Branko Penjak: Grgina kletva pogana!

Jednu priču o ljubavi prema životinjama, o ljubavi prema psima, priču o događaju koji se odvijao svršetkom devetnaestoga i početkom dvadesetog stoljeća je mladić Ukromir više puta slušao, a saznao je da je o tome pisao i Mihovil, jedan od trojice prvih školovanih livanjskih pučkih učitelja.

U obitelji je bilo znano da su unuci Grge Penjaka Mihovil, Ante i Mate bili odlični i marljivi učenici i da su prvih godina vladavine kršćanskoga cara bili prvi koje su iz Livna poslani da bi završili preparandiju.

Mihovil je bio potomak Grginog sina Mate, a Ante i Mate sinovi Grginih kćeri. Ante je bio ponos Pavića, a Mate ponos Budića. Oba su iz Žabljaka. Mihovil je znao za bolnu sudbinu djedovog najmlađeg brata Antuna, pa ganut njegovom smrću ostavio je svoje zabilješke i one su osnova ovog kazivanja.

„Čudna li prolića“, ponavljao je Grga vrzmajući se oko pojate. Govorio je glasno da ga čuje i njegova domačica supruga Manda. Dok se on vrzmao ispred pojatnih vrata, Manda je čistila snijeg s kamenih ploča kućnog ulaza.

Oboje  se čudilo čudnom proljeću. Voćke u cvatu, a snijeg iznenada pao i sve živo iznenadio. Planine oko Livna bijele kao da je Kandalora, a veliko  polje puno vodurine. Govorilo se u selu da su i Prološki i Ćaićki ponori začepljeni i poplavljeni, a vidno bilo da je u Livanjskom polju nastalo jezero veliko k’o more.

Sunce grijalo i mekani vlažni snijeg klizio i s krovova i s grana propupalih voćaka. Topio se i kuda god da bi čovjek  krenuo pod nogama mu bila snježna kaljuža.

„Da za’ladi, da se sve smrzne, bilo bi mosurica od strije do tla”, tvrdila je Manda.

Tog proljeća raskaljanim puteljcima tekli potočići, a vodopad blizu Ćefinog i Perišinog briga bio je mutan i dobrano šumio, stvarao žuto bijelu pjenu i pokazivao svoju moć. Sa visokih šimlatih krovova snijeg se do podne sunovratio, pa se  iz suncu okrenute krovne šimle dizala para kao iz bakre na ognjištu.

Zastao Grga pored šljive u cvatu i u tom neskladu uočio i nekoliko pčela. Iznenadilo ga njihovo zujanje. Desetak ovaca je pustio da odu do dobrano načetog plasta sijena i zadovoljno promatrao kako je svaka od njih došla do svog zalogaja.

Konjima i kravama je po običaju u jasle  ubacio i sijena i ječmene slame. Obišao je dvorište i pored dva velika kućna psa je uvijek namrgođeno prolazio, a uočio kako oba u novoj, tek skovanoj zajedničkoj kolibi zadovoljno leže i prate što se zbiva.

Zna on tko im je tu posebnu kolibu napravio i darovao. Uočio je da ne žmirkaju i da prate svaki njegov pokret. Već dugo je on u nekakvom nesnošljivom odnosu s njima, jer ga samo oni ne priznaju za gospodara, na boje ga se i ne slušaju njegove zapovijedi.

Glasno je govorio, a Manda ga slušala: ”Ovo ni kod koga nisam vidio. Dva psa u jednoj kolibi. Da ima još jednog on bi napravio kolibu sa sobama. On bi se radije ženidbe odrekao negoli ovih džukela. Di ih baš on nađe ovakve? Njegova pamet je iznad svačije. Ovo nisu psi, ovo su pola psi pola medvidi. Ni od koga hranu ne uzimaju. Nosio im ne nosio, oni te ne obadaju. Jedu kad im on zapovidi. U mom dvorištu drugu godinu  žive i napali bi me i uzgrizli bi me samo da im on da znak.”

Psi, kao da su razumjeli da o njima govori, izišli iz kolibe. Grga ih gledao i okom mjerio. Mnogo suseljana Grgi je više puta napominjalo da su u odnosu na domaće pse preveliki, da su odveć krupni i da nehotično ulijevaju neku zebnju. Izazivali su i strah i divljenje. Prsa im široka, a glave veće nego u glamočkih šumskih medvjeda. Šape moćne široke.

Čuo je Grga da je njegov Antun dao dobre novce za njih. Cijelo proljeće i ljeto radio kod rođaka u Cavtatu. Nije ga prekoravao kad su bili mali. Tad je materi donio nekoliko litara maslinovog ulja, nekoliko kilograma smokava, a njemu, ćaći,  umjesto vina dao nešto novca i radosno mu pokazao neobičnu crnobijelu štenad.

Znao je Antun o svojim psima sve, tvrdio da su pametni, odani, da su od pasmine koja obitava na Kavkazu. Tamo su cijenjeni, jer redovno pobjeđuju u borbama. Čuo je mnoge priče o tim borbama i žao mu bilo svih pasa stradalih okrutnim borbama.

Slučaj je htio da ta dva krupna crnobijela psa baš on kupi. Neki Pero, mornar iz sela Majkova kod Slanog je u Sočiju kupio skotnu veliku kuju i zbog nje više puta na lađi upao u svađu sa ostalim mornarima.

Onako krupna kučka im se nije sviđala i htjeli je u more baciti. Majkovčanin na te najave i prijetnje burno reagirao, pa glasno zaprijetio gadnom osvetom. Kad je lađa doplovila u Cavtat Antun se našao na rivi i pomogao Majkovčaninu nositi stvari i priupitao ga o velikoj vidno skotnoj kuji.

Majkovčanin se pohvalio  da  su dobre pasmine i da su od te kavkaske pasmine na svijetu jedva da imaju dvije vrste većih, ali ne i jačih pasa, da su im ravni samo veliki tibetanski psi. Antun Peri iz Majkova odmah izjavio da bi rado kupio jedno štene, a mjesec dana kasnije je saznao da se kuja okotila i požurio je u Majkove, požurio ih vidjeti.

Marmontovom cestom je stigao u zanimljivo selo u brdu. Ožednio pa pitao vode i napivši se pohvalio vodu. Tad je saznao da u Majkovima voda izvire na brdu.

Našao je mornara Peru i čuo da je kuja okotila samo dva mladunca. Oduševio se Antun ljepotom crnobijelih psića, pa naglasio da će obadva kupiti. Čekao je četrdesetak dana, čekao da progledaju i ojačaju i onda ih platio i ponio.

Do Livna putovao i kamionima i pješice. Nosio ih  u pletenoj korpi i u malu posudu ulijevao im mlijeko. Donio ih na Brinu, pažljivo hranio i uživao u tome kako iz dana u dan odrastaju. Psi su napredovali i dosta brzo okrupnjeli i obilje igre Antunu priređivali.

Antunov otac Grga im se rijetko primicao i prigovarao Antunu da ih odviše mazi. Antunovi ljubimci rasli i i svojom pojavom izazivali divljenje, a Grga se susjedima žalio i govorio:

”Da im ja ponudim i komad mesa, ne bi ga ni pogledali, a iz njegove ruke košćurine uzimaju i drobe ih k’o vuci. Pred njima ja ni štap, ni bič ne smim uzeti. Reže na me. Ne dao Bog da netko prid njima dite ocvili. Napali bi ga. Moj Antun s njima očima razgovara. Oni znaju što on misli. U vatru bi s njim skočili. Seoski psi biže od njih i ne primiču se ni na trideset metara. Rijetko se usude i zalajati na njih.”

Tog sniježnog sunčanog dana psi nijemo promatrali Grgu i čekali svog gospodara, svog Antuna. Sjajna duga većim dijelom bijela dlaka bila je mjestimično okićena crnim plohama. Vidno bilo da su počešljani, da su uhranjeni, a bistre oči otkrivale strpljivost i mudrost kakvu imaju vuci s visokih planina.

Sviđali su se oni i Grgi, ama ovako krupni zebnju neku  izazivali i stalno mu se pričinjalo da bi mogli neku nesreću skriviti. U jednom trenutku oba su se trgnula i uši naćulila. Osjetili su Antunov dolazak i zašli za kuću. Gledao Grga tragove njihovih šapa i mjerio ih svojim prstima. Šutio i utvrdio da su im  tragovi  veći od vučjih. „A zubi ? ” promrmljao je i glavom davao znak kojim se iskazuje neodobravanje. Držao da su Antunovi ljubimci više zvijeri negoli domaći psi. Nije mu bilo drago da su neka djeca zavoljeli pse i da ih hvale, da se penju na njihova leđa. Antuna upozorio da djeci kaže  da se bez njegova prisustva ne upuštaju u igru sa tim neobičnim psima. Objašnjavao je djeci da su Antunovi psi  poslušni samo jednom gospodaru.

 Povirio Grga iza pojate i vidio Antuna kako skida poklopac i iz velikog starog lonca vadi kuhane komade životinjskih iznutrica, kako ih reže na manje komade,  kako pse hrani i kako im nježno tepa. Tepa im kao djeci, kao djevojkama. Gledao Grga u vatrište na kojem se svinjama kuha. Tu iza kuće Antun objesio komoštre i ponekad je i dvaput nedjeljno iz mesnice donosio iznutrice i svojim psima kuhanu hranu pripravljao. Ugledao Antun oca, pa ulovio trenutak da prvi nešto kaže. Upitao ga: ” Što misliš ćaća, jesu li u cara lipši od ova moja dva šarena arslana?”

”Lipi su, lipi”, odgovorio Grga.  ”Puno lipog vrimena ti im posvetiš. Di im nabavljaš meso? Misliš li ti išta o drvima? Koliko drva izgoriš dok im to skuvaš? Skupo je takva dva psa držati. Ne daju tebi mesari sve to badava. Sve to tebe košta. Skoro ti je dvadeset godina i umisto da se vrtiš oko cura, ti se sa psima zabavljaš.”

Ispravio se Antun i reče:

-Ćaća, ja još nemam navršenih osamnaest godina. Curu mi je lako naći, a ova dva moja lipotana su mi draža od cura. Kad idem u drva, ja se ne bojim ni vuka, ni medvida. I konji ih vole, a lipo ih vidit.“

Antun krenuo u pojatu i samo njemu znanim znakom ruke poslao pse u kolibu. Bilo očito da ih voli i da u toj ljubavi uživa. Volio je on i svoja dva konja i nije imao brige kad bi s njima krenuo u šumu. Dok bi ih tovario, oni bi stajali kao ukopani, a još nitko nije vidio su da ih drva udarila dok bi odvezivao tovar. Konji su znali  stresti drva sa samara.

 -Ćaća moj, puna je šuma drva. Moja sikira ih lako obara. Ne boj se za drva. Nasičem ih više negoli triba.

-A ako opet odeš u Dalmaciju, ako odeš raditi? A…? Tko će im tada hranu pripremati?”

-Ne mislim, ćaća, da ću opet ići. Prodavat ću drva. Ima posla i kod kuće. Snaći ću se nekako.  Znam da ni ti ne bi dopustio da ova moja dva lipotana, ova dva lava gladuju.

-Razumim ja, razumim što mi govoriš-, uvratio mu Grga, -ali je bolja zarada u Dalmaciji, negoli u šumi. Znam da triba raditi, znam da novca uvik fali. Ne možeš se dičijih igara igrati. O kući triba misliti, novu triba graditi. Misliš li se ti ženiti? Godine prolaze ko miseci, a miseci ko dani.

-Ne boj se ćaća. Svega će biti. Neće nas ova naša dva lava ni omesti, ni osiromašiti.

 Otišao Grga u kuću i ostavio Antuna da razmišlja o onome što mu je rekao, a i sam je gajio nadu da će kuća stasati, da će oranice roditi i da će biti drva i kruha.

 U planinskom livanjskom kraju ljeta nekada budu suha i duga, a nekada odveć kratko potraju i ljetina se tad, kako govore žene, ubire navrat nanos. Te godine, kad je Antun napunio devetnaest godina, učestale kiše, a poslije kiša javljala se ljetna bura. I jedno i drugo ometalo težake u obavljanju ljetnih poslova. Antun sa svoja dva psa i sa svoja dva konja lovio dane bez kiše i učestalo odlazio u goru i dogonio drva. Bio zadovoljan urađenim. Znao se ponosno hvaliti i govoriti: ”Em su mu konji izdržljivi, em su u dobi kad su najčiliji i najsnažniji, a o psima da i ne govorim.”

 Razumno je tovario drva na samare i nastojao konje ne pretovarati. Divio se kako njegovi konji po klancu traže uhodanu stopu i kako ne griješe. Viđao je on nevolje drugih livanjskih drvara koji su išli po drva i nevolje mlađih konja kad bi se spoticali, a neki i noge lomili. Pomoći im nitko nije mogao, jer konjske kosti se ne liječe i ljudi bi dovodili Salku iz mahale da im muke skrati. Za Salku se znalo da lako i vješto konje potkiva, da ranjene lako ubija, da s mrtvih konja skine potkove, da odreže grivu i strune s repa i da redovno oveći komade konjskog mesa odnose kući. Bio jedan od rijetkih Livnjana koji se konjskim mesom častio. Kad bi stariji seljani sinove i konje u drva otpremali, često su znali Salkino ime kao upozorenje spomenuti. Salko je imao i svog konja i mrtvu živinu bi privezao konopcem i teglio bi njegov konj lešinu dalje od mjesta stradanja, najčešće dalje od nekog klanca, dalje od puta. Po orlovima koji su nebom iznad mrcine kružili znalo se gdje bi uginulu životinju  ostavio.

 U vrijeme vršidbe seljani su konjima skidali  grifove i potkivali ih metalnim pločicama. Antun je bio tužan u vrijeme vršidbe, žalio konje koji su oko stožine pravili bezbrojne dosadne krugove, kretali se u krugu dok bi slamu i klasje lomili. Rojevi muha su konje napadali i vodu u očima tražili. Osjećao je Antun da su to za njegove pametne konje mučni i zatupljujući, ali neizbježni poslovi. Čudio se kako se konji nikad ne pobune i ne pobjegnu od vršaja.

 U vrijeme dok su se kuće i slamnatim krovovima pokrivale, žetva pšenice i napolica se ručno obavljala, jer su njene neugažene stabljike bile najbolje za krov. Muške ruke uzimale bi uvezane snopove i mlatili njima po pričvršćenim daskama ili po oklopima (šprajcevima) tovarnih kola. Na taj način se žito iz klasja vadilo a stabljike čvrste ostajale. U vrijeme kad je Antun momkom postao u livanjskim selima bilo je dosta slamnatih krovova i mnoge su snopove pšenice i napolice muške ruke omlatile, a ženske ih ruke dodatno uvezale. Muške ruke su i plivu (pljevu) od žita odvajale, tako što bi velikim loparima žito i plivu uvis bacale, a vjetrić bi plivu nosio u jednu stranu, a zrna žita bi padala na drugu.  Razdvajanjem bi se i žitna hrpa  stvarala, a varićacima se urod mjerio i u vreće usipao. Dok se to radilo konji su imali  vrijeme zasluženog odmora.

 Poslije Velike Gospe zaredao Antun ranom zorom odlaziti u šumu. Osjećao da mu se prava muška snaga u ruke i u tijelo uselila. Redovito je po dvije sjekire nosio, jer mu se činilo da odveć jako udara i da će mu na nekoj puknuti držalica. Konjima bi i zobi ponio, odmarao ih u šumskoj hladovini, a o psima nije brinuo, jer ih jedanput dnevno, jer ih uvečer hranio. Mati uočila kako je stasao i kako lako diže svaki teret i bila ponosna na njegova pleća i ramena. Trima kćerima govorila kako je važan razum u muška, a važna su i jaka muška pleća.

Jednog dana otišao Grga u čaršiju, otišao u gornji grad. Pred jednom mesnicom vidio složenu kamaru drva. Po načinu kako su drva obrađena posumnjao da ih je Antun sjekao. Došao kući i čekao Antuna. Počeo s njim lijepo i razumno razgovarati. Govorio mu kako je sebi nepotreban posao natovario, kako radi pasa mora ranije ustajati, mora vatre ložiti i iznutrice im kuhati. Napomenuo mu da on i kućne mekinje u lonac ubacuje i da od svega toga kuća nema nikakve koristi. Antun jedno vrijeme šutio, pa počeo sve postupke pravdati i na kraju došlo do rasprave.

-Vidiš li, Antune, koliko muke triba da se iz zemlje izvadi varićak žita? Zemlju gnojimo, oremo, sijemo, branamo, čuvamo njive da ih stoka ne napadne, čuvamo žito od ‘tica. Tu je žetva, tu je vršidba, žito triba i u mlin otirati. Muka je to muka, a ne brašno i mekinje. Nama ništa ne dođe samo od sebe. Mekinje je korisnije svinjama, kravama i ovcama davati. Ne možeš ti gradske mesare drvima snabdijevati. Kog će ti sveca te džukele? Pojedu ko deset drugih pasa. Pokloni ih nekome tko ima stado ovaca. Ne tribaju nam.

-Ćaća ! Ne govori to-, tvrdo mu odgovorio Antun, a slutio da će taj ton glasa prijeći u u ljutnju.

-Ćaća! Zar ne vidiš da radim za trojicu? Zar sam malo drva stiro iz šume? Kad sam se pobolio i rekao da ne mogu? Nije pošteno da tako govoriš.

 Na razgovor prispjela i grlata visoka susjeda Klara, zvana Klara Govoruša. Ona je svakodnevno seoske kuće obilazila i vijesti raznosila. Brzo je zaključila da govore o psima i, iako ju nitko ništa nije pitao, uključila se u kuđenje pasa. Spomenula žene i djevojke koje se plaše i govore da su psi k’o telad. Po običaju njen govor bio preglasan, pa i drugi susjedi osluškivali njenu galamu. Neki pogrešno zaključili da su je psi napali i primakli se bliže Grginu dvorištu. To njeno pričanje Grgi nije bilo drago i krenuo u kuću. Klarin drečavi glas živcirao i Antuna i otvoreno joj rekao da njen savjet nikome nije potreban. Naljutio se i odbrusio joj oštro: ”Eno ti kuća, eno ti kokoši što prpaju tuđe lijehe, eno ti muža što  zula po selu, pa galami na njega. Što si se tu raskokodakala?”

 Pokupila se i otišla grlata susjeda da po selu vijesti raznosi, a Antunu se tuga u prsa uselila. U mislima se sjetio priče o djedu Tomi koji je i pse, i golubove i jednu vranu držao. U kući se pričalo kako je djed ispod golubice jaje od vrane stavio i kad se ptiče izleglo, on o njemu brigu brinuo, pa vranu uzgojio i posve je pripitomio. Kad bi među ljude išao vrana mu na ramenu mirovala, a kada bi ga ugledala na ruku slijetala. Pričalo se da bi to činila i kada bi konja jahao, da mu je uvijek društvo pravila. Baba Anđa se ljutila kad bi ju u kuću unosio i puštao da kljuca mrvice po sofri. Vodu joj davao sa dlana, a noću ju je ostavljao s golubovima.

 Antunu se vrzmao ispred pseće kolibe, otklonio smeće i nije mu se dalo unići u kuću, čekao je da mu se ćaća odljuti. Pozvao je pse i gledao ih ravno u oči. Ljepšeg i iskrenijeg pogleda nije viđao ni u ljudi. Jest da su veliki, ali su dostojni divljenja. Istina je da im je skupa s mesom i mekinja u lonac ubacivao, a smatrao je da su to zaslužili.

 Poslije večere Grga se rakijom ohrabrio, dva je čokanja popio i pred svom čeljadi opet otvorio razgovor o psima.

 -Reci, Antune, što to mi moramo biti drukčiji od svita? Što mi moramo hrtove držati? Kad je sin onog trgovca i sirara došao da ih kupe, nisi ih htio prodati. Zašto samo iz tvoje ruke hranu uzimlju? Prid tvojim psima ja budala ispadnem, na njih ne smim zagalamiti, ne smim štap uzeti. Reže čim malo podviknem. Oni su gazde u dvorištu. Ljudi se plaše doći na rakiju.

Antunu se nimalo nisu svidjele ćaćine riječi, pa da se otac ne bi još više uzrujao, u pod gledao.

-Čeljadi moja, moj plan je ovakav. Na lito ćemo u rađu. Valja nam novu kuću ozidati i ovu urediti. Znam da će vama dvima prid Božić prosci na vrata. To je dogovoreno. Dvi svadbe ćemo imati. Sve je ugovoreno. O novoj kući ja već dugo razmišljam. Ova je oronula, a malo je u njoj soba. Kamen za novu je izvađen, kreč je ugašen, pruće i glinu za prigradne zidove ćemo pripremiti. Građa za krov je dotjerana. Kuću ćemo šimlom pokriti.

Nakon iznošenja plana Grga je jedno vrijeme šutio, a onda se okrenuo Antunu i rekao:

-Ti Antune, pamet u glavu. Znaš što sam ti reko’?  Pse!

 -Što pse?-, priupitao ga Antun.

 -Ili prodaj, ili daruj.

Antun se ispravio, ruke sklopio i molećivo rekao:

– Ne ćaća! Ne! Ne govori tako.

-Nema druge Antune.Nema!

-Ne govori to, ćaća!

-Ne moremo bacat’ u vitar ovo što imamo. Kakva nam korist od njih?

-Ćaća, ne ubijaj me tim besidama. Ne ubijaj!-, očajnim tonom ponovio Antun.

-Ne ubijam, nego ne dam da se rastačemo.

Antunu iz očiju suze potekle, a obuzeo ga i očaj.Uzbuđen ustao i uzviknuo:

-Ćaća! U grob me goniš. U grob!

Na te riječi Grga planuo, digao se i on sa stolca, posve se naljutio i razgalamio. Nije podnosio da se njegova riječ ne poštuje, da mu se itko suprotstavlja.

-Da se nisi usudio meni tako govorit’. Zbog dvi džukele ovakav razgovor. Grob si spomenuo. Ha! Grob. Grom ih zgromio. Ledena ih strila prostrilila. Opčaran si psima. Ti bi u grob zbog njih. Krepali ti dabogda!

Nakon tih riječi izbacio Grga i psovke, pa ispod šporeta uzeo i bacio stari lonac u kojem je Antun ponekad i iz kuće iznosio hranu za pse. Bijes mu izbijao ispod obrva i tad Antunu prstom zaprijetio i nepromišljeno viknuo:

-Ne spominji grob. Grom ih ubio. Grob ti oni čuvali!

Na te riječi Mandi iz ruku ispala posuda i po podu se prosuo grah koji je odvojila da bi ga namočila. Rasuti grah rasulo nagovještavao. Manda pala na koljena i bolno zavapila:

-Ne, Grga! Ne zaboga! Šta reče Grga? Ne kuni nas Grga! Ne proklinji! Jadna ja! Zbog toga ćemo zažalit’. Grga, Grga! To je kletva pogana.

Nastao tajac i svima se u očima vidio strah. Uplašili se teških riječi i Mandinog vapaja i nitko ništa da prozbori. I pripitog Grgu iznenadila izrečena kletva, pa se prekrstio, duboko uzdahnuo i poluglasno prmrmljao:

-Oprosti Bože i Majko Božja, što sagriši. Izleti mi pogana kletva.

Antunu tekle suze niz lice i pogrbljen htio izići iz sobe. Mati ustala i stala pred njega, te ga na stolac vratila. Prekrstila se i za pokajanje glasno započela moliti Očenaš. Molitva tišinu razbijala, ali nelagoda ušla u duše i njih šestero se stidjelo što su čuli kletvu poganu. Ćutila mati da se zlo nagovijestilo i kao da ih čeka nevolja, rekla:

-Grga, neka pasa. Ima hrane i za njih. Ne brini Antune. Otac se prenaglio-, tješila mati i Antuna i svu čeljad.

Grga htio nešto reći, ali mu se oduzeo glas i otišao u postelju. Dugo u noć bio budan. Mandi je govorio da ga vrućina obuzima, da ga žeže iznutra. Iz prsa. Da mu  srce jako lupa.

-Mando moja, ne valja mi ono… Prokleta moja srdžba. Rekoh što ne valja. Uh, jadan li sam-, jadao joj se ne mogavši se smiriti. Nikada nije ni pomislio da bi takvo što mogao reći. Kletve nije volio i svaku je ozbiljno shvaćao. Plašio se teških poganih riječi, a sad ih sam izrekao.

-Ne valja, pa ne valja. Kletve se ostvare kad i ne misliš. Nije to kršćanski. Dao Bog da se Antun ne umisli, ponovio je kajući se i duboko uzdisao, te počeo glasno rožarje moliti..

Manda ga tješila i predložila da porane na ranu misu, da obave sakrament ispovijedi i da se pouzdaju u Boga, da Bog pomaže i da će im Bog pomoći da sve prebrode.

Ljeto je brzo uteklo. Od planiranog Grgina čeljad jedva pola posla uradilo. Stigla jesen.

Na livanjskoj visoravni mjesec studeni uistinu zna biti studen, ali zna biti blag kao travanj. U Grginoj kući svi su zaboravili večer kad je pala kletva. Taj događaj nitko nije ni pomišljao spominjati. Grga se bio ispovjedio i za pokoru izmolio sve uduplo: sve krunice, sva rožarja. Po uzoranim podvornicama zelenila se ozimica. Uoči  Svete Kate pao snijeg i bilo nekoliko mraznih jutara, a uoči Svete Kate od snijega ni traga. Južina ga otopila, a sunce zemlju posušilo. Mlađi svijet laganije odjeven izlazio iz kuća. Na prozračnom nebu vidljiv bio i blijedi Mjesec. Pred crkvom drvari razgovarali o mogućnosti da  se još koji put otiće u šumu. Čuo Antun da je pao dogovor i sutradan poranio da im se pridruži. Lijep dan brzo protekao i kada se kući vratio bilo još sunca, baš bilo na zahodu. Otac pomogao drva istovariti i samare skinuti. Slamom su istrljali konjska leđa s kojih se pušila para. Psi pojeli uobičajeni obrok i posve zadovoljni legli u svoje spojene kolibe.

Antun nastojao vratiti vedrinu ocu, pa je pričao kako je drugim drvarima bilo drago što su ih pratila takva dva psa i skoro svi tvrdili da svaki njegov pas ponaosob može vuka svladati. Govorilo se i o drugim psima i o svakojakim pasminama.

Dok su drva slagali na kamaru Antun promatrao oca i rekao mu da bi se lijepo vrijeme moglo još koji put iskoristiti i da će iskoristi sutrašnji dan, da će i sutra krenuti uzbrdo.

-Nemoj se izlagati riziku, ima dosta drva-, nekako tužno i brižno mu odgovorio Grga.

Antun se probudio i uznemirio kad je uočio da ga mati nije posve rano probudila, da je malo okasnio, pa se žurio da krene uzbrdo. Vjerovao je da su drvari već otišli, ali da nisu daleko odmakli i nadao se da će ih do šume sustići. Uputio se, a nije znao da nitko od drvara tog jutra nije otišao. Naizmjenice je jednog pa drugog konja jahao da bi podjednako izmorio. Psi po običaju skretali s puta pa se vraćali  i išli ispred konja.

Dok je Antun gazio prema šumi, Grga se vrzmao po kući. Znao je Grga da je Antun u goru otišao. Izišao i vidio ispred pojate omanje jato vrabaca, vidio kako užurbano po tlu  traže hranu. Bilo mu je znano da takvo njihovo traženje hrane nagovještava promjenu vremena. Sve do ranog popodneva dan bio vedar, a oko dva sata u zraku se osjetila iznenadna velika studen. Činilo se da da se hladno nebo otvorilo. Bacio je Grga pogled prema Korićini i uočio da je iznad Golije nalegao velik i taman oblak. Vjetrić se pojačavao i počeo donositi rijetke pahuljice, a nije dugo vremena prošlo kad se dan izmetnuo, zapuhala jaka buretina i susnježicu donosila, a potom udarila prava pušancija. Stizala je u valovima i postajala sve jača. Ubrzala je i dolazak mraka. Strah i zaprepaštenje zavladali u kući. Nevrijeme ih okupilo oko šporeta, ali su se svi učestalo dizali. Majka Manda glasno se Bogu  molila i molitvama još više nemir pojačavala. Grga šutke očekivao Antunov dolazak i posve se zabrinuo kad je saznao, da tog dana osim Antuna nitko drugi nije krenuo u šumu.

Nadigla se vjetrina kao nikada i strah u kosti tjerala. Prava pravcata olujna mećava svoju moć pokazivala. Bojali su se da će načeti kućni krov. U kući zamukao svaki razgovor, a kad se počelo posve mračiti svi počeli strahovati i nadu gubiti, pa često izlazili pred kuću i pred pojatu. Osluškivalo se fijukanje vjetra i čekao bilo kakav drukčiji zvuk, očekivao se Antunov povik. U jednom trenutku nekom se učinilo da je nešto čuo, da se pred stajom nešto prevrnulo. Istrčali, a potom se začuo glas: ”Stigli! Stigli konji! Di si Antune?”

Vjetar odnosio dozivanje: „Antuneee! Antuneee!“ Pred kućom, posve bijeli, snijegom zalijepljeni stajali konji. Zaleđeni konopci kao štapovi visjeli sa samara. Uveli ih u štalu i  namučili se dok su skinuli samare.

-Aja! Aja!-, uzviknuo je Grga kad je u pojatu ušao i zateturao. U kući se uspravio i tukao se šakama u prsa. Kidao odjeću sa prsa.

-Nema ni pasa! Aja, aja!-, ponavljao je.

Svima bilo jasno da su se konji spasili i da je Antun s psima u mrkloj noći, u ledenoj gorskoj pustoši, u pogibelji.

-Neće …Bog će mu pomoći. Valjda će se svratit u nečiju košaru-, govorila Manda i Boga zazivala da bude tako.

Duboko u noć u kući se ponavljalo plačnim glasom: -Nema ga!

Puna dva dana potrajalo nevrijeme, dva dana iz kuće se na jedvite jade izlazilo. Antunove sestre klečale ispod kućnog raspela i Bogu upućivale skrušene molitve.

-Dokopao  se košare-, govorili susjedi i prispjeli rođaci.

-Ma spasio se on.-,  ponavljala i Klara Govoruša.

Grga zanijemio i s vremena na vrijeme ustajao sa stolca i odlazio do konja. U narodnim pričama i životinje nekad govore. Možda se tomu i Grga nadao, pa ih u oči gledao i čudo očekivao. Treći dan krenula potraga. Toplo obučeni noseći motke otišli seljani uzbrdo. Išli putom kojim se stalno ide. Stigli na Kruge. Stigli ispod Kozjaka i obilazili moguća skloništa. Stigli do praznih košara i šutke se vraćali. Vratili se kućama neobavljena posla. Ni traga od Antuna i njegovih pasa. Četvri dan bio istovjetan trećem. Peti dan tragači se raširili, motkama probadali smetove snijega, a ponegdje koristili i lopate. Napokon su u jednom dolcu zamijetili kako dio psećeg repa viri iz snijega. Crni mu vrh jedva bio uočljiv. Otkopali snijeg i našli Anuna i oba psa. Sklupčani Antun rukama prekrio lice. Pored njega ležali psi, oba smrznuta i ukočena. Mrtvog Antuna s planine su spustili na taljigama. Grlio Grga mrtvog sina i dugo se nije odvajao od smrznutog tijela. Svojim licem obraze mu odmrzavao. Cijeli dan prsa mu se tresla. Kuća bila puna rodbine, a cijelu noć je trajalo bdijenje. Sutradan  stigao svećenik u kuću i izmolio obredne molitve i pogrebna povorka se uputila na groblje. Grga onemoćao i legao, pa na groblje nije ni išao, a s vremena na vrijeme tiho jaukao i svoju kletvu spominjao, o potom zanijemio i rukom pokazivao da ga ne uznemiravaju. Kad je ojačao, pozvao petoricu rođaka i  poslao ih da nađu Antunove mrtve pse i da ih pokopaju, da im humak kamenjem zaštite.

O Grginoj kletvi i o krupnim kavkaskim psima te zime se pričalo i u krčmama i  na sijelima. Gradskog veterinara u gradskoj kavani ljudi pitali o pogibiji pasa, a on učeno objašnjavao da psi od hladnoće nisu uginuli. Tvrdio je da su uginuli iz ljubavi, uginuli od tuge i vjernosti.

Brzo poslije Antunovog ukopa razbolio se Grga i ponovno zanijemio, a onda mu se vratila snaga i sjeo u stolac. Razborito govorio kao da se oprašta. U govorenju je najviše spominjao Antuna i naglašavao da je teško zgriješio, da Antunovu ljubav nije razumio, da će Antuna na nebu moliti da mu oprosti. Svećenik, koji ga ispovjedio i pomazanje udijelio, bio je ganut njegovim velikim bolom. Grgine posljednje isprekidane riječi su bile praćene i njegovim suzama i suzama ukućana:

-Boli me duša! Boli me ona kletva…Pogana, pogana! Izletile mi pogane riči…. Zlo su dozvale!

-Antun je volio…, odveć…odveć volio svoje … Svoje lavove!

-Jadan mu ja!

-Pokopajte me … uz mog Antuna.

Branko Penjak