Branko Penjak: O Ilirima (iz legendi i zapisa)

Mnogim Livnjanima  je zanimanje za prošlost „livanjskih tijesnih prostranstava“ veće od znatiželje, pa rado tragaju za zapisanim otkrićima kako davne, tako  i  bliže  prošlosti i livanjskih i njegovih okolnih prostora. Ljubiteljima pisane riječi je znano  da iz najstarijih knjiga, kako onih  pisanih  na glinenim pločicama, na kamenu, na drvenim plohama, na listovima papirusa, na osušenim i obrađenim životinjskim  kožama, na keramičkim vazama i onih nastalih na tiskarskim strojevima izviru znanja.

Za svjetski znane antropologe, paleontologe, arheologe, teogone i povjesničare je veliko ono što je pronađeno u Egiptu, Mezopotamiji, Grčkoj, Indiji, Burmi, Kini, Latinskoj Americi i na nekim drugim mjestima u svijetu, i  o tome su napisane brojne knjige i znanstvene studije, a manje je znano  i malo se pisalo o davnoj prošlosti onog prostora koji se protezao od Jadranskog mora do središnjeg toka Dunava, te od Triglava do Rodopa, odnosno o onim prostorima koji su se nekad zvali ilirskim.To je prostor  koji su u dvadesetom stoljeću skupa imale raspala Jugoslavija i Albanija. Dosta toga se saznaje i čitanjem legendi, posebno grčkih.

Znano je da su u starogrčkim legendama, te u lirskoj, epskoj i dramskoj poeziji, zabilježena mnoga događanja i na prostoru Sredozemlja, Jadrana i njegovog zaleđa i da se dokazi o tome nalaze i u graditeljskim, slikarskim i kiparskim ostvarenjima i da su mnoga događanja prikazana  i obuhvaćena kao plodovi volje bogova. Bogovima se pripisivalo stvaranje svijeta i ljudskog roda, a ta vjerovanja u izmijenjenim nijansama utkana su i u druge velike religije, osobito u one koje na europskom tlu traju u posljednja  dva tisućljeća.

Znatan je broj pisanih tekstova i književnih ostvarenja drevnih naroda, kao i znatan broj znamenitih graditeljskih i kiparskih ostvarenja prethodio  djelima velikih grčkih i rimskih pjesnika, pisaca epskih i dramskih djela, te povijesnih djela i kronika.

Graditeljska, kiparska i ina ostvarenja iz daleke prošlosti su dokaz da razdoblja starija više tisuća godina prije Homera i prije Krista nisu bila posve mračno doba, pa se s pravom može tvrditi da je izuzetna stvaralačka svjetlost iz tih milenija ostavila staze po kojima čovječanstvo i u trećem tisućljeću poslije Krista ima stvaralačke putokaze. Svijet umjetničkih, znanstvenih, filozofskih i drugih ostvarenja  crpi znanja i nadahnuća iz postignuća drevnih naroda, jer ta postignuća imaju svevremensku vrijednost.

Mnogi od povjesničara, zemljopisaca i pisaca kroničara su zapisali da su na zapadnom Balkanu prije više od tri i pol tisućljeća živjela mnogobrojna  plemena koje su stari Grci nazvali Ilirima. O tome kad su ilirska plemena stigla na zapadni  Balkan,  i o tome otkuda su stigla, i da li su stigla ili su bili starosjedioci, pisali su i istraživali neki znanstvenici, a svoje zaključke izvodili kako iz  drevnih zapisa, tako  i iz onoga što se našlo i što se nalazi u arheološkim  iskopinama i u do kraja neporušenim ilirskim građevinama. Iz drevnih zapisa se saznaje da je broj ilirskih plemena bio velik i pored običaja življenja i moguće bliskosti jezika, vezivala ih je i bliska vjera.

Neki ugledni arheolozi i povjesničari su temeljem svojih znanstvenih metoda,  temeljem svojih znanstvenih opažanja zaključili  da su se Iliri na balkanske prostore doselili oko tisuću i pol godina pr. Kr., te tvrde da su doselili s padina i polja iz podnožja Urala, i da su se pomiješali s  nepoznatim starosjedilačkim zajednicama zapadnog Balkana.

Postoje i znanstvenici koji iznose druge zaključke, pa navode da su doselili sa sjevernih europskih prostora, a u posljedne vrijeme se sve više iznose tvrdnje da su Iliri balkanski starosjedioci i ta teorija povezuju Ilire sa nadgrobnim kamenim gromadama koje su prethodile srednjovjekovnim stećcima. Otkriveno je da na nekim drevnim nadgrobnim  kamenim gromadama, na tim najstarijim  stećcima ima dosta staroilirskih simbola i prikaza iz njihovog života, ali ni to za arheologiju nije dovoljan dokaz da bi se izvukao siguran zaključak da su drevni stećci ilirski.

Na  obronku planine Treskavice na jednom od  drevnih stećaka je prikaz  dvojice muškaraca koji krote tri konja, a jedan konjokrotac ima kacigu. Oblik te kacige je istovjetan kacigama pronađenim na više ilirskih  arheoloških nalazišta, pa bi se po tome dalo zaključiti da je stećak ilirski, a po tome što  Homer u Ilijada Trojance naziva konjokrotima moglo bi se zaključiti da je taj stećak trojanski, a analogno tome bi se dalo zaključiti da su i drugi drevni stećci trojanski i da je oblikovanje srednjovjekovnih stećaka bilo po uzoru na antičku kulturu pokapanja istaknutijih ljudi.

Najstariji cjeloviti zapisi o Ilirima  su iz osmog stoljeća pr. Kr., a mlađi i brojniji  grčki i rimski zapisi o Ilirima, i o ratovima Grka i Rimljana s Ilirima  potječu iz prva četiri stoljeća pr. Kr., kao i  iz pet stoljeća po Kr. O pojedinim ilirskim vladarima iz vremena kad su bili nepokoreni pisao je veći broj grčkih i rimskih povjesničara, kroničara, zemljopisaca i vladara, a o onim Ilirima,  koji su romanizirani i koji su se istakli u Rimskom Carstvu  je znatan broj tekstova naq latinskom jeziku. Iz tih tekstova i kronika je saznanje da su u prva četiri stoljeća po Kristu čak  petorica Ilira bila birana za rimske careve.

Pošto mnogo onoga što znamo o Ilirima potječe i iz  grčkih i rimskih legendi i narodnog pamćenjima, vrijedno je i zanimljivo  podsjetiti se i nekih od tih  legendi, te  pamćenja i očuvanih starih vjerovanja i običaja i na livanjskoj visoravni.

 Grčke legende i teogonija kazuje da su drevni mitski bogovi stvarali svijet i da su imali svoj panteon, te vladali i na Nebu i na Zemlji, da su se borili za vlast, da je pobjednik u tim borbama bio Zeus, da je s trona skinuo svog oca Neptuna, koji je prije toga s vladarskog trona  skinuo  oca Urana, da je Zeus dugo bio vladar Olimpa, da je lukavstvom sa slamkama prevario braću i postao vladar Zemlje i Neba, da je bio pohotan  spram smrtnih žena, da je bio ranjavan ljubavnim strijelama i da je pohotu zadovoljavao i silom i varkama, da je mnoge djevojke obljubio, imao velik broj potomaka, da ga ljubomorna volooka njegova žena Hera  pratila i kažnjavala sve one ljepotice koje je zaveo.   

 Neki odgonetači prošlosti tvrde da su grčki i rimski bogovi plod religiozne stvaralačke mašte, a neki tvrde da u svemu ima i neka veza  i sa  nebeskim čudima, pa i vanzemaljcima, jer   po staroegipatskoj legendi bog Ra je stigao na Zemlju sa zvijezda.

 Zanimljive su legegde o Zeusu, pa jedna kazuje da je  Zeus u zemlji Tira i Sidona bacio oko na mladu čednu kćer feničkog kralja Agenora i jednog dana se, kad je djevojka s drugaricama na livadi brala cvijeće i pravila vijence od cvijeća, lukavo  pretvorio u ljupkog pitomog mladog bika i naveo ju da ga okiti vijencima, da ga poljubi u čelo i da  mu se popne na leđa. Bik se tada podigao i laganim korakom počeo kaskati, pa pobjegao njenim drugaricama, dojurio do mora, skočio u more i po valovima dugo plivao. Legenda kaže da su ga dupini pratili, a na dupinima  su jahale, lijepe  kćeri boga  Nereja, zvane  Nereide. Agenorova ljubimica, kraljeva kći jedinica je shvatila da ju oteo neki moćni bog i prepustila se sudbini.  S djevojkom na leđima bik je isplivao na obalu Krete i tamo je najprije nakratko nestao, pa se potom pojavio u liku divnog raskošno obučenog  mladića, rekao joj da je vladar otoka i da će je štititi ako bude njegova. Nije se usprotivila.

Obljubljena  ispod čempresa ponovno je sama ostala i uočila da je tri dara dobila: vjernog psa, pitomog vola i koplje koje uvijek pogađa. Potom se pojavila Afrodita, grčka  boginja ljepote i ljubavi i kazala joj da je bila u zagrljaju Zeusa i neka joj bude utjeha i to što je dobila novo vječno ime i da će se  odsada zvati Europa.

Afrodita je učinila da se u Europu zaljubi kretski kralja Astrej i da ju oženi. Agenorova ukradena kći je tako postala prva kretska kraljica, te rodila tri sina: Minoja, Radamanta i Sarpedona. Legende tvrde da je njenim  sinovima  Zeus bio otac, da ju posjećivao i dok je imala muža.

Sinu Minoju se rodio sin Minos, koji je kao kralj iznevjerio boga Posejdona, jer mu nije kao žrtvu prinio darovanog bijelog bika, nego mu žrtvovao jednog od svojih običnih bikova i bio kažnjen da mu se žena Pasihaja zaljubi u darovanog božanski lijepog bijeloga bika, da ju obuzme nastrana strast prema biku i želja da ju bik oplodi.

Po njenoj zapovijedi najveći grčki graditelj svih vremena, graditelj Dedal napravio je drvenu šuplju kravu u koju je ušla Pasihaja i tako je napravljena sprava pomogla biku da ju  oplodi. Plod te nastranosti je bila božja kazna, bilo rođenje čudovišta Minotaura. Da bi ga skrio Minos je ispod svoje velike palače, palače koja je bila čudo graditeljstva sagradio labirint u Knessosu. Ta palača se razlikovala od svega što je do tada na svijetu sagrađeno.

Ta višekatnica sa unutarnjim i vanjskim stubama, ukrašena snažnim  svježim bojama i crtežima likova, nalik onima u egipatskim piramidama, imala je ozidane bunare, keramikom obložena kupatila, imala likove sastavljene od keramički porculanskih izrađenih dijelova,  poput onih u zidinama i vratima grada Babilona i sve to ukazuje na izuzetna građevinska znanja Minojaca.

U labirintu skriveni Minotaur, koji je izgledom bio polučovjek i polubik, kojeg su  obilno hranili, ostavljajući mu hranu na ulazu, bio pohotan i pohotu zadovoljavao na dovođenim  mladićima i djevojkama.

Minos je prislio i Atenjane da mu svake devete godine daju po devet mladića i devet djevojaka. Minos se pokazao okrutnim i prema graditeljima labirinta, prema Dedalu i Ikaru, jer se plašio da će se otkriti istinu o čudovištu, pa  je graditelje zatočio u tvrđavu. O bijegu velikih graditelja Dedala i Ikara, o njihovim krilima čitatelj već zasigurno sve zna. Zna što govori ta grčke legenda.

Nakon nestanka  Ageronove kćeri ljubimice (Europe)  očajni kralj poslao je sinove Kiliksa, Fenika i Kadma da traže sestru i da se ne vraćaju bez nje. Jedna druga legenda kazuje da je imao pet sinova i da su sestru svi tražili.

Kiliks je otišao preko mora i stigao u Malu Aziju, Fenik među Feničane, a Kadmo se našao u Apolonovom hramu i obratio Pitiji, koja mu je rekla da sestru nikad neće naći i da bogovi od njega traže da u polju uoči životinju sa neobičnim znakovima i ta će ga životinja odvesti na mjesto na kojem će ispuniti volju bogova i sagraditi grad Tebu.

 Brzo nakon izlaska iz Apolonovog hrama uočio je Kadmo kravu sa neobičnim znakovima, kupio je i ona ga dugo vodila i dovela do jedne uzvisine i na tom je mjestu uginula. Shvatio je Kadmo da mu je to bio znak od bogova i oznaka gdje će graditi grad. U podnožju uzvisine bio je izvor i špilja. Kadmo je htio prinijeti žrtvu  bogovima i na žrtvenik je digao uginulu kravu i čistu je namjeravao pokloniti ognju, pa je momke poslao po vodu.

 Uskoro je čuo njihove strašne krike, te na sebe navukao lavlju kožu, uzeo dvosjekli mač i pojurio prema izvoru. Ugledao je strašan prizor: Vidio je veliku zmiju koja je ležala u blizini ubijenih njegovih momaka. Legenda kaže da je  uspio zabiti mač u njeno grlo, da ju uspio ubiti, a tad se pojavila jaka i hitra djevica, palada Atena, te zapovjedila da mora  zaorati brazdu na livadi i zmajeve zube u brazdu posaditi. Istog trena kad je zube posadio iz zemlje su počeli nicati  grubi ratnici Sparti i međusobno se počeli ubijali.

Ponovno se umiješala hitra djevica, boginja rata i mudrosti, ona koja je rođena tako da je Zeusu iskočila iz uha i zaustavila ljuti boj, a sa samo  petoricom preostalih Sparta Kadmo je potom gradio i sagradio grad Tebu. Još se i Afrodita, najljepša među grčkim boginjama umiješala i navela ga da se zaljubi i oženi  njenom skladno građenom plavokosom  kćerkom Harmonijom.(Po Harmoniji se u kasnijim stoljećima sve što je lijepo i skladno zvalo harmoničnim.)   

Zbog zasluga za gradnju Tebe Kadmo je izabran za tebanskoga kralja. Kadmu se pripisuje da je Grcima donio fenički alfabet i da ih poučio zemljoradnji. Legenda kazuje da je zbog ubojstva božanske zmije (zmaja) doživljavao teške kazne, da su zbog toga njega i njegove potomke pratila teška prokletstva i da su mu zbog toga najprije stradala djeca. 

Kadmovu kćerku Semelu zaveo je i ljubio  Zeus, a  jer ga željela vidjeti u božanskom izgledu, on je pristao, a tada je od njegovih munja izgorjela. Semelinog sina Dioniza  odgojila je druga Kadmova kći Ina i nju je sigla teška kazna, jer se ljubomorna Hera zbog Selme Ini osvetila, oduzela razum njenom mužu Altamantu, pa je Ina  pred Atamantom bježala, te je u očajnju s visokih stijena u more skočila.

Bog mora Posejdon joj je dao novi morski život, dao joj i ime Leukoteja i proglasio ju zaštitnicom mornara.  Pošto su Tebu potresali sukobi u borbi za vlast, pošto je izgubio svu svoju djecu, Kadmo se i u Tebance razočarao i odrekao kraljevstva, te na volujskim kolima napustio Tebu.Stigao je među Ilire Enihejce i osnovao  grad  Budvu.

Kadmu se pod starost rodio sin Ilirij (Iliricus). Dok je bio u pelenama Iliriju se u kolijevku uvukla zmija, omotala oko njegova tijela i dala mu magičnu snagu, pa je zmija zbog toga postala simbol Ilira. Enihejcima je jedan prorok iz Ateninog hrama prenio božansku poruku da će pobijediti Ardijejce, ako Kadmo bude izabran za kralja. Izabrali su ga, pobijedili su Ardijejce i osnovali prvu ilirsku državu, a na čelu  države  je bio Kadmov sin  Ilirij.

Ilirij je postao  rodočelnik kraljevstva Ilira i po njemu su Enihejci nazvani Ilirima. Grci i Rimljani i sva druga plemena na zapadnom Balkanu nazvali Ilirima. Drugi razlog slavljenja zmije je taj što je Kadmo pred smrt želio okajati ubojstvo božanske zmije (zmaja) i poželio da ga bogovi pretvore u zmiju. To je poželjela i skladno građena plavokosa i plavooka Harmonija, te im je želja ispunjena. Legenda kazuje da je spomenik na njihovom grobu u Skadru upravo skulptura dviju zagrljenih zmija.

Poslije šestog stoljeća broj Ilira se uveliko smanjio, jer su se mnogi preselili  na Apeninski poluotok i u Albaniju. One koji iz Rimske Dalmacije i južne Panonije nisu odselili, asimilirali su u šestom i sedmom stoljeću doseljeni drugi narodi.

Branko Penjak