Branko Penjak: “LIVANJSKI HRAM USPENIJA PRESVETE BOGORODICE”

Kad se pripovijeda o livanjskoj prošlosti, tad valja znati da su mnoga pera o njoj pisala, da su objavljeni mnogi radovi. Učeni bizantski car Konstantin Porfirogenet je u desetom stoljeću pisao i o Livnu i o livanjskoj županiji kao najvećoj u Hrvatskom Kraljevstvu, a u stoljećima  poslije Porfirogeneta o Livnu pišu: Arhiđakon Toma, Evlija Čelebija, Abbas Firdus, pa potom povjesničari devetnaestog i dvadesetog stoljeća:  Ivan Franjo Jukić Vjekosalav Klaić, Nada Klaić, Safet-beg Bašagić, Sejfudin Kemura, Ćiro Truhelka,  Dimitrije Sergajevski, Hamdija Krešovljaković, Fehim Spaho, fra Mirko Džaja Hamdija Kapidžić, fta Andrija Zirdum, fra Anđelko Barun,  Đoko Mazalić, Nikola Ševo, Svjetlana Kašić, Stipe Manđeralo,Tihomir Glavaš i još desetine drugih ljubitelja povijesnih istraživanja.

Jedni povjesničari osvjetljavaju ratove i ratne provale azijskih i europskih plemena i naroda i velike njihove vođe, druge zanimaju  arheološki ostatci i davno porušene gradine i  tvrđave, te porušena i neporušena vjerska zdanja. Piše se i o etnokulturi, posebno o  vjerskim običajima, te o srednjevjekovnom graditeljstvu  prije provale Osmanlija.  Samo o stećcima su napisane desetine knjiga. Brojni su zapisi i narodna pamćenja i o 418 godina trajanja vladavine azijskih osmanlijskih sultana. Znatan je broj i radova u kojima se iskrivljeno prikazuju prohujala vremena, a i događanja u Livnu.

Pošto Livno nema stručnih turističkih vodiča, to se turistima i strancima, a često i učenicima po školama pričaju i proturječne priče o prošlosti i o dobrim i lošim postignućima u različitim razdobljima.

Kad je riječ o livanjskoj vjerskoj kulturnoj baštini, onda upućeniji  pričaju o ilirskim tumulusima, rimskim nekropolama, o antičkim i srednjovjekovnim stećcima, te o lokalitetima na kojima su pronađeni ostatci  srednjovjekovnih kršćanskih crkava i samostana.  U livanjskom kraju su u drugoj polovini dvadesetog stoljeća vršena arheološka istraživanja, te su se pojavili pisani radovi: o rimski nekropolama u Vašaravinama i Suhači, o ranokršćanskim crkvama, o starohrvatskim grobovima arheološkog  nalazišta na Rešetarici kod Podgradine, o ostatcima ranokršćanske crkve na groblju u Rapovinama, o grobovima i ostatcima crkve u Lištanima, o crkvi Svetog Ivana Krstitelja  sagrađenoj u četrnaestom stoljeću uz rijeku Bistricu, i još nekim otkrivenim  i  neistraženim  nalazištima ranokršćanskih i srednjovjekovnih crkava.

Posve malo radova je napisano o kraljevskom dvoru u Livnu, iako još postoje njegove zidine. Taj je dvor sagradio bosanski kralj Stjepan Tomaš Ostojić Kotromanić, kralj poznat: po gradnji katoličkih crkava po Bosni, po gradnji bedema grada Vranduka, po pobjedi nad Turcima izvojevanoj u Srebrenici 1444. godine, po ženidbi s Vojačom majkom njegovog sina Stjepana i poništenju tog braka  radi ženidbe s Katarinom Kosačom. 

Spominju se i kapele po grobljima, a i to da su nekad po selima postojale kršćanske crkve kolibe. Zabilježeno je  da je 1802. u Vidošima izgorjela odveć skromna prućem ispletena  i glinom obložena stara katolička crkva-koliba, a i to da je pored crkve  izgorio župni stan. U stanu je tad izgorjela i crkvena arhiva. 

Pripovjedači livanjske prošlosti rado govore i o sačuvanim višestoljetnim starim džamijama, te o crkvama sagrađenim u devetnaestom stoljeću. Za džamiju u livanjskoj  „staroj čaršiji“, onoj na zaravni Glavica znatan broj zapisa govori da je prije džamije tu postojao ilirski hram posvećen bogu vatre, pa u doba vladavine Rimljana  hram posvećen boginji kućnog ognjišta, boginji  Vestfaliji, kao i ranokršćanska rimska crkva, a iz vremena Hrvatskog Kraljevstva Crkva Svetog Luke evanđeliste.

Po kamenu i izmjenama na zidovima vidno je da je prijašnja katolička crkva dograđena u džamiju. Džamija  na Glavici nosi ime nepoznatog Hadži Ahmeta Dukatara i radovi na preoblikovanju  crkve u džamiju su po nekim zapisima vršeni  između 1562. i 1587. godine. Toj džamiji je livanjski pjesnik Rapko Orman ispjevao pjesmu koja odiše radošću,  posebno zbog toga jer do  džamije dopire šum izvora uvijek čiste rijeke Bistrice.

Za Lala-pašinu džamiju u mahali Begluk se tvrdi da je sagrađena 1576. godine, a gornjogradska džamija Bali-age Ljubunčića, zvana Balaguša,  je također sagrađena u šesnaestom  stoljeću.  Za Zavra džamiju je zabilježeno da je obnovljena 1867. godine, dok se za džamiju obitelji Bušatlija  na Milošniku zna da je sagrađena  1875. godine. Džamija Ćurčinica, je građena 1870. godine,  a godine 1992. miniranjem  je oštećena  i,  iako se mogla opraviti, porušena je. Livnjani su je gradili u potpuno novom graditeljskom stilu  i  godine 2014.dovršili. Od nekih džamija stradalih tijekom savezničkih bombardiranja  1944. godine ostali su samo temelji, pa se i ne zna ime one starogradske porušene džamije pored Jelečevih kuća, a za srušenu džamiju u naselju Žitarnica se zna da je bila  zadužbina age Perkana.

Livnjani pamte i kapelu na Groblju Svetog Ive Krstitelja, što ju 1885. godina sagradila  livanjska  obitelj Jakova Jazve. Srušena je 1991. godine, jer je bila blizu mjestu na kojem su bili otkriveni  temelji Crkve Svetog Ivana Krstitelja, koji su sagradili gospodari Livna , slavni hrvatski plemići Šubići.  Crkvena povijest je zapisala da su tu crkvu Osmanlije porušile več u prvoj osvajačkoj  provali 1464. godine, te  da je Livno iste godine oslobođeno i crkva ozidana i trajala do 1483. godine,  do druge provale Osmanlija. Tad je ponovno spaljena i porušena. Groblje uz crkvu je  opstalo, ali je dugo vremena bez novih grobova.

Crkva Svetog Ive se spominje i u papinskom dokumentu iz godine 1448. i u defteru kliškog Sandžaka 1604. godine.

Po procjeni livanjskih učenih i priučenih arheologa nije se mogla stogodišnja kapela Jakova Jazve spasiti od rušenja, jer su za povijest Livna daleko značajniji ostatci crkve što su je u 14. stoljeću  sagradili potomci moćnog hrvatskog i bosanskog  bana Pavla Šubića. Značajniji su bili i temelji jednog od najstarijih franjevačkih samostana. Tom  samostanu je plemić Andrija Pevošija oporukom godine 1367.  ostavio jednu sumu novca. Stari vatikanski zapisi kazuju da je od 1340. do 1375, godine u Provinciji Bosni Srebrenoj sagrađeno čak deset samostana i da je tada bio odveć mali broj krstjana.

Mlađe franjevačke kronike kazuju da je  livanjski svećenik Fra Lovro Karaula godine 1833. isposlovao od paše Ibrahim-bega Firdusa dozvolu da u Vidošima sagradi kameni župni dvor, pa  kad ga sagradio  u njemu su vršeni  i crkveni obredi. Godinu kasnije je franjevcima prijateljski naklonjen Ibrahim-beg, tad kapetana Livna dao  novo odobrenje da fra Lovro na Brini sagradi kamenu pojatu, pa ju agilni fra Lovro sagradio i nju  pretvorio u crkveni bogoslužni prostor. U velikoj pojati  na Brini , na zemljištu kasnije prozvanom Gorica,  misna slavlja su obavljana  i u vrijeme gradnje velebne crkve Svetog Petra i Pavla. 1835. sagrađen je kameni župno ured i u Ljubunčiću.

Zbog pozitivnih reformi Osmanskog carstva dozvole za gradnju crkava su posve lako dobivane, pa u devetnaestom stoljeću građene i sagrađene crkve  po mnogim mjestima u Bosni i po nekim livanjskim selima ( u Vidošima, Čukliću, na Brini i u  Ljubunčiću. Godine 1853. je fra Lovro isposlovao sultanov ferman za gradnju triju crkava,  pa se započelo s kopanjem temelja nove crkve u Vidošima i temelja velebne katedralne crkve na Brini, a godine 1865. i crkve u Ljubunčiću.

Zanimljivo je da su u Ljubunčiću skupa sa svećenikom franjevcem bogoslužje obavljali i svećenici glagoljaši. Već je godine 1856. po fra Lovrinom nacrtu bila i dovršena i blagoslovljena vidoška crkva, a  vidošančanska župa  bila ponosna da je tako velika  (duga je 29, 10 i široka 11,80 metara).

Ponosni su bili župljani Vidoša što na misna slavlja u tu novu crkvu hrle vjernici iz drugih župa, pa i iz grada. Gradnja odveć velike crkve na Brini se odužila. Znano  je i to da je stara katolička župa  Čuklić dobila 1836. dozvolu da pored male crkve sagradi kameni župni dvora, a godine 1874. I dozvolu za gradnju nove crkve.(Valja istaknuti da je Čuklićka župa simbol livanjskog kraja, simbol iseljavanja. Godine 1935. broj katoličkih vjernika je bio 3036, godine 1974. broj je 3860, godine 1991. se smanjio na 2883 vjernika, a godine 2016. na samo 1314 vjernika.)

Iz starih zapisa i pamćenja što se narodnom predajom prenose se zna l da su i livanjski pravoslavci  sredinom devetnaestog stoljeća imali crkvu – kolibu. Bila je podignuta u prigradskom selu Zastinje. Do pola je bila ozidana kamenom bez maltera, a otpola nadograđena brvnima. Takvih ubogih bogomolja bilo je i po drugim livanjskim selima, a to svjedoči  svećenik franjevac Ivan Franjo Jukić. Taj svećenik  je 1845. godine  zabilježio da je u gradu Livnu bilo 400 muslimanskih, 150 katoličkih i 100 pravoslavih domova.

Početkom devetnaestog stoljeća  su i neki  putopisci zapisali da je stara pravoslavna bogomolja bila nalik na bogomolje  srednjovjekovnih „krstjana“. Bila je poput preskromnih katoličkih crkva što su ih vjernici po Bosni pleli prućem i pokrivali ili šimlom ili slamom. Iz zapisa tadašnjih putopisaca se čita da je hram u Zastinju bio slamom pokrivena, a bez ikakvog unutrašnjeg uređenja. Zapisano je još i to  da su nekad jerej, a nekad protojerej u toj kolibi u strahu službu Božju obavljali. Dva  putopisca ruskog cara Nikolaja, a i ruski konzul Giljferding su zabilježili, da je uz bogomoljnu pojatu vidio i bogoslužni šator. Posebno  je Giljferding istakao da je svećenik, dok bi se s vjernicima bogomoljnoj pojati primicao, žurno u putu obred započinjao, a poslije službe bi se svi brzo razilazili, jer se nekoliko puta dogodilo da su neobuzdane dokone kasablije i pripadnici nižih vlasti   napadali vjernike i zlostavljale ih. 

Jašući konje kamdžijama ih rastjerivali. Prenosila se kazivanje da su i  dvije djevojke bile otete, pa nevolje doživjele. Predaja kazuje da se rodbina uzalud muselimu obraćala, jer je rodbini rečeno da su to same željele. Saznalo se da su u jedan  han odvedene i da su postale krčmarice. Rečeno  rodbini i to da su prešle na „jedinu pravu vjeru“, vjeru velikog posljednjeg proroka.

Dozvolu za gradnju crkve, vjerojatno su 1858. ili koju godinu ranije dobili  i pravoslavni vjernici. Bogatiji livanjski pravoslavni trgovci, zanatlije i stočari su pratili što se sredinom devetnaestog stoljeća u livanjskom kraju događa, pratili kako su se katolici odvažili i kako koriste sultanove reforme, kako koriste zakon o izjednačavanju vjera i drugih građanskih prava  u Otomanskom Carstvu i  kako obnavljaju kapele i grade nove crkve, pa i sami krenuli s pripremama za gradnju dostojnog pravoslavnog hrama. Željeli su graditi bogomolju  blizu kasabe, ili u samoj kasabi. Teško im bilo do prikladnog zemljišta doći i svima se činilo da će se bogomolja morati pored one stare zidati, ali nekoliko vještijih i bogatijih trgovca drukčije mislilo i družili se s rastrošnijim  momkom, s  begovskim sinom,  te mu pokazali zobnicu dukata i obećali mu za Bajram darovali dva najboljeg ovna, ako nagovori oca da im proda dio imanja u gradu. Mladi Mehmed-beg Gagić iskolačilo  oči nad dukatima i obećao im ostarjelog oca privoljeti i nagovoriti da im  proda prikladan milić zemlje. Što rečeno to i učinjeno. Riječ o zobnici punoj dukata starog bega odveć odobrovoljile i trgovci kupili posve prikladno zemljište, čak u blizini najveće livanjske džamije podignute u mahali  Brgluk. Pričao begov sin da je stari beg Gagić, nakon što je dobio dukate  nekoliko dana pjevao o djevojci i njenim nanulama, a malo bi podigao glas kad bi pjevao: ”Dukati joj zveče cinga, cinga, cang.”

O dobivanju dozvole za gradnju, o dobivanju fermana u narodu se pripovijedala legenda da je dvojici svećenika, jednom protojereju i jednom stavroforu valjalo do sultanove prijestolnice, do glavnog carskog grada na tovarnim konjima jahati i ferman probaviti. Po toj legendi svećenik krstonosac i protojerej su novac skriven u samarima  odnijeli, ferman dobro platili i važan dokument donijeli.

Iz osmanlijskih deftera je vidno da je sve teklo posve drukčije, da su samo do Sarajeva putovali, da im je carski arhitekt Ešref-efendija nacrt za bogomolju nacrtao, valija Tamnog Vilajeta Huršid Mehmed-paša molbu s priloženim nacrtima u Stambol poslao i iz Stambola željeni ferman stigao. Valija je ferman naplatio, svoju bujruntiju sam izdao, te ju također naplatio.

Pamtili su i pripovijedali  stariji Livnjani kako je Crkveni pravoslavno  vijeće pomno gledalo nacrte hrama,  ilamčija im preveo tekst fermana, pa se potom raspravljao o izvedbi i izgledu hrama. Veličina crkve im bila prikladna  i u tome svi bili suglasni, ali se poduže vijećalo o tome koje će ime nositi hram, komu će biti posvećen. Vijećalo se nekoliko puta i predlagači iskazivali svoja znanja.

Na umu im bilo da su katolici veliku crkvu na Brini nazvali po rimskoj crkvi Svetog Petra i Pavla, pa i oni željeli crkvi dati što značajnije ime. Omanji trgovac Bogdo Jovanović je uživao u čitanju Biblije i u čitanju hagiografija,  zalagao se da hram bude posvećena Svetom Jovanu. Ime Svetog Jovana Krstitelja predlagao zbog svečevog isposničkog života, zbog uvođenja obreda krštenja i mučeničke smrti, kao i zbog velikog blagdana Bogojavljanja i jer mnogi vjernici imaju svoju slavu povezanu uz ta dva blagdana. Pripovijedao je Bogdo biblijsku priču i naglašavao kako je Sveti Jovan Krstitelj bio prorok, kako je Židove podsticao na krepost  i govorio: „Istina je gorka. Svakom kaži istinu u oči i ne mari za to da li mu je pravo ili krivo.“ Spomenuo je kako je taj svetac prkosio Herodu II., sinu zloglasnog judejskog kralja Heroda, rekao mu da je preljuba neoprostiv smrtni grijeh, da ga Bog tu zapovijed zapisao na Mojsijevoj ploči, da mu nije dopušteno živjeti u grijehu sa ženom brata svojega. Pošto je Herod II. bio  pohotan na ženu svog brata Filipa, na Herodijadu, sveti Jovan Krstitelj se svojim govorenjem zamjerio Herodu II. a i grešnoj Filipovoj ženi Herodijadi.

Zbog tih riječi je dospio u tamnicu. Biblijska priča je navela kako su potom  uslijediili novi događaji. Na proslavu svog rođendana pozvao kralj Herod mnoge velikaše i kad se veselje užarilo, tad je mlada djevojka Salomija, Herodijadina kći otplesala zanosni ples i oduševila i kralja i uzvanike, tad joj kralj svečano obećao ispuniti želju koju god poželi. Nesmotreno je izgovorio riječi koje potom nije mogao pogaziti. Mlada plesačica pitala majku što da poželi, a Herodijada poželjela da joj donesu na pladnju glavu svetog Jovana Krstitelja. Da bi dokazao da je kraljeva riječ izvršiva i neopoziva, kralj je, premda je štovao   Svetog Jovana Krstitelja, poslao dželata po njegovu glavu.

Za Svetog Jovana Milostivog Bogdo je istakao da je bio čuven po dobroti, da je štitio nekrštene skupine i govorio: „ Ne traži blagoslov od Bog u nečijoj krvi, nego u njegovoj dobroti, jer dobrota je jedini blagoslov.“ Također je govorio nešto što je važno za život pomiješanih ljudskih zajednica : „Mi na zemlji moramo prihvatiti ljude onakvima kakvi jesu.“

Bogdine prijedloge osobito podržavao stočar Jovan Bajilo, stočar što je pravio najbolje livanjske sireve i imao kuću i košare na brdu iznad Livna. On je osim po siru bio poznat i po tome što je mimo svakog očekivanja, pozvao dvojicu rašljara i po njihovom savjetu  iskopao bunar na brdu i na brdu dopro do izvorske vode. Uz bunar je postavio drvena korita  i tijekom cijele godine  imao je vode za ukućane, ali također i za krave i za ovce.

Na vijećanju o imenu bilo je i prijedloga jednog gosta iz  Martin Broda, svećenika iz manastira Rmanj, da hram nosi ime Svetog Pantelejmona. On je iznio svoje uvjerenje da će Rusko Carstvo uskoro protjerati Turke s Balkana, da on zna da Rusi najviše slave Svetog Pantelejmona i da su u njegovu čast širom Rusije podignuti brojni hramovi i da valja računati i na to kako se Rusima zahvaliti.

Pamtilo se da su trgovci i stočari: Đuran, Pavlović, Konjikušić,Samardžić, Mitrović, Simić, Besara i Lalić bili za ime Svetog Jovana Krstitelja, a bogati stočari:  Bajilo, Pažin, Ždero, Arnaut,  Vuleta i Radeta za ime Jovana Milostivog. Kad se činilo da je izbor imena gotova stvar, paroh Kosta obratio se šutljivom sitnom monahu što je obilazio Bosnu, danima boravio u Livnu i rekao mu: “Daj pobogu brate da ti čujemo glas. Svi pričamo a ti mukom mučiš.“ Sitni monah je uistinu na nekoliko sastanaka uporno šutio i ni jednu riječ nije prozborio. Pozivali su ga i prije da prozbori, a on rukom davao znak da čekaju. Od njegove šutnje svi su nešto novo očekivali. Monah napokon ustao, stao iza stola, malo pošutio i odgovorio:

 „ I moja šutnja je moj glas i ona je nešto govorila. Slušao sam vas i to mi je srcu godilo.“  Potom  je tiho i učeno govorio, a svi pažljivo slušali. Rekao im: „Drugi dan Božića se slavi kao Sabor Blažene Bogorodice Marije i boljeg i vrijednijeg nemate od tog imena.“ 

Zatim im kazivao o Hilandaru i Svetom brdu Atosu, pa objasnio zbog čega je na njemu sagrađeno skoro dvadeset manastira i hramova i zbog čega tamo žive najpobožniji monasi. Kazao im da narodna predaja govori da se zbog nevremena baš na grčkom poluotoku Hikidici spasio brod na kojem je putovala Blažena Bogorodica Marija i boraveći na poluotoku je preobratila tamošnji narod, navela ih da slijede nauk Isusa Krista. Kazao im da je na Atosu i najvažniji  srpski manastir, da su ga gradili i Stefan Nemanja i Sveti Sava i da u njemu leže mošti prvog srpskog kralja. Rekao im da će se posvetiti svaki vjernik koji posjeti Hilandar i tamošnju Sabornu crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije.

 „ U tom hramu je lako izliječiti grešnu dušu i dobiti oprost grijeha.“ 

Kazao im da je manastir čvrsta zaštićena tvrđava, da ima zidove visoke i do trideset metara i da je to srpska sveta zadužbina. Saznali livanjski pravoslavci ono što nisu znali, saznali da su Stefan Nemanja i njegov sin Sava u trinaestom stoljeću podigli Hilandar i Crkvu Uspenija Blažene Bogorodice Marije. Pripovijedao monah još i to kako se u četrnaestom stoljeću grešnom raškom kralju Milutinu hram učinio preskromnim i da bi okajao svoje bračne grijehe i grijehe prema svom i ocu i svom sinu, onome  kojeg je pokušao oslijepiti, porušio je taj hram ,  1319. godine sagradio je novu crkvu dostojnu njegove moći. Učinio je to i u slavu svoje majke katolkinje Jelene i svog oca Uroša I. koji 1262. godine značajno utvrdio taj hilandarski manastir, a  učinio je to i za oprost grijeha svom bratu, jedinom srpskom kralju katoličke vjere, kralju Stefanu Dragutinu, jer je 1276. godine svrgnuo s vlasti oca Uroša I. i strpao ga u manastirski zatvor u Skoplju. Sitni monah nije ni dovršio svoj govor, jer se svi prisutni ustali, okružili ga, rukovali se i častili trostruktim uzajamnim poljupcima. I bez glasovanja bilo vidno da je odluka o imenu hrama donesena.                                                                                    

U drugoj polovini devetnaestog stoljeća između katoličkih, muslimanskih i pravoslavnih trgovaca vladala je i snošljiva suradnja i sloga, a to se očitovalo i u tome da nije bilo protivljenja ni kupnji zemljišta, ni tome  da se  gradnja novog pravoslavnog hrama povjeri katoličkim neimarima. Sloga i pomoć se očitovala i u  otvaranju prve srpske osnovne škole i u dovođenju civilnih učitelja u školu.

Gradnja crkve je otpočela nakon svečanog pojanja, blagoslova i posvećenje temelja. Ono što je sultanov ferman odobrio vješti livanjski neimari Radnići zvani Baje (*1) su gradili, pa nacrt u ostvarenje pretvorili. Crkva je građena od suhog proljeća do suhe jeseni i kao rijetko koja livanjska zgrada bila brzo zidana i ozidana. Seljačka tovarna kola dovozila kamen i pijesak i u gradnji nije bilo zastoja. Zbog straha da bi se politička pozitivna klima mogla promijeniti, započeta gradnja je ubrzana, pa crkva u kratkom roku ozidana.Nekima se činilo da gradnja ni mjesec dana nije trajala. Glavni graditelj hrama Mate Baja Radnić vodio posao, a istakao se on gradeći i druge livanjske zgrade i bogomolje. Hram Uspenija Presvete Bogorodice je po početku gradnje samo šest godina mlađi od hrama Svetog Petra i Pavla na Brini.                                                                                                                                     

Unutarnja arhitektura crkve ima sve odlike pravoslavnih crkava, a ima i neke elemente koje nijedna druga bogomolja istočnog zakona u Bosni nema. Umjesto prozora na istočnom dijelu hrama, tamo gdje  započinje obredna molitva u debelom zidu su ugrađeni slijepi prozori. U crkvama zapadnog kršćanskog obreda u takve udubine stavljaju kipove svetaca, a u hramu Uspenija Presvete Bogorodice u nekim vremenima stajale su u dupljama pozlaćene ikone. Vjernici koji su svijetom putovali kupovali su ikone i poklanjali ih crkvi. O broju sačuvanih ikona različito se i govori i piše, pa se nekad spominje da ih bilo 84, nekad 81.

Punih trideset godina od početka gradnje ta novosagrađena crkva nije imala tornja. Ponestalo novaca, a u vrijeme Osmanlija zvona na crkvama nisu bila ni poželjna. Livanjskih Imami i džematlije zvonjavu nisu voljeli, jer su znali da je glasnija od glasova mujezina. Drveni toranj ispred crkve podignut je prije dolaska vojske kršćanskog cara, ali nije imao zvona, Kameni zvonik je ozidan 1889. godine. Zidao ga domaći zidar  Ilija Konjik. Nadareni samouki zidar putovao je nekoliko puta u Mostar, gledao zvonik mostarskog hrama  i u Livnu  gradio istovjetan.  Kupola zvonika je  drevnog bizantskog izraza i ukras je cijeloj livanjskoj varoši. U podnožju tornja su tri otvora, tri ulaza do glavnih vrata i simboliziraju tri prsta pravog krsta: Oca, Sina i Duha Svetoga. Bogomolja je dvije hiljade i devete godine slavila sto pedesetu godinu postojanja.

Ni u Prvom ni u Drugom velikom ratu oganj se crkvi nije primakao, pa je mnogo onih se tomu čude, jer su o Livnu svakojake zle priče pričane. Na njenom tornju su ugrađena zvona što skladno navješćuju blagdane i jutrenje i večernje pojanje. Zvona  ne pjevaju onako skladno kao zvona u češkojprijestolniciPrahi (Pragu), kao ona zvona zvona na tornju Crkve Svete Lorete i ne stvaraju skladnu melodiju koju znalačko uho prepoznaje. Kad zvone zvona na Crkvi  Uznesenja Blažene Bogorodice zvonjava snažno  dopire do mnogih Livnjana i ma koliko se katolički svećenivi trudili,  nisu uspjeli pravoslavnu braću u zvonjenju nadvisiti, nisu uspjeli bolja zvona naručiti, niti dobiti. Pjevaju zvona i dan danas, ali ih malo pravoslavnih vjernika čuje, jer su mnogi odselili sa tijesnih livanjskih i lijevnjanskih prostranstava.

Hram je u svibnju 1944. godine  tijekom bombardiranja  savezničkih aviona imao  oštećenja, ali nije izravno pogođen. Crkvena kuća i crkvena arhiva su pogođene i uništene, jer je  četrdeset aviona  bacalo bombe po gradiću od tri tisuće žitelja. Tad je stradala džamija Perkuša,  a oštećena i krovna kupola džamije na Glavici. Razaranja je doživio cijeli grad, pa je potpuno  uništen i Dom Hrvatskog pjevačkog društva „Dinara“. Velika oštećenja je imala zgrada Srpskog pjevačkog  društva „Sundečić“.

Kulturno blago livanjskog pravoslavnog hrama Uspenija Presvete Bogorodice sastoji se od 81 ikone i četrdesetak crkvenih predmeta i dvjesta četrdeset svetih knjiga. Nabavljali su ih bogatiji livanjski trgovci iz raznih zemalja. Crkvene vrijednosti stizale su kao pokloni iz drugih gradova, pa je  taj hram po kulturno umjetničkom bogatstvu najbogatiji pravoslavni hram u Bosni i Hercegovini. Većina ikona je rađena tempera bojama na drvetu..

Godine 1992., a u vrijeme kad su po memorandumskom projektu  JNA i snage dobrovoljačkih odreda bombardirale Livno, raketirale ga i bacale ubojite zvončiće, crkvene  ikone i crkveni obredni predmeti, te svete knjige su spašavane. Poslije jednog popodnevnog  granatiranja i poslije jednog povratka livanjskih branitelja sa smjene, kupola crkvenog zvonika je  bila u dimu. Prtetpostavlja se da su kupolu zapalili ili geleri granata, ili puščana zapaljiva streljiva.U jutarnjim satima pojavila se vatra, a stigli i vatrogasci. U spašavanju kupole zvonika vatrogasci su bili  nemoćni,  svesrdno su štitili crkveni krov i uspjeli suspasiti  i krov i crkvu.Neki, koji ne znaju istinu, pisali su i još pišu po svojim portalima  da je blago  opljačkano, a crkva  devastirana, a kosturnica minirana. (Istinu o odvaljenim, pa potom zazidanim vratima kosturnice zna Livnjanka Rajka Šobot, zna da je nezreli mladić Dž. M. provalio vrata na kosturnici, zna i to da mu je nakon kratkog vremena kuću zadesila nevolja, da mu je člana obitelju krava rogovima probola i ubila.)

U vrijeme dok  su JNA  i dobrovoljkačke čete „Onoga što dobro ne čuje“ vodile memorandumski osvajački rat za čiste etničke prostore, u ratu za „Veliku Otadžbinu“,  te su snage razarale tuđe gradove, palile tuđa sela, protjerivale stanovništvo, pravile koncentracijske logore i ubijale nepoželjne civile,  a u  Livnu su  hrabri Livnjani spašavali i spasili cjelokupno kulturno blago Hrama Uspenija Presvete Bogorodice. Sve ikone, svete knjige i vrijedne predmete izmjestila su tri vojnika HVO-a, livanjski župnik fra Marko Gelo,  Momir Rosić, Svetozar Ljuboja, Nebojša Ćurak, Duško Krišto, Zdenko Tičinović, a svećenici livanjskog franjevačkog samostana našli smještaj, te sve smjestili s kulturnim blagom samostana  na Gorici. Govorilo svećenici: “Ako će stradati, nek strada skupa katoličko i pravoslavno crkveno blago.“ O tom činu župnika fra Marka, vojnika HVO-a i hrabrih civila se  malo govorilo, jer je još uvijek ”prerano” spominjati u ratu učinjena dobra djela. Valja istaći da su vojnici HVO-a čuvali i sačuvali i pravoslavnu crkvu u Glamoču. Neki umjereni ljudi su govorili da će se dobra djela spominjati  kad se dovrše još neka nedovršena preseljavanja i iseljavanja. Zasigurno će i za ta preseljavanja političari govorit da su ”humana”.                                                                                      

Godine 1992. su padale granate po Livnu i stradalo je dosta  kuća, a gorjele su tada neke kuće onih Livnjana koji su pobjegli u okrilje „Onoga koji dobro ne čuje“,  u okrilje JNA i njenih dobrovoljačkih paravojnih jedinica. Paljenje kuća u Livnu je bila  odmazda za razorene i spaljene gradove i mnogobrojna sela i mnoge prognane s prostora koje je JNA okupirala.

Pored onih Livnjana koji su vjerovali „Onome koji dobro ne čuje“, koji su napustili svoje domove, bilo je onih koji su ostali  u Livnu i istinski ratovali i  branili livanjski kraj. Bio je znatan broj i Livnjana i nekih koje je protjerala JNA iz svojih domova, koji su znali kako se u ratu otima tuđa imovina. Od takvih su stradale i opustošene  kuće izbjeglih Livnjana. Pamte Livnjani da se livanjski pravoslavni  pop Mirko plašio rata, da se nije slagao s glavešinama JNA o tajnoj akciji dijeljenja oružja i da je iz Livna odselio, jer je slutio što će se događati. Saznala policija komu je sve JNA dala oružje, pa pretresala kuće i vlasnike oružja privodila u istražni  zatvor, u  školsku fiskulturnu dvoranu. Od vinih i nevinih zatvorenika su iznuđivana priznanja, a nakon nekog vremena vršene razmjene i civila i ratnih zarobljenika.   

Dva mjeseca nakon što su jedinice JNA i čete dobrovoljačkih odreda izvele  dva neuspješna napada na Livno, nakon što su po gradu pale mnoge granate, zapaljena je kuća livanjskog pravoslavnog popa, a pored popove kuće bezobzirno je stradala i kuća ugledne livanjske  porodilje  rodom iz Posušja. Toj porodilji neki zamjerali što je kod toliko kršnih katoličkih momaka odabrala  pravoslavca Acu Đurana. Riječi babice Ljubice nisu nekima dopirale do razuma, a govorila je da je ljubav srcem vođena slijepa, da je taj okretni, snalažljivi i veseli momak njeno srce osvojio, da je bio omiljen i da je bio nogometna zvijezda livanjskoga podneblja. O njemu se jedne godine danima pričalo, njegovo ime slavilo, jer je u predigri saveznog derbija zabio gol sa udaljenosti od četrdeset metara i Nogometni klub ”Troglav” u Jadransku zonu uveo. Tom prigodom u sportskim novinskim rubrikama više se pisalo o predigri nego o derbiju, u kojem su se Split i Velež borili za ulazak u prvu saveznu ligu. Tog dana je također ”tamo daleko, na ušću dveju reka ispod Avale” i ”bili majstor s mora” pobijedio „crvenu momčad“, i prepunom uzavrelom stadionu odnio radost.

Isticao se taj zgodni nasmijani Aco i na plesnim podijima, a isticao se i u uličnim motorističkim utrkama, kad bi na svom bučnom motoru osvajao nagrade. Za njegovu svestranost i za ljubav prema životu, a u znak zahvalnosti za dobre igre u Nogometnom klubu ”Troglavu”, u ratu za čiste etničke prostore, sakupljači tuđe pokretne imovine iz njegove kuće su pokupili sve što je vrijedno bilo, pa je potom zapalili. Vjerojatno je među palikućama bilo i onih koje je vrijedna Acina Ljubica porodila. Pomoć porodiljama pružao je i Aco, jer je one sretnice, koje su imale komplicirane porode, brižno odvozio kolima hitne pomoći u rodilište na moru i često živote i majkama i djeci spašavao. Na kraju se može zaključiti da su mu se palikuće ”toplo” zahvalile. Aco zna, a nerado o tome priča, zna tko je uoči velike vatre 1992.  godine iz njegove kuće odnio pokretnu imovinu, a tko iz zapaljenih Pavlovića dvora  stvari i kolekciju od osamdesetak umjetničkih slika. Te slike su  Vesica Pavlović i njegova supruga  Mila ljubomorno čuvali, ali ih nisu sačuvali. (2)

Danas, desetak i nešto više godina poslije krvavog rata, pored stradanja Vukovara, Zadra, Škabrnje i drugih gradova, pored velikih stradanja u Srebrenici, Goraždu  i Prijedoru i u mnogo drugih ratom zahvaćenih prostora, malo tko spominje  poginule mlade Livnjane. Vrijeme protiče, a zaborav odnosi sjećanja na sva ta ratna zla, ali ne odnosi onim pojedincima kojima je u Livnu proteklo sretno djetinjstvo i dio života. Po završetku rata, ili bolje rećeno po uspostavljenju primirja, obnovljena je kupola crkvenog zvonika, obnovljene su stradale kuće, a za poginulim Livnjanima je ostala tuga. 

Na kraju ovog kazivanja valja istaći da božjim bogoslužjima  u Hramu Uznesenja Presvete Bogorodice ne prisustvuju ni desetak vjernika. Mnogi su se razbježali po bijelom svijetu i tamo spominju lijepa sjećanja. Ista sudbina je zadesila katolike i muslimane u gradićima i gradovima gdje je uspostavljena vlast sljedbenika „Onoga što dobro ne čuje“. Jedan sjedokosi Nikola je veći dio života proveo u San Pedru u Kaliforniji i vratio se da bi umro na rodnoj grudi u BiH, pa ponekad ponovi riječi: „Nitko u BiH ne pokušava poništiti rezultate rata. Sva tri naroda izgubila velik broj stanovnika, mnogi ostali bez imanja, mladi ljudi odlaze, a nesloga među političarima i dalje vlada. Kao da rat nije prestao“. *3

*1. Zapravo se i ne zna jesu li Radnići bili  livanjski starosjedioci, ili su se u devetnaestom stoljeću u Livno vratili. Bili su majstori u obradi kamena, a ako su se doselili, onda su mogli stićio ili s otoka Brača, ili iz Cetinske krajine, jer Radnića ima kod Kijeva i kod Sinja i u Bolu na otoku Braču. Jedan Radnić se spominju i u sedamnaestom stoljeću. U doba kad se često ratovalo, kad bi se prije boja s nadirućim moćnim Osmanlijama ponajbolje megdandžije u krvavom boju ogledale,  Grgur Radnić zvani Grgota izlazio je u nekoliko bitaka na megdan i pobjeđivao. Andrija Kačić Miočić opjevao je Grgotu i navodi kako je u jednom boju Grgoti Turčin sabljim lice odsjekao, a on Turčinu i lice i glavu, pa Grgoti poslije bitke liječnici ugradili srebrni dio obraza.

*2  Nakon rata jednu jedinu sliku dobili su Vesica i Mila  Pavlović nazad. Bila je u podrumskoj prostoriji u kojoj su bili smješteni vojnici vezisti. Netko je preko uljem urađenog motiva ”Idila kućnog Pavlovića dvorišta” bio nalijepio srednju stranicu nekog seksi časopisa.  Jedan stariji vojnik je u ime ugleda vojničkih odora sliku sklonio i ispod gole žene otkrio rad nadarenog slikara Momira Rosića, te je sliku spasio.)

*3  Kreirani memorandumski agresorski rat je okončan i znatan broj političara slavi rezultate rata, iako su sva tri zavađena naroda poražena. Velesile su ušutkale oružje, ali nisu donijele stabilan mir. Verbalni sukobi i dalje traju, ne poništavaju se ratna ostvarenja, pa se i dalje  govori o neostvarenim memorandumskim  ratnim ciljevima. Neke ratne vođe su osuđene za zločine, a neki od zločinaca su pobjegli ili se izmigoljili ruci pravde. Ratnog pobjednika na prostoru razvaljene  neprirodne zajednici zapadnobalkanskih naroda  ima i nema. Hrvatski branitelji su  uz silne žrtve i silna razaranja prisilila na predaju korpuse JNA, mnoštvo zavedenih Srba je prebjeglo u Republiku Srpsku i u Srbiju, a ratni pobjednici su i oni  što su prodali mnogo starog i novog oružja,  što su dotjerali tone i tone starih lijekova, što su ugasili mnoga poduzeća i doveli svoje lihvarske banke. Mnoge ratne krvnike nije stigla ruka pravde. Obični mali ljudi su to shvatili, mnogi mladići i djevojke su našli posao u tuđini, a neki ratni  profiteri su postali političari, te oni žive u izobilju i  još uvijek govore o nacionalnoj ugroženosti, a verbalni rat i dalje vode. U BiH zemlji apsurda moguće je kandidirati i ratne zločince za ministre, moguće je da se vrše nemoralna biranja nemoralnih ljudi na najviše funkcije u državi. 

Branko Penjak