Branko Penjak: Nevolje s gramatikom ‘narodnog’ jezika

Škola časnih sestara milosrdnica u Livnu

Posvećeno školskom drugu Ibragi

U opisivanju livanjskih starijih i vrijednih zdanja ne mogu se mimoići dični dvori časnih sestara.

Osim toga što su u tim dvorima stanovale revnosne i uzorite milosrdnice, u tim dvorima je dugo vremena bila i osnovna škola. Te dvore ispod Fere, odnosno na Feri nekad su ukrašavale raskošne lipe.

Svršetkom nastavne godine lipe su mirisom obasipale i dvorište i školske učionice. Demokratska vlast, koja je zasjela tijekom posljednjeg rata, bez volje građana lipe je posjekla, a u isto vrijeme je posjekla i kestenove koji su ukrašavali jugozapadnu livanjsku aleju Splitske ulice. Bageri su iskorijenili i njihove panjeve, pa je  tako  drevnom gradu dat poseban  doprinos u čuvanju zelenila.

Prije nove demokratske vlasti u Livnu je bila ”vlast radnika i seljaka” i ta mahom neškolovana vlast je znala vrijednost prosvjećivanja i usvojila zaključak da sestre milosrdnice imaju previše stambenog prostora.

Izuzete su im tri četvrtine  dvora, pa su se u tom dijelu zdanja, koje je izgradila Kršćanska Carevina, školovala  gradska i prigradska djeca. Učile ih čuvene učiteljice, čije su duše otišle u svijetle oblake.

Stariji Livnjani pamte: vrijednu i brižnu Atkinu Đemilu, elegantnu okretnu i povisoku Martu, podeblju strogu Bobu, popovu suprugu krasnooku dugohaljku Milicu, uvijek mirnu i tihu Milku Blažević i njenog muža (koji je za školu pravio limene peći), tihu i umilnu Lujzu, srditu Desu (koju je muž dok je bila truda varao), zgodnu i lijepu Sadiku Dizdarevu (koja je kažnjenom mužu u kaznionicu na Neretvi često i hranu nosila).

Pamte stariji Livnjani i revnosne učitelje: ozbiljnog Rahmiju Maslića, brižnog i dobrog Antu Bilića iz Žabljaka, ali i hitrog i strogog Juru Bulića iz Podgradine.

Iz vremena kad je pučku školu pohađao vragoslasti Tomašin, a počelo je to bilo tri godina poslije velikog krvavog rata, on je zapamtio mnoštvo svakojakih događaja.

Tada su tu pučku školu skupa pohađala djeca triju etničkih skupina. U učionicama su učenici uočili da se nimalo ne razlikuju, ali da istim jezikom govore, da iste igre igraju i da vole i livanjske riječne obale i livanjska plava obzorja.

Ljeti su školarci u trima livanjskim rijekama lovili rakove i ribe i u njima se kupali. Za svoje nestašluke i izgrede istom su šibom bili kažnjavani.

Među klapcima su se događali sukobi, ali su se rađale i prve simpatije i prijateljstva. Neka prijateljstva su ostala nezaboravna i dugo su trajala, a ima ih koja i dan danas traju. Mnogi, koji su tu školu pohađali, govore da su je baš takvu istinski voljeli.

Učenik Tomašin je ponekad u školi bio posve nemiran, pa jedno vrijeme po kazni u prvoj klupi sjedio. Kad bi se okretao i staru klupu malo zatresao, sitnija učenica Štefica, koja je sjedila iza njegovih leđa, bi ga za kosu zgrabila i kaznila.

Poslije jedne takve nezgode učiteljica ga smjestila u zadnju klupu pored četiri godine starijeg ozbiljnog učenika Ibrahima. Ibrahim je zbog rata kasno krenuo u školu, a preko odmora od učiteljice je dobivao posebne zadaće, pa često bio glavni redar u razredu.

On je ponekad u žlice ulijevao riblje ulje što su ga u školi davali kao preventivu protiv rahitisa. Sve takve zadaće posve ozbiljno je shvaćao, a strogo je i dežurao. Većina učenika  u razredu doista ga se bojalo. Kada je premjestila Tomašina u zadnju klupu, učiteljica je bila posve zadovoljna, jer mu Ibro glasno zaprijetio da će ga on u ‘red dovesti’.

Tomašin se u škripcu našao i jedno vrijeme pored Ibre posve miran bio. Ipak se nije posve umirio. Jedanput je ispod repa svoje krave Rumove pohvatao nemile konjske muhe i u kutijicu od šibica ih spremio. Na kutijicu posve zaboravio, i u školi otkrio da mu je u džepu.

Znatiželja ga vukla da vidi jesu li te ljepljive dosadne muhe uginule, pa odlučio provjeriti. U trenutku dok je šibicu otvarao učiteljica ga upozorila da ne pazi, a on kutijicu brzo ispustio i umirio se. Konjske ljepljive muhe to iskoristile i poletjele.

Poznate po tome što vole toplinu nježne kože, one su vrlo brzo učeničke vratove i glave pronašle, a i učiteljicu su napale. Ona prva iz učionice strugnula. Tomašin je i sam iznenađenje odglumio i od ljepljivih se muha žešće od ostalih branio.

Sve živo iz razreda pobjeglo. Nastava prekinuta, a podvorkinje dobile zadaću da love i ubijaju muhe. Zanimljivo je da se nikad nije otkrilo kako su u učionicu dospjele.

Stigao ubrzo za Tomašina gori događaj i to onda kad je u četvrtom razredu bio i kad je učiteljica utvrđivala Ibrahimovo znanje iz gramatike narodnog jezika. Ibrahim je tada već imao tanke brčiće i zgodan mladić bio.

-Hajde Ibraga, hajde ti nama nabroj padeže i mijenjaj kroz padeže riječ medvjed.

Malo zbunjen Ibraga se nakašljao, grlo podesio i pripremao se pokazati kako on to zna. Vidno bilo da ga pitanje iznenadilo i bilo mu i poteško, jer se saplitao i u genitivu i u akuzativu.

Tomašin ruku na usta stavio i vješto mu šapnuo: ”Imenica muškog roda, mijenja se….. ja, ti, on, ona…” Ibro šaptanje rado čuo, zadovoljno se još jednom nakašljao, isturio bradu i otpočeo: ”Ovo je imenica muškog roda. Mijenja se ovako: ja medvjed, ti medvjed, on med….” 

Prasak smijeha u razredu ga prekinuo i on shvatio da ga Tomašin u nezgodu uvalio. Ljutito Tomašinu pljusku prilijepio, za uho ga uhvatio i optuživao ga da mu je namjerno krivo šapće. Učiteljica Ibrahima šibom spriječila da Tomašina još jednom ne opauči po glavi, te šibu polomila. Tomašina utješila tako što ga po novu šibu poslala.

Otišao Tomašin do šiblja i brzo se vratio. Donio zeleni prut od meke zovike. Ibrino se lice u osmijeh pretvorilo, jer prve šibe nisu bile njemu namijenjene. Pri prvom udarcu šiba od zove se raspala. Ibro se hitro digao i javio da će donijeti drugu. Otišao.

Tomašin se pobojao da će donijeti nešto puno žilavije i za svoje se dlanove zabrinuo. Vrpoljio se i bacio pogled kroz prozor. Prozor mu bio iza leđa. Iznenadio se kad je u bašti sestara milosrdnica ugledao Ibru.

Ustao Tomašin, digao ruku, mahao po zraku i tražio dozvolu za prijavak. Učiteljica ga ignorirala, a on nije odustajao. Ljuta učiteljica jedva se smilovala i dopustila da kaže zbog čega je uzbuđen. Tomašin prstom pokazivao kako Ibrahim u bašči reže mladu šljivu sadnicu.

Učiteljica požurila da se uvjeri, prišla prozoru, udarala u staklo da bi Ibragu upozorila, ali se on posve unio u rezanje. Pokušala prozor otvoriti, ali bio zakovan. Kad je shvatila da je sve uzalud, pored crne ploče zauzela borben stav i čekala.

Lica ozarena i zadovoljna upao Ibraga u razred i ponosno moćnu šibu pružio učiteljici. Tek što je šibu prihvatila po nižem dijelu leđa ga opaučila. Iznenađeni Ibraga poskočio, ali u tren oka dobio još nekoliko udaraca i po stražnjici i po leđima. Posve zbunjen jedva se sjetio da klizne kroz vrata.

Dugo poslije toga Tomašin je očekivao da će mu se Ibro osvetiti, a učiteljica nikog više nije pitala sklonidbu imenice medvjed.

Murgini vršnjaci saznali za njegovu nevolju, pa kad bi se posvadili lične zamjenice i padeže bi mu spominjali.

_____________________

*Škola je iz zgrade časnih sestara poodavno izmještena, a učionice su bile pretvorene u stanove. Nakon zidanja i pregrađivanja nadzorni odbor utvrdio da su pregradni zidovi na katu preteški i da je zgrada opasna za stanovanje. Stanari strahovali od mogućeg potresa i tražili sigurnije i novije zgrade. Želja im bila ispunjena, iselili se i školska zgrada čekala obnovu. Obnova otpočela nakon uspostave mira. Općinska demokratska vlast došla do donatorskih sredstava i osim pročelja zgrade sve je druge zidove porušila, pa nanovo ozidala. Danas obnovljena zgrada opet raskošnu ljepotu isijava, a dječji vrtić zvani ”Sunčev sjaj” je unio dječju radost i život u dvore sestara milosrdnica.

Branko Penjak