu stranu. Svi gajevi, pašnjaci, livade i njive na desnoj obali potoka, sve do gradskog katoličkog groblja na Gorici nekad su bile imanje livanjskih begova Firdusa.
Bogati Firdusi su po livanjskim selima imali i druga imanja, a najveće im je bilo u Čelebiću. Više od sto dvadeset godina sva Firdusova imanja su prešla u vlasništvo drugih posjednika. Imanja na desnoj strani, niže od drugog orlovačkog vodopada su postala Sučićeva, i na njima je sad osam kuća i pojata, gaj, šumarak starih hrasova, podvornice, pašnjaci i velika ravna livada.
Tu su i dvije nevelike podvornice koje pripadaju obiteljima Gradina. Na lijevoj obali potoka je neplodnija orlovačka zemlja i davno građene tri Gradinove kuće i dvije pojate. Jedna novosagrađena zjapi prazna i nedovršena, jer u Gradina više nema muških ruku. Orlovača se pretvorila u građevinsku zonu, pa je selo Brina velikim postalo i približilo se Gradinovim kućama. Vojarna je sad u srcu Orlovače i do nje vodi asfaltirana cesta. Na Gornjoj Orlovači je više građevinskih objekata i nekoliko novih obiteljskih kuća, pa taj dio općinari nazivaju industrijskom zonom.
Na jednoj podvornici Sučićeva imanja izrastao je buket od desetak hrastovih stabala i u svako godišnje doba uklapa se u ljepotu livade i oranica. Stotinjak metara istočno od tih hrastova je gustiš drveća i mogile (gomila) najmanje dviju razorenih kuća.
Gustiš žbunja i drveća razorenih kuća se sam obnavlja i buja. Očito je nekad bio zaštita od bure. Živahni starina Vlado pamtio je da su mu roditelji govorili da se ruševinama napuštenih kuća, nitko nije rado primicao, da su pragovi tih kuća suzama natopljeni i da mogu nesreću dozvati. Da su nekad bile kuće čuvenih klesara Radnića, da se pamti da su begovi Firdusi Radniće prevarili i u crno ih zavili.
O Firdusima postoje priče, zapisi, pjesme i razna pamćenja. Posljednji moćni Firdus bio je Firdus II. Ibrahim-beg i osim što je imao više imanja, imao je i tri žene. Dvije je doveo iz drugih mjesta, a jedna bila Livnjanka. Ta je bila kći uglednog roda livanjskih begova Čizmića i uz njeno ime se dodavala riječ „lipojka“. Najčešće je zvali Lipa Zejneba. Prva dovedena žena je bila iz Ostršca, a druga pašina kći iz Travnika. Sve su one živjele u nebotičnoj peterokatnoj Firdusovoj kuli. Svaka je svoj kat imala.
Dvije Firdusiove njive, livada i dvije kuće na desnoj obali potoka su jedno vrijeme bile Radnića imanje i na njima Bajini dvori. U njima su živjele obitelji čuvenih livanjskih kamenoklesara. Radnići su imali nadimke Baje, jer su bili značajniji od mnogih drugih majstora.
Pouzdano se ne zna jesu li oni livanjski starosjedioci, ili su u doba reformi otomanske vladavine, u vrijeme vjerske tolerancije vratili na prostore s kojih su ranije izbjegli. Jedno je sigurno, a to je da je livanjski kraj bio centar Kliškog sandžaka, a u osamnaestom stoljeću postao granični pojas Turskog Carstva.
S livanjskih prostora stanovništvo je i prije osvajanja Klisa bježalo, naselilo Mravince, a župnici su neke župljane odveli i na otoke i ti Livnjani nikad nisu prihvatili čakavska govorenja. Stigli su neki do ispod Velebita i iza Velebita u blizini rijeke Gacke. Nisu zaboravljali svoje podneblje, pa su se neki izbjegli u povoljnijim prilikama vraćali. U doba kada je turska azijatska carevina umirala, kad je bila na izdisaju, olabavila je uzde ropstva i tad su se Livnjani masovnije vraćali. Početkom devetnaestog stoljeća nije bilo graničnih sukoba, pa su mnogi, oni koji su i davno izbjegli to iskoristili i u livanjski kraj se vratili.
Do Livna je tad stizala i Napoleonova vojska i kod rimskog mosta u Gornjem Žabljaku od Livnjana suvenire kupovala. Znatan broj izbjeglih Livnjana je ostao po dalmatinskim mjestima, jer se u livanjskom kraju pojavljivala druga nevolja, po selima je u nekoliko navrata harala kuga.
Pošto je turska pokrajina Bosna bila najzaostaliji dio Turskog Carstva, pošto je oskudijevala u majstorima svih zanata, njene paše, begovi i kapetani su po uputama sultana rado primali: krojače, kožare, sedlare, samardžije, potkivače konja, mlinare, zidare, tesare, kamenoklisare i kamenoresce, te kolare, puškare i druge zanatlije.
U to vrijeme u livanjski kraj stigli i Baje Radnići i Firdusi ih nastanili u Rapovinama.
Obiteljska priča kamenoklesara i kamenorezaca Radnića govori da su odvajkada imali božjeg dara u oblikovanju kamena, da su bili vrsni zidari i kamenoklesari i da su živjeli i u okolini Sinja i u Bol na otoku Braču.
Nisu bili jedini koji su utočište tražili u tadašnjoj Mletačkoj Dalmaciji. Bježali su od jednog pod okrilje drugog nešto manjeg i podnošljivijeg zla. Radnići su se nakon nemirnih krvavih stoljeća vratili davno ugaslim svojim ognjištima.
Pamti se da je rodbina po po selima prezimenjake povratnike rado primala, a neke i poislamila. U naše vrijeme muslimani i katolici Kamberi, Baljci, Jandrići, Mastalići, Žunići, Maslići, Šeremeti, Vrepci, Bulići, Milaci, Torlaci žive s obje strane Kamešnice. Prezimena ih odaju da su istog roda.
Baje su našle utočište i kod sinova Ibrahim-bega II. Firdusa, kod Abdurahman-bega i prtemjestili se na Brinu, na Firdusovo imanje. Ibrahim-begovi sinovi su, kao i njihovi predci bili odani sultanu, i koliko se zna, njihova obitelj je odvajkada uživali povjerenje sultanovog divana. Ta begovska obitelj je i prije negoli se poturčila, prije nego su postali muhamedanci u Livnu imala veliko plemićko imanje. Kad su prelazili na vjeru posljednjeg Velikog proroka (a.s) nisu se odmah bili odrekli starog prezimena Rajčić. Zna se iz povijesnih spisa da je jedan Rajčić u šesnaestom stoljeću stekao povjerenje sultana Selima I., da je stekao ugled u Stambolu i da je postao sultanov poslanik u Perziji. Taj Rajčić je u Perziji upoznao i književna djela velikog perzijskog pjesnika Abu’l-Kasima Firdusa, divio se njegovoj epskoj poemi „Šahnami” (Knjiga kraljeva), postao obožavatelj velikog pjesnika i njegovo ime uzeo za svoje prezime, „pofirdusio“ se. Opčarala ga Šahnama koja slavi staroperzijsku kulturu i vjeru koju je začeo Zaratustra. Po ugledu na slavnog rođaka, na sultanovog poslanika prezime Firdusi su uzeli skoro svi livanjski islamizirani Rajčići, te su tako još bolje čuvali svoja livanjska plemićka imanja i privilegije.
Firdusi su svojoj djeci davali i perzijska imena, pa je jedan nosio ime velikog junaka iz poeme „Šahnama“, ime Rustem. U petnaestom stoljeću je Abdurrahman Džami predstavljao novu perzijsku kulturu, pa nije za čuditi se da se u Firdusa pojavilo i ime Abdurahman.
Odanost Firdusa sultanima možda je i zbog toga jer je prvi Firdus obožavao i velikog pjesnika Al Šir Navaia. Osmanlijski sultani su poput perzijski na svom dvoru okupljali pjesnike i slikare da ih slave. A Al Šir Navai je primjer kako to valja raditi. U jednoj pjesmi sultanu, onom sultanu koji je i sam pisao pjesme ovako zbori:
„Neka njegova vladavina traje sve dok se nebesa kreću
Neka njegovo mjesto bude prijatelj sreće
Neka njegove riječi daju život
Neka njegova poezija traje vječno
Neka se pupoljak zvijezde rađa na ovom polju
Sve dok se nebesa budu kretala na horizontu
Blago onome kome je on blizak
Kakva je to zvijezda
Kakav je to sjaj i svjetlost
Tko nju traži pronaći će je“
Firdusi su uistinu slijedili misli i poeziju pjesnika Navaia i bili odani sultanima. Sinovi Ibrahim-bega II. Firdusa su pamtili da je zbog odanosti centalnoj otomanskoj vlasti njihov otac, koji je u devetnaestom stolječu bio posljednji kapetan Livna, mogao i glavu izgubiti, a sve zbog toga što je tridesetih godina, u vrijeme kad su sultani Mustafa IV. i Mahmut II. nastavili provoditi nove zakone i nove reforme sultana Selima III.
Reforme su dopuštale kršćanima obnavljati porušene bogomolje i samostane, dopuštao i da grade nove crkve i kapele. Za razliku od nekoliko livanjskih begova, Ibrahim-beg II. je carske zakone svojski podržavao. Zna se da je kao posljednji livanjski kapetan pomogao livanjskom franjevcu fra Lovri Karauli da dođe do prikladnog zemljišta za gradnju i crkve i samostana. Prikladno zemljište bilo tamo gdje je selo Brina i Ibrahim-beg Firdus ga, kako sam piše, osobno ”begenisao i franim ukesimio (zakupio) za tisuću groša”. O tome je pisao fojničkim starcima i fojničkom gvardijanu. Dok Ibrahim-beg piše da im je tu zemlju dao, samostanska kronika Mrtvalj navodi da je pomogao kupiti ga.
U kronici je zapisano i to da je obredniku fra Lovri dao dozvolu da se pored kupljene postojeće obiteljske kuće, pored starog kula-zdanja Sefera Ćaića može i velika pojata napraviti. Zabilježeno je u kronici i to da je agilni svećenik Lovro brzo sagradio veliku pojatu i još brže je u njoj bogoslužje obavljao.
U tu crkva-pojatu nedjeljom je mnoštvo kršćana stizalo, a poslije mise mladići i djevojke bi u kolu iskazivali veselje. (Usput valja reći da je ta pojata starija od sto pedeset godina bila u dobrom stanju kad je porušena, a porušena je kad su udareni temelji novog Franjevačkog muzeja.)
Ibrahim-bega II. nije uvrijedila fra Lovrina preinaka pojate u bogomolju, ali je velikog Ahmed-bega Ljubunčića i još šestoricu livanjskih begova drugog roda ozlojedilo Firdusovo provođenje reformi, pa su svjesni da po novim carskim reformama kršćani stječu nova prava, a begovi ih gube, i da sami moraju plaćati nove poreze.
Nezadovoljni bili i digli bunu i protiv sultana i protiv njegovih sljedbenika. Ponovili bunu sličnu buni Husein-bega Gradašćevića. Pred bunom se Ibrahim-beg II. spasio bijegom u okrilje kršćanskog cara, te u njegovoj državi dočekao kraj livanjske bune. Pokazalo se da je imao prijatelje i u Sinju, i u kraljevskom gradu Petra Krešimira i u Zadru.
Ahmed beg Ljubunčić je bio ponosan na prošlosti svog roda, bio svjestan da su oni nekad zapovijedali velikim sandžakom, da su bili paše, pa prikupio tisuću i pol ratnika, pozvao i tisuću i pol reformama ozlojeđenih Krajišnika i godine 1836. poveo ih u ratni pohod na vezira.
Sultanova vojska to saznala, požurila im ususret i napala ih dok su se na bugojanskim poljanama uz rijeku Vrbas odmarali. Vođa bune Ahmed-beg tad je utamničen, a vojska razoružana. Doskora Ahmed-bega i još desetine begove bundžije posjetio dželat i u travničkoj vezirgradskoj tvrđavi, u dobro čuvanoj tamnici, na novi način bili udavljeni.
Za dva učvršćena stupa između poda i stropa bio je zavezan svileni gajtan, a jedan stup s drškama se mogao okretati i gajtan oko vrata zatezati. Na taj način dželatom je mogao postati i onaj koji se nije odlikovao velikom fizičkom snagom.
I prije smrti Ahmed-bega u Livnu su se mnogi uvjerili da su vladarske sultanove sablje jače i oštrije od pobunjeničkih, jer su u dvije bitke posjekle i vojsku Husein-bega Gradaščevića. Husein-beg pobjegao u Austrougarsku i pomislio da će, ako se preda, biti pomilovan.
Stigao u Beograd i predao se, pa odveden i Istanbul i tamo brzo umro. Sumnja pala da je otrovan i za njegov grob se i ne zna. U to da su sultanove sablje jake uvjerili su se četrdeset godina kasnije i hercegovački ustanici pod vodstvom don Ivana Musića. Hercegovački ustanici i katolici i pravoslavci digli ustanak, sebe su tada zvali ustašama. Zi ustaški ustanci su krvavo ugušeni.
Nakon sloma livanjske bune, u svoje opljačkane dvore vratio se Firdus Ibrahim-beg II. i dosta brzo dvoru vratio sjaj, pa Livnjane poučavao da je uvijek dobro biti uz vladara države.
U starim pisanim ispravama je zabilježeno da su najčuveniji livanjski kamenoklesari, braća Radnići stigavši u livanjski kraj jedno vrijeme živjele pored starostavnog groblja na Rapovinama. U Radnića Kućni se zanat klesanja prenosile s koljena na koljeno.
U devetnaestom stoljeću ti vrsni kamenoklesari su livanjske i duvanjske prostore okitili brojnim nadgrobnim spomenicima, ozidanim česmama, portalima sa stupovima, nadvratnicima, prozorskim okvirima, oltarima, katoličkom i jednom pravoslavnom crkvom , crkvenim kupolama, džamijama, a i svjetovnim građevinama vrijednim divljenja.
U naše vrijeme dok se vode ratovi u arapskim zemljama, u vrijeme arapskih proljeća, neke građevine stare više od sto pedeset godina su još uvijek među najljepšim građevinskim zdanja u, kako kaže narodna pjesma, „prokletom Lijevnu” , a i okolo njega.
Vjernici triju vjera su za svoja mnogobrojna groblja kod Baja naručivali križeve, krstače, sarkofage, nišane, mezarja i kamene kućne ukrase. Za dvojicu braće Baja govorilo se da je u njima zakopan zadivljujući talent i da su živjeli u socijalno i kulturno razvijenijim sredinama, pročuli bi se kao umjetnicu svjetskoga glasa.
Livanjski Firdusi su znali zbog čega su te nadarene kamenoklesare i zidare nastanili na svojim imanjima, kako onim u Rapovinama, tako i na onima na Brini.
Posljednji veliki Firdus, posljednji livanjski kapetan Ibrahim-beg II. ne samo da je bio sultanov miljenik, nego je i od predaka naslijedio velike posjede, naslijedio i neboder-kulu, koja je prvi neboder sagrađen na prostoru Zemljice Prkosne od Sna.
Taj neboder-kula je imala visoko prizemlje i još pet katova, pa se pričalo da veće kule ”nejma od mora do Stambola”. Jedan putopisac iz carevine habsburških vladara, iz Unije Sedamnaest Kršćanskih Zemalja, zapisao je da je neboder-kula imala četrdeset i pet prozora. Imala je i podrum tamnicu koju je opjevao veliki pjesnik Aleksa Šantić u pjesmi „Tri Hajduka“ (U po burne tamne noći/Firdus paša iz sna skoči…).
Kad su se majstori Radnići u svom zanatu i u Livnu postali čuveni, oba Ibrahim-begova sina, Abdurahman-beg i Muhamed-beg su naručila da im Baje, da im majstori nad majstorima isklešu obiteljsko groblje u livanjskoj Prikorici i da sagrade mesdžid, da imaju svoju bogomolju, u kojoj se u molitvama Bogu pada na koljena, u, a u kojoj nema altara (oltara).
Kad su sve to zgotovili ugledni begovi su se po sultanovoj carevini hvalili da ljepšeg mezarja, ljepših mezartaša nišana od njihovih nema na cijelom Balkanu. Tu u Firdusovom haremu je pokopana Muhamed-begova žena Uma, pašina kći koju je doveo iz Stoca.
Uma je bila roda Ali-paše Rizvanbegovića, onog paše koji je bio u dobrim odnosima sa svećenicima franciskancima (franjevcima) i pomogao im da dobiju ferman za gradnju crkve na Širokom Brigu, pomogao da dvije muslimanske obitelji poklone crkvi svoje njive pored starog groblja.
Firdusi su hvalili svoje majstore i usput napominjali da u sultanovoj carevini nema ni većeg, ni ukrašenijeg sarkofaga i nadgrobnog križa od onoga što su ga sagradili i postavili na grob čuvenog svećenika liječnika, ranarnika i kirurga Mihovila Sučića. U tim tvrdnjama bili su posve u pravu, jer o majstorluku velikih kamenoklesara i zidara to govore njihova djela.
Uz nišan Firdusa Abdurahman-bega još uvijek netko spomene kako je tragično glavu izgubio. Priča kaže da je jednog ljetnog dana, kada ilindanske vrućine mame ljude na riječne obale, a strastvene lovce u šume, bega u lovu zadesila zla kob.
S društvom otišao u lov na srne i poginuo. Ne zna se je li poginuo od životinjskog oštrog roga, jal od divlje svinje i njenog velikog kljova, ili od noža, a zna se da su mu prsa bila probodena. Za njim tugovale dvije žene, te kći Đula i sin Ali-beg, a majstori Baje mu isklesale nadgrobni znamen, isklesali lijepo mezarje i najljepši nišan u livanjskom kraju.
O Bajama, o velikim majstorima pristiglim dugo se s divljenjem pričalo, a i sućut osjećala. Za Mnogi su se čudom čudili činjenici, kako su dvojica Baja u vrijeme Firdusa, ti majstori nad majstorima, ti nekad brinjski kamenoresci i kamenoklesari, koji nisu znali ni čitati, niti se metrima, niti centimetrima služiti, stvarali tako vrsna djela, djela puna sklada i simetrije.
Sve njihove mjere bile su njihove oči i precizno odrezani štapovi različitih dužina. Gotovo sva ostvarenja velikih neimara još čekaju ocjene stručnjaka, a svakom Livnjaninu i putniku namjerniku otme se uzdah pred onim što još nije nestalo.
Zapamćeno je da se majstor Mate sam sebi divio, ponosio se svojim klesanjem, pa je vodio članove svoje obitelji da uživaju u njegovim ostvarenjima. Iz samo njemu znanih razloga, on sam je najviše cijenio ono što je uradio u crkvi u Vidošima.
Ta njegova VIDOŠKA OLTARSKA KOMPOZICIJA, skoro dva stoljeća ljepotom sja i pjeva. Pjevaju kameni anđeli, grozdovi grožđa, pjevaju kamena draperija, pjevaju stupovi sa svojim kapitelima, pjeva i Boga slavi cijela oltarska kompozicija. Običan smrtnik ne može dokučiti kako su neuki majstori, mogli takvu kompoziciju ostvariti, kako je bilo moguće u brdskoj stijeni toliko ukrasa isklesati.
Za mnoge umjetnike i pjesnike je karakteristično da žive u svojim oblacima, da se spotiču u svakodnevnim životnim koracima. Za sve ono što su im majstori Baje isklesali Firdusi ne dadoše ni jednog dukata, nego im u plodnijem dijelu Orlovače, na desnoj strani potoka Brine dadoše dvije njive oranice: Veliku podvornicu i njivu Prikaču, te jednu trošnu kuću i pojatu.
Firdusi im uzeše još i kesu groša i Baje bile uvjerene da su stekle dobro imanje. Na tom imanju, na tom posjedu su još jednu kuću sagradili, dvadeset i sedam godina u imanju uživali, djecu podizali i zaboravili pitati i od Muhamed-bega i od Abdurahmanovog sina Ali-bega da im ovjerene zemljišne isprave naprave, da im tapije dadnu.
U one dane kada je Bolesnik s Bospora (Turska) umirao, kad se raja u u Bosanskom pašaluku uzjogunila i na ustanke dizala, a europske sile se pripremale Bosnu pacificirati, Firdusi su rasprodavali svoju zemlju i nastojali od nemirne granice i iz zemlje okružene kršćanskim vojskama uteći.
Prodali Firdusi svoja imanja i uputili kupce na svoju sestru, udanu u Travniku za nekog Teskeredžića, uputili da im sredi tapije. Kad je Muhamed-beg prodavao imanja, on je na onaj dio na kojem su živjele Radnići, ili zaboravio, ili je nepotrebnim držao da ga izdvoji, pa Baje nisu dobile tapije. Pri prodaji posjeda na Brini nije iz prodaje izuzeo Radniće, pa ispalo da je i njihovo prodao ili ga sestri Teskeredžićki poklonio.
Kupci Sučići, orlovačko imanje pošteno platili i ili od Mehmed-bega ili od Teskeredžičke dobili tapije. Ispalo da su Firdusi jednom prodano imanje ponovno prodali. Teskeredžićka Sučićima tvrdila da su Baje zemlju dobile ‘na hak’, te da najam nisu morali davati punih dvadeset sedam godina i da im je ona dohakala, a dohakala i na sudu kad je o haku svjedočila.
Iste godine kad je Austrougarska vojska upala u livanjske prostore, kad je ušla u Tamni Vilajet, u Stambolu je umro Muhamed-beg Firdus, a sin mu Ibrahim-beg III. tamo umro dvadeset i dvije godine kasnije.
U sačuvanim pismima, koja su za života slali prijateljima u Livnu, pisali su da su u Istambulu bili sretni, da su u silno velikom gradu sa tri hiljade minareta, u gradu kojem se na sav glas razliježe pjesme mladih i starih mujezina, našli zemaljsku slast, ali da su i nesretni, jer ih mori tuga za nekad spokojnim livanjskim vedrinama i mirisnom zraku, za lijepim livanjskim danima i zvjezdanim noćima.
Austrougarska vlast je u Bosni zatekla sveopći nered, a osobito u zemljišnim knjigama, pa uvodeći novčane zemljišne poreze utvrđivala je komu sve pripadaju agrarni prostori i ispostavilo se da kamenoklesari za svoje njive i kuće nemaju nikakvih isprava.
Sučići po tapijama bili vlasnici cijelog Firdusovog orlovačkog imanja i govorili ono što je i Teskeredžoćka govorila i svoje vlasništvo dokazali dobivenim tapijama. Dokazali su da su kupili cijelo orlovačko imanje, da je ono što je bilo begovo sad njihovo. Nisu oni krivi što je Firdus-beg svojoj kćeri prešutio da je i Bajama umjesto zarađenih novaca dao dio imanja.
Sučići se nisu dvoumili, nisu htjeli neraščišćene tuđe račune priznavati, pozvali se na to da su sve kupili, da su za imanje kese s novcima ispraznili, da su sve dobro platili. Sučići su do novca teško došli, jer su teške komunalne poslove za livanjske kasablije radili. Svojim kolima otpad su odvozili, a k tomu da bi imanje platili rasprodali su stada ovaca, goveda i konja.
Velikim uglednim majstorima, nenaviklim na sporove, sve je to bilo sablažnjivo i u pokrenutoj parnicu za dokaze predložili deset živih svjedoka. Jedni svjedoci potvrdili da su majstori zemlju i kuću zaradili, da su za Firduse klesali i zidali, i da su zemlju zavazda od Firdusa dobili.
Petorica braće, petorica Sučića su na sudu malo govorila, svoje dokaze na uvid dali, a carska kršćanska sudska vlast više vjerovala tapijama, negoli kazivanju živih svjedoka. Sučićima u prilog išlo i svjedočenje trojice Firdus begovih rođaka.
Ti rođaci su najprije svjedočili u korist Baja, pa potom iskaz promijenili i tvrdili da su kamenoklesari samo dio čitluka zakupili, da su morali hak davati, da ga u trajno vlasništvo nisu dobili. U napisanoj Osudi carskog suda u Travniku pisalo je da kamenoklesari ”moraju tuženim pripoznati pravo vlasništva i da na Osudu mogu uložiti priziv Vrhovnom zemaljskom sudu u Sarajevu“.
Poslije sudske osude, Bajama došli crni dani, jerbo nisu priziv zemaljskom sudu uložili, morali su se svojih kuća iseliti. Pošto više ni u zemaljsku vlast ni u ljude nisu vjerovali, razočarani i slomljeni preselili su se u han Nine Tadića, otišli u podstanare.
Kućna kesa s novcima se smanjila i po onoj sirotinjskoj izreci povuci potegni nekako njivu u gradu kupili, kuću ozidali, a starost dočekali u neimaštini. Jedna uboga ženica iz roda velikih kamenoklesara pod starost je prosjačila. U kuću, iz koje su sudskom osudom istjerani, nikad nitko od nije uselio, pa je zub vremena svoje učinio i u mogilu je pretvorio.
O sudbini begova Firdusa, koji su u mnogim prigodama naglašavali da su nekad bili moćni kršćanski plemići, da su neposredno prije Dobara 1408. godine, prije pokolja bosanskog katoličkog plemstva prešli na islam postoje i priče i usmena i zapisana predaja.
U darovnici kralja Stjepana Ostoje iz 1400. godine upisano je ime Vlatka Rajčića od Bistrice (od Livna). Upisano da ima kuću u gradu. Gdje je ta kuća bila ne zna se, jer je izgon kršćana iz grada vršen u više navrata. U vrijeme Livanjske bune 1836. godine istjerano je oko dvjesta „katoličkih obitelah“.
Jedan od potomaka neislamiziranih Rajčića bio je schoenbrunnški konzularni agent u Livnu, a bio je i livanjski kulturni djelatnik zaslužen za otvaranje pravoslavne općine i civilne osnovne škole na Gagića poljani.
Neki Firdusi su ugled stekli i u Sarajevu i u cijeloj Bosni. Godine 1903., a nakon smrti čelnika carske Zemaljske vlade, nakon smrti Benjamina Kalaja, tog idejnog začetnika stvaranja jedne posve nove bosanske nacije, tog stranca koji je i u školama i u ustanovama zabranio imenovati materinski jezik nacionalnim atributima, u Bosni su nacionalno uzbuđeni građani isticala svoje barjake i počeli formirati svoje stranke.
Godine 1906. Ali-beg Firdus, posljednji Firdus zemljoposjednik se počeo baviti politikom, pa sazvao sastanak muslimanskih prvaka cijele Bosne i jednoglasno bio izabran za prvog predsjednika Egzekutivnog odbora Muslimanske narodne organizacije. Ipak bavljenje politikom Firdusima nije vratilo izgubljenu moć.
Umirovljena učiteljica, Livnjanka Zora Terzić i danas, u vrijeme kad stižu vijesti o vjerskim fanaticima, o onima koji na arapskim prostorima ratuju opasanim eksplozivom i bombama, pamti jednog krupnog Firdusa da je dolazio u Livno i čudio se da od neboder kule nije ostalo ništa, da nema kamena na kamenu i da je harem njegovih predaka zapušten.
Jedan Ćitak iz Livna pamti da je u Sarajevu do sredine dvadesetog stoljeća živio krupni potomak Firdusa, nosio istrošenu begovsku nošnju i da je umro kao beskućnik. U naše dane govori se i o Firdusu povratniku iz Stambola, govori se da je kirurg u bolnici na Koševu.
Osiromašeni potomci istinskih samoukih umjetnika, potomci velikih kamenoklesara Baja u sudbini Firdusa prst Božji vidjeli, pa govorili da je Bog Firdusima dao ono što su zaslužili.
Livanjski Sučići su još u doba Firdusa doselil iz Bukove Gore u Orlovaču i ostali vjerni Orlovači. Neki žive u gradu. Mnogi su se školovali pa se potom po svijetu raselili. Sučići u Orlovači su uvijek radini bili, stočarstvom se bavili i brojni su postali.
Mogila razorenog doma na njihovom imanju je postala bez značaja i potpuno je zarasla, a čuva je divlji gustiš u kojem ima i guštera, i zmija ljutica i desetak hrastova, a nitko ne spominje da su tu bili ukleti dvori.
Na kraju uz uzdah valja zaključiti da vrijeme stvara i razara, da je sve Božja volja