Branko Penjak: Hie ruhen unsere Camaraden

Spomenik austrougarskom caru Franji Josipu u Livnu

Šezdesetih i sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća još je bio živ znatan broj Livnjana koji su bili svjedoci trenutka kad je sa kamenog vladarskog kipa skinut pokrov od crvenog baršuna i kad je glazba slavila svečani blagoslov u kamenu isklesanog kršćanskog cara.

Pamtili su bjelokosi Livnjani da se u govorima pred okupljenim pukom i postrojenim vojnicima tadašnje carske kršćanske vojske, u govorima koji su dugo trajali, izvikivalo ime Franje Josipa i imena njegovih generala koji su sudjelovali u ratnim akcijama.

Taj vojni čin se dugo vremena imenovao dvojako, pa ih jedni Livnjani zvali okupacijom, a drugi oslobađanjem Livna. I cara i generale nazivali su tako i diljem Bosne i Zemlje Humske.

Kršćani nazočni otkrivanju isklesanog poprsja cara su zahvaljivali Bogu i vojsci što ih oslobodila robovanja koje je trajalo četiristo petnaest godina, a tu svečanost livanjski Muhamedanci, tako su ih tada nazivali stranci, su bolno doživljavali i za njih je oslobođenje uistinu bila okupacija. Od 15. do 28. rujna godine 1878. bio je znatan broj i ubijenih i poniženih Muhamedanaca.

Kameni ljudski lik bila je novina za sve ljude livanjskog kraja, jer su se do tada klesali i duborezbarili samo likovi svetaca. Dugo vremena moćna Otomanska Carevina nije nikad svoje sultane slavila na način da im je spomenike podizala, pa je i to bilo za čuđenje običnom livanjskom puku.

Ostarjela sijeda glava, Ukromirovog strica Jakova pamtila je domoljubni govor jednog govoru vještog vojnog časnika. Pamtio je slijepi Jakov kako je taj govor najduže trajao, a njegove riječi su se mnogima urezale u pamćenje.

Govorio je carski govornik o daljoj i bližoj prošlosti otomanskog vladanja, govorio da je čin oslobađanja imao svoju krvavu težinu i bolnu planetarnu veličinu, jer je Balkan u drugoj polovini devetnaestog stoljeća bio europski gorući problem.

Teško ga bilo riješiti, teško je bilo protjerati azijatsku vojsku i pridošle Osmanlije, pobijediti osvajače koji su se ugnijezdili na tlu kršćanskih zemalja i uživali u svojoj vladavini. Govorio je kako narod pamti, kako je u narodu zapamćeno, a mnoge narodne pjesme s gusala kazivale o stradanjima i otporu prema moćnom azijskom tuđinu.

Govorio je kako se pamtilo da su sultanovi podanici mnoge kršćanske vjerske objekte sa zemljom sravnili i na njihovim temeljima svoje gradili, a da kršćanski car neće muhamedanske vjerske objekte ni rušiti, ni u kršćanske crkve pretvarati.

Snažnim glasom je podsjećao Livnjane kako je sultanska vlast dječake iz majčinih ruku otimala i odvodila u “adžami oglane”, kako su mnoge kršćanske muške glave odvedene u ratove, pa su ginule u sultanovim osvajačkim pohodima: i u Siriji, i u Egiptu, i na Krimu, ginuli u sukobima s Perzijancima, ginuli na Dnjestru kod Hoćina, na Krimu se borili s Tatarima i borili se za sultana pod bedemima Beča, Sigeta, Budima i na mnogo drugih mjesta.

Morali su zavojačeni livanjski kršćani jurišati i na Klis i na Sisak, i na hrvatsku i na ugarsku vojsku. Na Mohačkom polju su u sultanovoj vojci Hrvati muleme morali ratovati protiv Hrvata i Ugara.

Mnogo je bilo ratnika i s livanjskih prostora koji su za sultane na tri kontinenta ratovali, slavu stekli, pašama i vezirima postali i doprinijeli da se Otomansko Carstvo silno proširi. Tragično je bilo da su neki Hrvati, koji su se poislamili mnogo zla svom narodu i drugim kršćanima nanijeli.

Govorio je grlati govornik i o trojici najpoznatijih poturica, trojici bosanskih paša rođenih u šesnaestom stoljeću koji su najveće jade zadali narodu iz kojeg su potekli. Kršćanske prostore su stalno napadali, ubijali kršćanske ratnike, a narod se zbog ratova raseljavao.

Na napuštene prostore su Osmanlije dovodile tuđe stanovništvo, darivali im imanja, te i na taj način razarali Ostatke Ostataka Hrvatskog Kraljevstva. Neki su se služili lažnim nečasnim obećanjima, mjesecima opsjedali utvrde, obećavali milost, a one koji bi se predali ubijali su.

Tako su širili sandžake i pašaluk. Husrev-beg je sretan bio kad se nakon osvajanja Klisa dokopao mlinova na rijeci Ćikoli i mlinova na Zrmanji i prihodima od mlinova, te pljačkom porušenih samostana i crkava silno se obogatio i u Sarajevu slavu stekao, jer je sagradio jednu velebnu džamiju, jednu obnovio, sagradio turbe, otvarao medrese, biblioteku, bolnicu i osnovao vakuf namu.

Poslije Nusrev-bega i Ferhad-paša je nastavio pustošiti i osvajati prostore nekadašnjeh Hrvatskog Kraljevstva, napadao i osvajao tvrđave i gradove. On je samo u jednoj godini, i to u vrijeme dok je vladalo primirje, organizirao 63 pljačkaška pohoda na hrvatske prostore.

Tri mjeseca je opsjedao tvrđavu koju su sagradili Šubići-Zrinski, tvrđavu Gvozdensko. Opsjedom zašao u duboku zimu, pa glad i studen branitelje pomorila. Iako su pred šatorima vatre gorjele. Ferhad-paša noć prije posljednjeg juriša oka nije sklopio, hladnoća bila odveć velika i uzalud se debelim bundama pokrivao.

Od velike studeni kao puške pucala stabla u šumi, konji lipsavali. Trinaestog dana mjeseca siječnja u tvrđavi Gvozdensko su vatre bile ugašene, a od hladnoće svi u tvrđavi pomrli. Zbog stabala koja su pucala, mislio Ferhad-paša da ga branitelji Gvozdenskog napadaju, pa vojsku digao na uzbunu.

Kad su vojnici u jutarnjem jurišu upali u tvrđavu, našli su stotine mrtvih i branitelja, i starijih ljudi, i žena i djece, pa se paša uplašio se da će ga Bog kazniti, te je naredio da bude doveden katolički svećenik da ih vjerskim pogrebnim obredom pokopa.

U opsadi su uveliko i Vlasi pomogli, i to oni Vlasi koji su mu topove i opremu teglili. Otrovanu hranu u tvrđavu su ubacivali, jer su im obećana seoska imanja oko Gvozdenskog. Vlasi su tada u okolnim selima i ostali, da bi Ferhad-paši bili kmetovi.

Nastavio je Ferhad-paša i poslije toga osvajati i pustošiti još neke kršćanske krajeve, pa je u ratnim pohodima imao i uspjeha, ubio veći broj kršćanskih vojnika, ubio je celjskog grofa Turjaškog i zarobio njegovog sina.

Za grofovsku glavu i za zarobljenog Vuka Engelberga je od njegove majke grofice Katarine je toliko otkupnine dobio da je Banjaluku obnovio i sagradio džamiju Ferhadiju, a i vakuf-namu osnovao. Za sve to i za još mnogo prolivene krvi proglasio ga sultan beglerbegom (gospodinom nad gospodom) i gazijom (herojem).

Sandžak begom je bio i u Budimu, a vojsku iz Bosne vodio je i na Krim i tamo ratovao sa Tatarima. Na veliko iznenađenje mnogih, u naponu snage je izgubio život, jer mu nož jednog roba uleme ispod lijeve plećke do srca dopro.

Hasan-paša Predojević bio je jednako zao. Dao Bišćanima svečano obećanje da će uživati slobodu pod uvjetom da se predaju i potpišu da priznaju sultanovu vlast. Postupio nečasno kao i sultan Mehmed II. i pogazio datu riječ, pobio više od dvije tisuće onih koji su se predali, pa u bihaćkom kraju ostala izreka “Laže k’o Hasan-paša”.

Njega i njegovu vojsku Bog je kaznio kad je 1693. godine požurio s jurišem na Sisak. Branitelji Siska izvršili protujuriš, natjerali mu vojsku na bijeg. Bježali Turci preko mostova na Kupi, a pretrpani mostovi se rušili i raspadali.

Udušio se i Hasan-paša. Udušio se i livanjski sandžak-beg Sinan. Božja kazna stigla osvajače, pa ubijenih i utopljenih u Kupi bilo oko sedam tisuća.

Svoj govor carski govornik je završio riječima: „Ovdje u Livnu su sultanovi ratnici ravno četristo petnaest godina agovali, begovali i paševali, držali da je Livno zauvijek postala posjed koji će hraniti potomke velikog Osmana. Prevarili su se, jer se u zemlji ovoj ničija vlast nije zauvijek ukorijenila i okamenila. Ovaj car čiji lik je isklesan u kamenu je oslobodio Livno, a u oslobađanju Livna izginuli su i naši kamaradi.“

Napomenuo je slijepi Jakov, da su se govornikove riječi pažljivo su slušale i pamtile, da se na kraju govora skandiralo se ime cara Franje Josipa.

O tome što je austrougarska vojska doživljavala i što je radila u Tamnom Vilajetu opisao je i veliki književnik Eugen Kumičić, pa se zna da je carska vojska nailazila na otpore i kod nekih gradova žestoko ratovala.

Begovi, koji su se bili usplahirili i iz tromosti na noge ustali, su s devedeset i dvije tisuće begovskih vojnika više od mjesec dana branile sultanovu vlast. Begovi su svoju vojsku Ustašama zvali.

U Livnu su samo dva teška topa branila Livno i kad su begovski topnici potrošili željeznu i kamenu topovsku đulad, iz hatora (prkosa) su ih i dalje barutom i glinom punili i šupljim pucnjevima ustajalo ropstvo branili.

Osvojivši Livno, kršćanski car oba je šupljopucnja topa u svoj ratni muzej premjestio i kao raritetno zarobljeno oružje u svom muzeju u Beču izložio. Otjerao je i jalove teške puške kremenjače, kao i zahrđale male topove.

Pamtilo se da je u Livnu Kršćanska Carevina Austrougarska znatan broj svojih kamarada na Rapovinskom groblju pokopala. Pokopala je poginule i dosta onih koji su umrli od tifusa. Najviše ih poginulo iznad sela Kablića, jer su tamo na begovske sačekušu naišli.

Sa Rapovinskog groblja puca lijep pogled na livanjske planine i na, grad kojeg narodni guslari nazvaše ”prokletim Lijevnom”.

Na tom najstarijem kršćanskom groblju na jednom nadgrobnom križu je uklesano:

„Hie ruhen unsere Camaraden”

a ispod naslova na njemačkom jeziku imena poginulih. U novije vrijeme, u posljednjih pedeset godina je jedan broj tih grobova oštećen, a neki su uzurpirani, pa postali počivališta drugim Livnjanima.

Kad se o svemu dobro promisli, kad se nastoji razumjeti prošlost, postaje razumljivo zbog čega su mnogi „Muhamedanci“ pobjegli u podneblje sultanove prijestolnice. Njihov strah pred neizvjesnom budućnosti, strah odraslih za one u kolijevkama, oteo im bio san, pa su se rastajali sa zemljom Bosnom i zemljom Hercegovinom, iselili se na daleko anadolsko tlo, na sigurnost drugog kontinenta.

Tamo su jadikovali, a priča se da im potomci još jadikuju za pradjedovskim zavičajem. Mnogi su dugo sanjali povratak napuštenim domovima, mnogi su dugo snivali izgubljeni raj, a njihovi potomci još nisu prestali sanjati i zazivaju Božju pomoć da se vrate u zemlju zelenih brda, bistrih rijeka, plodnih ravnica, mračnih šuma, kamenjara, šušnjara punih zmija, crnih udovica i ptica kukavica. U njihovim snovima posebno se javljaju slike onog što su kalifi (vršitelji svjetovne i vjerske vlasti) postigli, a njihovi pradjedovi ostavili.

Tijekom četiri stoljeća vladavina sultana podanici koji su odselili su u kamenitom gradu, u „prokletom Livnu (Hlivnu-Lijevnu)“ ostavili životne velike uspomena. Neki Livnjani pričaju da su na hadžu u Mesinu susretali potomke iseljenih Livnjana i da su oni započinjali priče sa uzdasima.

Neki su spominjali svoja prezimena i pitali za moguću rodbinu u Livnu. Pričali su i o uspomenama koje su njihove pretke vezivale za sivo plave gromade visokih, a mjestimice crvenih stijena, za hladnu vodu koja iz stijena ispod Crvenica izbija, za lijepi kameni neveliki most na izvoru Bistrice, za izlete na rijeke livanjske i o mnoštvu lijepih drugih uspomena o kojima su im pričali.

Njihovi pradjedovi i djedovi su doživjeli mnoge radosti ispod plavetnog livanjskog neba. Pamte da su im pripovijedali o brojnim livanjskim džamijama. Od hadžije su saznali da se od se šest povećih džamija u jednoj nitko više Bogu ne moli, jer ju je u Drugom svjetskom ratu avionska bomba načela, jer joj se okrugli minaret toliko pomjerio da su ga s tornjem u Pizi uspoređivali.

Kazivali li im da su tu džamiju Livnjani Perkušom zvali, da je nosila ime graditelja Perke Mehmeda. Da uz džamiju još postoji stari harem (groblje). Pričali kako se iskošeni minaret malo po malo k zemlji naginjao i prolaznicima prijetio.

Bog je htio da jednog ljetnog popodneva prestane prijetiti i da se uruši. Tog dana je nebeska žega utjerala stariji svijet u kućni hlad, a mlađe odvela na riječne obale i izvore. Neobičnu buku su mnogi čuli, ali tek uvečer uočili da Perkuše kakva je bila više nema. Minaret se strovalio.

Ispričali im da kamena mogila nije dugo čamila, jer su iz Glamoč varoši pristigli vjernici, koji su štovali nauk i vjeru velikog proroka (a.s.) na kamione kamenje natovarili, pa u svom dunjaluku, u svojim Vidimlijama je skoro istovjetnu zidali i ozidali.

Obredniku fra Anđelu Kaiću su nekoliko kamenova poklonili, jer je on prepoznao da je u zidove bila ugrađena kamena plastika na kojoj su bila latinska slova i riječi. Taj franjevac je uočio da je to kamenje od neke porušene crkve.

U Livnu je znano, da se o grobovima poginulih ratnika kršćanskog cara službeno u općinskim institucijama odlučilo da ih se stavi pod zaštitu. Na to ih ponukala obavijest Bečkog graditeljskog ureda da je nekim livanjskim zgradama, koje je gradila Kršćanska Carevina, istekao rok trajanja.

Ta obavijest i donacija austrijske i nizozemske vlade ih nagnala da temeljito obnove veliko kotarsko zdanje, veliku općinsku zgradu. Obnova je dovršena i staro zdanje ponovno ljepotom sja, pa to ohrabrilo Livnjane da se založe i za rekonstrukciju glavnog trga, korzo ulice i korita rijeke Bistrice.

Livno se sad doima kao lijepa urbana cjelina. Preostali grobovi i nadgrobni spomenici poginulih kamarada čekaju da netko izdvoji novce i za njihovu sanaciju, da budu čitljiva slova poginulih Veribus Unitis ratnika.

Branko Penjak

Najstarija fotografija Livna, iz vremena austrougarskog zauzimanja grada 1878. godine