Branko Penjak: Priča o nesretnoj lijepoj livanjskoj Francuzici Heleni

Ostarjeli livanjski krojač Ante Mamuza je početkom proljeća 2010. godine proslavio 99. rođendan i zašao u stotu godinu.

Nenajavljeni: jedan umirovljeni livanjski primarius i umirovljeni jedan srednjoškolski profesor su mu došli u posjetu, a živahni starina je obojicu znanih mu Livnjana nazvao mladićima.

Nazvao ih tako, iako su oba zagazila u mirovinsko doba. Donijeli mu uobičajeni dar od poštovanja: vrećicu u kojoj je bila kava, keks, malo voća i boca sa sokom. Željeli su ga naći u dobru raspoloženju i razgovorljiva, a ta im se želja ispunila.

Potekao razgovor o svakodnevnim brigama, a potom se brzo prešlo na oživljavanje mnogih Antinih uspomena. Obojicu „mladića“ su se zanimala za slavljenikova sjećanja na protekla vremena i slavljenikovo viđenje prohujalih burnih godina, posebno onih kad su i livanjski pučani bili sudionici dvaju svjetskih ratova.

Uočili su gosti kako razgovor o radosnim temama oživi krepkog starca i kako mu glas živahno titra dok priča, a da tužne teme otežano pripovijeda. Zanimljivo bilo i to kako starina lagano ustaje, donosi rakiju, a stasom i glasom drži do svog izgleda i dojma koji ostavlja, kako oštru sijedu kosu još kontrolira crnom mrežicom i ponosno pokazuje fotografije na kojima se vidi da je nekad bio inspiriran velikanima iz Hollywooda, da je lik koji je mogao glumiti ne samo na daskama povremenog livanjskog teatra, nego i na filmskom platnu.

Tijekom pričanja o proživljenim godinama utonuo bi u prošlost i živo se sjećao mnogih velikih i malih događaja. Spominjao je imena umrlih i nekih živih Livnjana, oživio sjećanja na velike sretne i nesretne trenutke iz svog i njihovih života. Više je pričao o vremenima prije i poslije ratova, negoli o vremenima ratnih stradanja.

Najzanimljivije su mu priče o livanjskim kuturnim događanjima i o likovima koje je glumio u predstavama. Još je pamtio pojedine monologe svojih uloga, ali i one Livnjane koji su nastupali u tim kazališnim predstavama.

Iz opširnog Antinog pripovijedanja gosti su saznali nekoliko priča o sudbinama sretnih i nesretnih Livnjana, a i priču o nesretnoj lijepoj livanjskoj Francuzici Heleni. Naglasio je slavljenik da već dugo želi da netko zapiše njegovo kazivanje o nezaboravnoj tragediji mlade divne djevojke Helene i da zabilježi i sudbine još nekih Livnjana.

Duboko uzdahnuvši sjeo je u kućnu fotelji i otpočeo kazivati: „Priča je ovo o odrastanju jedne njegovane djevojčice, jedne u Livnu omiljene djevojke. Bila je ukras grada Livna. Ovo je priča o jednoj velikoj nesretnoj ljubavi. Priča o sudaru nježnosti, anđeoskoj profinjenosti sa surovim livanjskim starinskim običajima, sa grubom brđanskom stvarnosti.“

Govorio je kako živo pamti tu veliku ubijenu ljubav i kako je njegova želja da tragedija mlade mnogim talentima nadarene djevojke ne bude nikad zaboravljena. ”Nije meni lako ovo pričati. Ova priča je…! Uh…! Bože, Bože, kako je tužna! Ova uspomena mi je i topla, i bolna. Bila je to drama, bila tragedija ravna napisanim tragedijama najvećih europskih tragedija, tragedija ravna Šekspirovj Juliji i Tolstojevoj Ani Karenjinovoj.

Ravna je junakinjama antičkih drama. Helenina je doživjela ljubav, čistu mladalačku ljubav i ta čista čedna velika ljubav se sudarila sa surovom tadašnjom livanjskom brđanskom zbiljom. Priča je to o sudaru dvaju svjetova.

U sudaru je ljepota duha i tijela i prava ljubav stradala, a običaji i volja kućnih starješina su bili uzrok stradanja. Iz tuđine je njena obitelj stigla u Livno. U Livnu je i rođena Helena. Prve radosne korake, prve šetnje je doživjela po livadama livanjskih zelenih riječnih obala. Fijakerom su je u šetnje vodili.

Na njena rođendanska slavlja dolazile su dame bečkih namjesnika i dovodile svoju djecu, dolazile i curice livanjskih uglednih trgovaca. Ona je zavoljela livanjski kraj, imala prijateljice s kojima je odrastala. Na izletima je brala cvijeće i plela vijence, te se okićena vijencima kući vraćala i u kuću donosila poljske mirise Mlada u život i u Livno, a potom i u livanjskog mladića Jozu zaljubljena lijepa Francuzica Helena je žrtva nekadašnjih bezdušnih običaja..“

Mlađi Antin gost je pripovijedanje ostarjelog krojača brižljivo slušao i obećao da će pripovijedanje zapisati i oteti ga zaboravu. Starina Ante se opustio, zadovoljno namjestio u fotelji, napravio emocionalnu stanku i započeo glavni dio svog pripovijedanja.

Pripovijedao je opširno i poput sociologa je oslikao Livno uoči Prvog svjetskog rata i tijekom tog rata, kao i vrijeme države Južnih Slavena. Sve je pričao tako živo, kao da se sve jučer dogodilo, kao da se još događa.

„Maloljetna kći, po nesretnoj spartanskoj ljepotici, po nesuđenoj Prijamovoj nevjesti Heleni, prvo ime dobila. Drugo ime Margaretha je dobila po baki iz Lorenskog gorja, a trećim imenom Hela počašćena njena baka iz Velikog Bečkereka.

U Livnu odrastala, livanjskim suncem okupana, Helena je poput svih Livnjana planinska prostranstva zavoljela. Zavoljela je široke prostore i sretna bila kad bi do mile volje po voćnjacima, po livadama i po riječnim obalama trčala, voće i cvijeće brala.

Jedanput je u bistroj kraškoj rječici raka ulovila i tetki Teofaniji ga darovala. Tetka se neoprezno s rakom igrala i vrisnula kad joj kliještama mali prst dohvatio. Kao školarka Helena postala omiljena, svima draga bila, trgovačku školu pohađala i radost je oko sebe širila.

U davanju sebe nije se štedjela i bezbroj nježnih osmijeha i blagih pogleda je darovala. Najčešće su ju Helom zvali. Učena gospođa Polda, koja je bila supruga velikog inženjera hidrologa, sa Helenom je na tri jezika pričala i umijeću prebiranja tipki na velikom klaviru ju poučavala.

Kuma Gizela operne arije je obožavala i davala joj poduke iz pjevanja. Njen otac Cyprian je znao da ga u Livnu sibirska pustoš čeka, ali je znao da da tu divljinu oplemenjuju tri lijepe kraške rječice, da njihovi izvori iz kamenih litica, da livanjski kraj ima osobine Alpa..

Radovao se da u gradu ima nekoliko bogatijih obitelji što su sinove uputili na europsko školovanje. Upoznao je nekoliko učenih svećenika franjevaca, jednog protojereja, dvojicu paroha i veći broj carskih činovnika. Volio je one koji su njegovali modne građanske manire i oponašali život carskog velgrada.

Svoj doprinos kulturnoj preobrazbi livanjskih zaostalih prostora dao je galski stručnjak ne samo svojim dolaskom, nego i življenjem sa suprugom i svojom djevojčicom, te uključivanjem u sva kulturna događanja. Podržavao je svaki napor koji je život obogaćivao i civilizirao.

Hvalio je i pomagao Pjevačko društvo ‘Dinaru’, hvalio njegov muški i ženski zbor, ali i tamburašku, glazbenu i dramsku sekciju. Zgrada Zemaljske gospodarske stanice bila jedna od ljepših novosagrađenih gradskih objekata. Imala je ijoš ima široko stubište, a dostavljači su se namučili dok su veliki klavir u Heleninu sobu unijeli.

Jedan događaj je Cypriana podobro bio zabrinuo i o iskrenosti i poštenju Livnjana dugo razmišljao. Došao rat i u ratu se postroženo o žitu brinulo. Treće godine rata neki livanjski trgovci, te mlinari, a i vlasnici pekara utajili mnogo državnog žita.

Te ratne godine glad je stigla, jer je bilo dosta neobrađenih polja. Neobrađena zemlja plodove nije davala. Posebno pogođen bio prostor hercegovačkog kamenog krša. Djeca gladovala i umirala. Odvajkada je u tim prostorima zemlja bila škrta, pa stariji za kruh po svijetu nadničili.

Ostarjeli svećenik fra Valentin Buntić je pokupio gladnu djecu po hercegovačkim selima i varošicama i vodio ih u krajeve zemaljskog obilja, vodio ih u plodnu Slavoniju. Godine tisuću devetsto sedamnaeste je sedamnaest tisuća gladnih dječjih usta krenulo na bijeg od gladi.

Dočekale ih župe Istočne i Zapadne Slavonije i Podravine, pa ih spasile. Raspoređena po mnogim obiteljima ta djeca se brzo navikla na drage domaćine. Više od polovine te djece zavoljelo plodnu Panoniju i nikad se više u svoj krš nije vratilo.

Kada je u Livnu otkriven šverc žitom, kad je provjereno stanje sa prispjelim i podijeljenim žitom, gradonačelnik Mešeg, koji je mlinarima i pekarima rezervne nabavke odobravao, otkrio velik manjak, osjećao se moralno odgovornim, pa se ustrijelio. Četvero djece i ucviljenu ženu ostavio. Čast mu nalagala da to učini. Nije se nadao da će ga slatkorječivi i bogobojazni neki Livnjani prevariti i osramotiti.

U trgovačkoj školi Helena se isticala i znanjem i vladanjem i iz pupoljka u prelijepu ružu se preobrazila. U crkvi često glazbenu darovitost pokazivala pa harmonij svirala i pjevala. Njena preobrazba iz razigrane i vedre djevojčice u djevojku ljepoticu nastupila je naglo, nastupila kao što se proljetni pupoljci preobraze u cvjetove.

Uočila je da ju miluju oči mnogih mladića i nije se kao ranije usuđivala uzvratiti poglede i pokloniti osmijeh. Bila je zadovoljna sobom i u kući prebirući klavirske tipke znala bi zastati pa zapjevati. Dok bi pjevala njenu pjesmu je pratila svečana tišina. Pjevala bi glasom koji je dušu milovao, a kad bi neke pjesme otpjevala, uslijedile bi molbe majke i gostiju, da još zapjeva njima omiljenu pjesmu „Raspletene ruse kose ovile joj vitak stas“.

Slobodno vrijeme dijelila je s prijateljicama iz djetinjstva, s prijateljicama bogatih livanjskih trgovca. Kad bi okasnila, kad bi zvona Zdravo Mariju oglasila, na večeri bi kod njih ostajala, a to je značilo da želi i noćiti. Više puta je s vršnjakinjom Milkom Tadića dijelila postelju.

Djevojačkog šaputanja i analiziranje momačkih postupaka bilo do kasno u noć. Helena je otkrila da je Livno, iako još još mali grad, mali zemaljski raj, koji ne bi nikad napustila. U sedamnaestoj godini je otkrila da se mladić Jozo često iznenada blizu nje pojavi.

Pojavljivao se i tamo gdje ga nije očekivala. Njegov pogled nije mogla izbjeći, a on bi tobože nezainteresirano nevažno uvijek nju, a ne njene prijateljice nešto pitao. Najčešće bi pitao kad je proba zbora, kad će početi s radom dramska sekcija, a jedanput je upitao što je slađe od meda i potom brzo nestao.

To pitanje Helena je majci postavila, a majka ju poljubila i rekla: ”Samo je ovo slađe od meda.” Kad bi se Helena nekud uputila, okretala bi i gledala otkud će se Jozo iznebuha iskočiti. Ta igra kratkih susreta obično bi se dešava u popodnevnim satima, jer bi tada s prijateljicama u šetnju odlazila.

Šetnja bi joj se promašenom učinila ukoliko ne bi Jozin pogled susrela. Osamnaesti rođendan zapamtila je po snijegu koji pet dana padao i odraslu čovjeku bio iznad pojasa. Po gradu su bile velike prtine i mimoilaziti se bilo tijesno.

Jednog je dana, kada je prestalo padanje, izišla iz kuće. Čekala je trenutak da ode do svoje najdraže prijateljice. Žurno je išla, pazila da ne padne i posve neočekivano naletjela na Jozu. Da ne padne Jozo ju pričuvao i tada osim malog krika iznenađenja ništa nije rečeno.

Jozin pogled ju zbunio i učinilo joj se da se joj se zalijepio na licu. Uznemirio ju je, jer je šapnuo da ima dva lijepa tamna ponora, a onda je napravio omanju grudu snijega, poljubio ju i u Helinu ruku stavio.

Brzo se udaljio, skoro pobjegao. Ostavio ju iznenađenu i ukipljenu. Nije znala kako je došla do prijateljice, nije znala je li pokucala na vrata, ali je znala da se nešto veliko dogodilo i plivala je na valovima uzburkanih osjećaja. Sjela je na stolicu, a u ruci se topila gruda snijega.

Milka ju promatrala, nastojala dokučiti što joj se dogodila, uzela joj ostatak grude i u čašu je stavila. Milka i njene sestre su čekale da nešto kaže, da prozbori o tome što ju je tako jako uzbudilo, zbog čega joj lice rumeno, a ona je ustala i kroz prozor u nebo zurila.

Zagonetan osmijeh kazivao je da je bila u nekim lijepim snovima. Milka ju zagrlila, a Helena joj glavu na prsa naslonila i u svom doživljaju uživala. Kad se snijeg u čaši otopio Helena se lagano zbilji vratila, dlan kvasila i na lice ga stavljala.

Zimski kratki susret i sretni doživljaj bio je nezaboravan i Helena je ćutila da se nešto novo rodilo, da će se to ponoviti. Te godine proljeće je uranilo i uoči Cvjetne nedjelje bilo je obilje ljubice i ljubičice. Jozo se ponovno iznenada pojavljivao i malo duže razgovore vodio, a kad bi ju u oči pogledao brzo bi se udaljio, uzbuđen nestajao.

Helena je ponekad s majkom i u crkvu Uspenija presvete Bogorodice hodila, ali je češće s ocem u crkvu Svih svetih dolazila, jer je u crkvi svirala i pjevala. Na Cvjetnu nedjelju Crkva Svih Svetih bila prepuna, a Helena je i solo i u zboru pjevala.

Poslije mise mnoštvo vjernika u grupama stajalo i lijepom danu i velikom blagdanu se radovalo. Leđima okrenuta onoj grupi u kojoj je Jozo stajao, Helena je osjećala da njegov pogled na njoj počiva i blaženi ugođaj ju prožimao. Vidjela ga i osjećala, iako joj nije bio u vidnom polju. I takva prisutnost joj je bila draga. Kad je kući stigla i šeširić s glave skinula i iznenadila se ugledavši nekoliko stručaka ljubice. Nije se pitala otkud ti divni mali plavi cvjetovi.

Pokupila ih je i stavila u molitvenik kao što se cvijeće stavlja u herbar. Bila je uvjerena da je to Jozin dar i pitala se kako je to učinio i je li to još netko vidio. Nije mogla popodnevnu šetnju dočekati, pa je otišla do Milke i još jedanput pričala i o nezaboravnom zimskom susretu i o proljetnom događaju sa stručcima ljubice.

Mimo običaja s Milkom je otišla na probu muškog zbora i slušala kako zbor uvježbava prikazanje Muke Kristove. Sjela je na kraj dugačke klupe, a uskoro na drugom kraju je Jozo sjedio. Molitvenik Svetog Ante otvorila. Stručci ljubice u njemu bili složeni i Jozo je to vidio, a držao se kao da ne primjećuje. Osmijeh u očima ga otkrio i kad su im se pogledi sreli razlio se po licu i na usnama. Sve je bilo pokazano.

Poslije Uskrsa ispod Heleninih prozora učestale šetnje mladića. Znalo se da još nikomu nije obećana, a nije se znalo što prema Jozi osjeća. Malo po malo momci se okuražili, pa pod prozorom serenade pjevali.

Jednog nedjeljnog popodneva mnoštvo svijeta se uputilo na Zgona, na ravne livanjske ledine. Igrala se velika nogometna utakmica. Gostovala momčad iz Sinja. Helena dobila dopuštenje i od oca i od majke da može otići do igrališta, da može pogledati kako livanjski momci trče za loptom.

Kako se bore da ostvare pobjedu protiv vrlih sinjskih junaka alkara. Igra ju sasvim ponijela i živo navijala. Jozo bio jedan od boljih igrača i njegovo ime se izvikivalo. Helena je svom srcu dala oduška i kad su drugi iščekivali da Jozo izvede slobodan udarac, ona pljeskala, na sebe pozornost svratila. Jozo to vidio, poljubio loptu, zaletio se i snažno po lopti odvalio. Zbog pogotka momci ga grlili i podigli na ramena, a Helena se posve zarumenila i osjećala da se otkrila. Grudi joj se nadimale i osjećala da dijele sreću njegovog uspjeha.

Novi događaji su bile prve jesenje probe Dinarine dramske sekcije. Najprije se birao dramski tekst i većina odabrala popularnu Bogovićevu peteročinku. Odabrali izvesti prizore iz života ljubomornog Hasan-age i njegove vjerne ljube. Pri prvom čitanju vidno bilo tko će Hasanaginicu glumiti, a za lik Hasan-age bilo nekoliko kandidata. Jozo je među posljednjim tekst čitao i snažno se u nj uživio. Složili se da je stasom i glasom dostojan da bude Hasan-aga, da sa Helenom glavnu ulogu ima.

Njegovoj sreći nije bilo kraja, jer se otvarala nova stranica viđanja s divnom Helenom. Uistinu, probe dramske sekcije rezultirale čestim Heleninim i Jozinim susretima i sretno oni zaplovili burnim čistim oceanom ljubavi. Od rukoljuba do stavljanja ruke na ruku plovila je njihova lađa i nakon što su svojom izvedbom oduševili livanjsku publiku, gostovali su još u dva grada. Helena je maštala, posve živo očekivala da će ju Jozo zaprositi, da će sreću u njegovom domu, u njegovom zagrljaju naći. Kad bi gradski svijet o njima razgovarao, kad bi ihnjihove oči odmjeravale, mnogi su tvrdili da su jedno za drugo rođeni.

Helena je Livno idealizirala, a nije vjerovala u neke čudne obiteljske običaje. Saznala je da ljuta i stroga baba upravlja Jozinom kućom, da je baba visoka, okretna i ljutita, da je rano udovicom postala i da po starinskim običajima u kući samo ona zapovijeda. Za nju se pričalo da je bila primorana muškom glavom misliti. Uočila je da se unuk Jozo lijepim osjećajima prepustio, da se, po njenom mišljenju, u tuđinku, u lijepu godspođicu zaljubio i čekala da ga zanos napusti, čekala da mu stvarnost potisne osjećaje.

Jedanput ga pred prijateljima upitala da li zna što se od snahe očekuje i iz desne šake jedan po jedan prst lijevom rukom ispravljala i pet stvari nabrojila. Posebno je naglasila da ženske ruke trebaju i moraju znati krave pomusti, dižve oprati i pojatu kao apoteku uredno držati. Pojatu uredno držati podrazumijevalo je đubre ispod krava pokupiti i na đubreluk otjerati, suhu slamu prostrijeti i o jaslama brigu brinuti. Kad je kažiprst odvojila rekla je da žensko mora sve što je neuredno vidjeti i brzo djelovati. Mora znati umijesiti i pažljivo kruh ispeći. Mora svoje i tuđe zdravlje čuvati i robu i kuću čistom održavati.

Drugi put je iznenada Jozu priupitala dokle je to njegovo očijukanje sa strankinjom otišlo. Ozbiljnim glasom rekla mu: ‘Možeš ašikovati s kim hoće, ali o ženidbi ćeš se morati sa mnom dogovoriti. Ja ću odlučiti.’ Rekla mu da će ona reći kad će i s kim će se oženiti. Stroga baba prstom mu pokazala da joj ne postavlja pitanja i da zapamti što mu je rekla.Do Helene su doprli glasovi o babi koja strože od muškarca familijom vlada, koja od nevjeste mnogo očekuje.

U ime ljubavi, u borbi za ljubav odlučila je protiv vjetra broditi. Svoje talente, svoju ljubav prema glazbi, svoju ljubav prema pjesmi i dramskoj umjetnosti počela je zamjenjivati podukama o radu u štalama. Na poljoprivrednoj stanici radnice su se iznenadile kad je poželjela jednu kravu pomusti. Njeni nježni dugi prsti, s kojima je lagano klavirske tipke prebirala, oprali su kravlje vime, nježno započeli i vještinu mužnjeučili. Oprobala je kravlju balegu lopatom kupiti i đubar na taljige nabacati. Ništa joj nije bilo teško, jer je o Jozi mislila, jer je htjela da strašna baba čuje da Francuzica i to zna.

U trenutku kad se sobom ponosila, kad je potpuno uvjerena bila da će ju Jozo zaprositi, gradom pukla priča, a Helena u nesvijest pala. Kućna pomoćnica Mara vodom je škropila i jedva joj dala gutljaj. Helena pala u postelju. Zbog te za nju užasne vijesti se razboljela, u osamu se povukla. Jelo odbijala, vodu bi nevoljno usnama primicala i počela kopniti. Pronijelo se gradom pričanje da je strašna baba Jozu odvela u kuću bogatog gradskog poljoprivrednika i vlasnika pilane i zaprosila njegovu kćerku Anu.

Jozo poput stotine drugih momaka i djevojaka nije ni znao kako se prosidba obavlja, kako se daje manet. Pošao s babom i bio nemoćan. Nije slutio da će se to dogoditi. Znao je da sudbinom upravljaju i sudbinu određuju kućne starješine. Odvela ga u Lisičinu kuću, u kuću djevojke Ane i svečano snahu isprosila. Djevojku Anu je znao iz viđenja i nikad s njom ni riječ nije progovorio. Uočio je da je krupnija od Helene i da ga jedanput oholo promatrala.

Na prošnji pred puno čeljadi oboje su morali uzeti čaše i popiti gutljajslatkog vina. Kad su se iz Anine kući vraćali, Jozo je trkom pobjegao od babe. Pobjegao da se negdje skrije. Sutradan, kad su ga našli, baba mu zapovjedila da ne ide ni na kakve zabave, da se ne smije s Helenom ni vidjeti, a kamoli razgovarati. To mu nije trebala govoriti, jer Helena iz kuće nije izlazila, a Jozo i od svoje sjene bježao. U čudnoj pokornosti je na vjenčanje otišao i očajan babin autoritet proklinjao. Strašna baba je sve konce u svojim rukama imala, sve ugovorila i unuka bez dogovora i bez privole oženila.

Tu babu nevjesta Ana je vrlo brzo razočarala i kad joj je prvu zapovijed izrekla, drsko joj odgovorila da njena noga u pojatu neće kročiti, da njene ruke neće kravlje sise prati i mlijeko musti. Rekla joj da nije odgojena ni za motiku, ni za kravlju balegu i da je njen otac uvijek imao i da ima radnika i radnicu kojima je plaćao da te poslove obavljaju. Tog dana cijelo popodne je goblen vezla i izbjegavala bilo kakve rasprave. Jozo babi gorko čestitao, suzu obrisao i rekao joj da je sebi pravu nevjestu odabrala.

Tek početkom ljeta Helena počela u kočije sjedati i odlaziti u prirodu. Obično bi se kočija uputiliili do orlovačkih proplanaka, do Gorice i do Ispod Hrasta ili do izvora Žabljaka. U blizini Ispod Hrasta promatrali omanji vodopad orlovačkog potoka. O Jozi ni s kim ni riječi nije htjela prozboriti. Nakon dugog majčinog nagovaranja pozvala je prijateljicu Milku da odu u Dinarin dom i tad je otišla do garderobe da uzme svoje stvari s police. Da bi dohvatila zavežljaj popela se na tronožac, pa izgubila ravnotežu i pala. Pala na prevrnuti tronožac. Udarac bio bolan i istog su popodneva brižna mati i teta u kuću dovele uglednu gradsku liječnicu. Liječnica je utvrdila da se teško ranila. Dvostruko je bolovala, bolovala joj ranjena duša i ozlijeđena napukla rebra. Za Helenom je bolovalo više mladih gradskih momaka, a bolovao sam i ja. Mnogi je onih koji su se dragom Bogu molili za njeno ozdravljenje, mnogi su za njom patili.

Ranjene duše i tijela Helena se prestala boriti za život. Mati ju je promatrala kad je uzela molitvenik, kad je dugo gledala u osušene cvjetove ljubice. Kasnije kad je pričala, kad je više puta tužnim glasom ponavljala i taj prizor opisivala, govorila je kako je uzimala jedan po jedan osušeni stručak i primicala ga plamenu voštane svijeće. Stručak u tren oka nestajao. O čemu je tad mislila? Možda je sebe vidjela kao stručak osušene ljubice koji je od ljubavnog plamena stradava.

Darujući ih plamenu od lijepih uspomena se opraštala. Umrla je u noćnoj livanjskoj tami. Pogreb joj je bio silan, a na dan pogreba Jozo je zajahao mladog babinog konja i bježao od kuće. Konja tjerao u trk i iznemogli konj je pao u selu Podhum. Jozo se tek drugi dan kasno u noć kući vratio. Donio sedlo, konjski oglav i uzde, te ih babi pred noge bacio. Rekao joj da je zbog nje konju srce puklo i da žali što nije i njemu, te kazao da kuću napušta. Rekao joj da se pokaje za počinjeni grijeh i da je čeka pakao, te da ga nikad više neće vidjeti.

I bi tako. Sa sobom je i Anu odveo i živio neko vrijeme kod rođaka u gradu ispod Sljemena. Ana od oca dobilaq dosta novca i u Zagrebu Jozu zaposlila, gostionicu unajmila. Na kraju rata, kad se pred provalom Staljinovih armija i pred šumskim ratnicima bježalo, oni su pobjegli u Rim. U velikom hotelu Jozo radio kao kuhar i moglo se živjeti.

U Rimu je i novu nogometnu karijeru ostvario i postao znan. U to vrijeme UDBA je slala svoje agente da glume prebjege iz komunističke države i nakon jedne utakmice Jozo je ubijen. Ne zna se zbog čega, pa se neki Livnjani pretpostavlja da su UDBINI egzikutori pogriješili i umjesto njegovog prijatelja emigranta Vladu Samserića na nj su atentat izvršili.

Nakon dužeg pripovijedanja krojač Ante je rekao: ”O Helinom pogrebu reći ću još i ovo. Evo sam blizu stotih godina i takva se pogrebna povorka u nas nikad kasnije nije ponovila. Stotine mladića u crnim odijelima i bijelim rukavicama na vječni počinak pratilo je nesretnu Helu.

Svi mladići su preko ramena i prsa imali plavu lentu i nosili po jedan bijeli karamfil. Isto toliko u bjelinu obučenih djevojaka ju je pratilo. One su crvene cvjetove nosile. Muški zbor joj na grobu otpjevao pjesmu „Zbogom oče, zbogom mati, zbogom dragi prijatelji, ja se od vas sada dijelim, sastajem se s Bogom milim“. Svi u zboru su pjevajući plakali i ne bi nikoga tko tog dana nije bio ganut i tko suze nije brisao. Za Helenom jecijeli grad tugova., Dugo se tugovalo, a mati joj na prozore crne zavjese stavila i na njenom stolu pored fotografije kandilo cijelu godinu gorjelo. Helenina mati je na Heleninu vjeru prešla, željela uz Helenu na goblju počivati.“

PS

Vrli muževi sa livanjske Žitarnice i gradske četvrti Fera su svojevremeno proslavili kamenito Livno i ljubomorno su čuvali i neki još čuvaju fotografije iz dosta davnog vremena. U nekim kućama još se u albumima čuva u novinama objavljena Helenina fotografija.

Sve te fotografije čuvaju štovatelji livanjskog kulturnog uzleta iz vremena kad je probuđeno građanstvo kulturom oplemenilo Livno. Mnogi čuvaju ostatke prošlosti da ne bi nestali kao veliki svečani kazališni Dinarin zastor. Taj zastor je dugo radio i izradio u Parizu školovani livanjski slikar Pešo.

Znano je da je veliki Vlaho poklonio stolnom gradu ispod Sljemena zastor zvani Preporod, zvani „Gundulićev san“ i stolni grad ga čuvao i sačuvao. Veliki Pešo Mamić svojim zastorom nije nadvisio slikara Vlahu Bukovca, nije nadvisio Vlahinu ljepotu boja i likova, ali je livanjskom zastoru bio darovao dušu, pa je oslikao kuće bogatih i siromašnih, oslikao kamenito neuništivo stijenje livanjsko. Zastor je bio u svečanim crno bijelim bojama.

Kad je 1944. godine bomba Dinarin kazališni dom pogodila, neke sirotinjske ruke u ruševini su zastor pronašle, rezale ga za pokrivače i prekrivače, a govori se da i danas, više od pola stoljeća nakon bombardiranja Livna, u nekim kućama još ima ostataka tog zastora.

Kad je riječ o bombama bačenim na Livno valja znati da je vrhovni partizanski štab 1944. godine molio i tražio da zapadni saveznici unište Livno. Devetnaestog svibnja te godine dvanaest aviona je bacilo bombe na civilne kuće. Kruna bombardiranja bila je 31. svibnja kad su 42 aviona doletjela i razarala gradić od tri tisuće žitelja.

Branko Penjak