Branko Penjak: Fric i Mara Bimbašina

Foto: Mato Tadić

Posvećeno Štefici Bilić rođenoj Štefner

Livanjskim Brinjanima je znano je da su se livanjski ljubitelji prirode i tišine često šetali orlovačkim stazama i uživali u orlovačkom bijelosivom kamenjaru i orlovačkim pašnjacima, te za lijepa vremena, osobito nedjeljom i blagdanima, rado obilazili stare orlovačke gradine. I za sušna vremena grmovi biljaka, što ih orlovački pastiri zovu titrama su imali tamnozelenu boju, pa Orlovača nije posve siva.

Jedan starac, jedan od onih Brinjana, koji je doživio dublju starost, bio je Jozo Šujičkin. On je  bio poznatiji pod nadimkom Gajun, a u Orlovači je provodio mnogo vremena. Ime Šujičkin je dobio po ženi, jer se oženio iz Šujice.

Danima je po pristupnim orlovačkim proplancima kamenje na gomile slagao, a potom tucanik pravio. Znalački je pronalazio i kamen žestac. Žestac kamen je vadio i iz zemlje i na hrpe slagao. Otkrivao je i naslage kamenih ploča, vadio ih i sve to dosta  jeftino prodavao. Mnoga su gradska i prigradska dvorišta Gajunovim pločama popločana.

Vrijedni Gajun je godinama neumorno nove plitke majdane otvarao, a supruga Iva mu donosila ručkove. Kad bi mu ručak donijela, ona bi i u svoj ograđeni dolac odlazila i ponekad duže ostajala, pa u proljeće malom motikom kopala, povrće sijala i okopavala, a ljeti iz zemlje plodove vadila.

Gajunov susjed, Ante Miloloža, zvali su ga Ante Krkin, je na padinama Orlovače odrastao i duboku starost doživio. Nadimak Krkin nitko mu nije znao objasniti, odavno ga Milolože imale, pa je njegov predak možda ili živio uz obalu Krke, ili je možda s otoka Krka na livanjsko tlo stigao.

Starina Ante je mnoge ljudske sudbine znao i kad bi svoje dolce obilazio, čobanima bi svoja pamćenja rado pričao. Jedanput je pričao  i o tome kako je Gajunov otac kao vojnik Kršćanske Carevine stigao u Livno i Livnjane na više načina zadivio.

Zvao se i Franc (Franz), ali bio poznatiji po nadimku Fric. Kada je upoznao prostore Završja, kad mu je vojni rok istekao, odlučio je u livanjskom planinskom podneblju ostati. U vrijeme kad su livanjski Muhamedanci crvene fesove i crne turove nosili, a većina kršćana i hrišćana suknene šalvare godinama derala, Fric je imao posve drukčiju odjeću: odijevao je zelene treger hlače do ispod koljena, odijevao urešenu kratku zelenu dolamu, zelene ili smeđe čarape dokoljenke, obuvao čvrste duboke cipele i na glavu stavljao okićen ili zelen, ili tamno smeđ šešir.

Šešir mu uvijek bio veselo zabačen, ponekad paunovim perom okićen. Njegovo čelo odavalo uvijek vedra čovjeka. Bio niskog rasta, a u ramenima širi od bilo kojeg domaćeg gorštaka. Na moćnim nogama moćno stajao i u trenutcima zabave i okušljanja pozivao momke i momčine da ga pokušaju s mjesta pomjeriti.

Tvrdo bi kao stijena stajao, kao da bi se nevidljivim magnetima za zemlju zalijepio i mnogi ga ne bi uspjeli pomjeriti. Kao vojnik je dva puta livanjske djevojke i momke na veliku zemaljsku izložbu u carski grad pratio i u najljepšu pastiricu, u ljepoticu iz Rujana, u Maru Bimbašinu se zagledao.

Nije bio jedini koji se u nju zagledao, jer su o lijepoj Mari Bimbašinoj pjesme ispjevane, a pjevalo se: ”Kad bih mog’o kosio bih zelenu livadu i ljubio Maru Bimbašinu.“ Pjevalo se i„Nakosih se zelene livade, naljubih se Bimbašine Mare”.

 I djeca su to pjevala. Franz svima, osobito onima koje je u njenoj blizini viđao, svoju ljubav obznanio i ponavljao: ”Mara moj cura. Fric i Mara skupa biti i puno moja dica imati. Mara samo moj cura.”  

Mara vesela vragolanka bila pa ga izazivala. Grofom Franom ga zvala, a on to volio čuti. Ponekad bi, tobože pobjegla i uz nekog drugog momka stala, na rame mu ruku stavila, pa se smijala i izazovno dobacivala: ”Ovo moja momak”.

Njenom “Frani” to simpatično bilo, pa bi se pred tim momkom isprsio i pitao ga: „Čiji je Mara cura?“   Vidljivo bilo da je do ušiju zacopan, pokazivao da je Mara njegova i samo njegova. Jedanput je uzeo komadić papira i učio ju kako će se uskoro potpisivati.

Napisao joj prezime Stöphner, a Mara se rugala slovopisu u kojem se na slovo o stavljaju dvije točkice i čita kao e i drugim čobanicama pokazivala kako su neki tamo gdje je Franc rođen čudnim pismom služe.

Fric se grohotom smijao njenom čuđenju, pa joj pokazao slova stare gotice i tad Mara zaključila da je ta njegova zemlja i čudna i zanimljiva, ali da zaljubljenog Franu voli i zbog toga, jer je u svemu zanimljiviji od domaćih momaka.

Oduševljena je bila kad su Fric i njegova tri prijatelja planinarila, a potom se i popela na vrh planine Troglav. Po pričanju starijeg svijeta do tada to nitko nije ni pokušao, niti je itko takvu ludost uradio.

Sišavši s planinskog vrha Fric svratio u Donje Rujane i pokucao na Marina kućna vrata. Već je ranije u Rujane dolazio i Maru viđao. Marina dva brata se nelagodno osjećala, zazirala su od stranaca, a osobito od carskih vojnika.

Umišljali da ih kontroliraju radi sječe drva u šumi. Kad se Mara na vratima pojavila, Fric joj poklonio busen zemlje skupa s cvijećem. Gore u planini našao je procvjetali runolist i donio ga, te ga s puno pažnje Mari dao na dar. Zaželio da ga ispod prozora zasadi i kapima vode zalijeva. Mara je to i učinila i cvijet njegovala.

Nakon što je vojnu službu odslužio u livanjskom kraju je otkrio i pokazao naučena svoja znanja i umijeća. Najprije je kupio staru kuću na Brini, pa Maru Bimbašinu odveo pred oltar. Uskoro je pokazao znanja koja je u Linzu naučio.

Te godine se pričalo kako novi sjeverni toranj katoličke katedrale, katedrale u kojoj su samo ponekad biskupi boravili, nitko od domaćih majstora nije imao hrabrosti dovršiti. Prihvatio je tu složenu zadaću, da drvenu građu digne i u krov složi. Još je imao zadaću limom krov okovati i na vrhu veliki križ i gromobran postaviti.

Domaći majstori govorili da im na većoj visini noge klecaju i da im se u glavi tlo vrti. Plašili se ih da livanjska bura, koja nekad naglo zapuše, ne otpuhne. Znano im je bilo da je bura jedanput i dio crkvenog i samostanskog krova na zemlju bacila.

Znali su što se dogodilo  nesretnom zidaru Mladini, onome što je iz Vidoša u Žabljak doselio. On je sjeverni toranj zidao, pa mu se na visokoj skeli na čistu miru  zanebesalo i naglavačke se u dubinu strovalio.

Gorički gvardijan i vikar su prije Frica mjesecima čekali neke majstore što su na moru mnogo manje zvonike gradili i pokrivali, i nisu ih dočekali. Dok su domaći majstori odbijali na zvonik se penjati i krov podignuti, na veliko iznenađenje vedri Marin Frano se sam ponudio, našao grupu radnika i posla se prihvatio i vrlo brzo livanjske pučane zadivio.

Na vrhu tornja je nekoliko dana klinovima i željeznim klamfama skelu utvrđivao i sam sve provjeravao. Posljedni visoki dio tornja je ogradom osigurao.  Drvenu tešku građu pred crkvom obradio, tesarima dao upute kako ju treba na tlu uspraviti složiti i to na tornju ponoviti.

Koloture mu kovači iskovali, a radnici gredu po gredu kroz toranj konopima podizali. Teške grede su lako i oprezno dizane i postavljane i vidljivo bilo da je Fritz majstor od zanata. Radeći opasni posao pomagačima naredio da drže jezik za zubima, da se samo njegov glas smije čuti, a da svaku njegovu riječ dobro slušaju.

Fric i Mara su tada živjeli u kući na Brini, u kući jednog starca Ivšina, pa na ručak Fric Mari odlazio, a ponekad i jelo za radnike donosio. Osobito je htio zadiviti svoju Maru, pa joj obećao, da će, ako pitu krumpirušu za ručak svima donese, na vrhu zvonika svoj dio pojesti.

Kad su učvršćene i uvezane teške grede, kad su postavljene, izgledalo je da do oba tornja velebne crkve Gorica do oblaka dopiru. Teške grede bilo lako daskama i limom opkovati, a posljednje što je Fritz učinio bilo je to da je pri vrhu tornja prozor ostavio. Konopima se opasao dok je  križ i gromobran postavljao, a kad je to uradio na toj visini je i Marinu pitu pojeo.

Starina Ante pamti da je još jedanput silno zadivio, ne samo Maru nego i livanjske vjernike i svećenike. Bilo je to kad je nesvakidašnju pjesmu otpjevao. Pred Božić je svećeniku fra Dominiku neobičnu pjesmu pjevušio i govorio mu da je to pjesma koja je u njegovom kraju i napisana i uglazbljena.

Napisao ju pjesnik (Joseph Mohr) koji nikad oca nije upoznao, a nije ni njegovu majku (Anu) vjenčao. Kao siroče rastao i svećenici o njemu brinuli i školovali ga, pa je i on postao svećenik. Poezijom i glazbom se bavio.

U jednom selu (Obendorfu) družio se s učiteljem koji je dvanaestero djece imao i u crkvi orgulje svirao. Učitelj  pročitao pjesmu, oduševio se i uglazbio ju, a za polnoćku su obadvojica uz gitare pjesmu otpjevala.

Bila je to pjesma Tiha noć sveta noć (Stillen Nacht Heiligen Nacht). Oduševili su vjernike, a i fra Dominik je bio oduševljen Frizovim pjevanjem i lako je note napisao. Za vrijeme polnoćke kad Livnjani pjevaju „U sve vrime godišća“  otpjevana je i pjasma „Tiha noć, sveta noć“.

Fritz ju otpjevao na svom njemačkom jeziku, a fra Dominik ju na novim crkvenim orguljama pratio.  Lelujava predivna pjesma je pjevana, a orgulje i velika crkva je njegov glas obojila i livanjske vjernike sve to silno ganulo.

U mnogim livanjskim kućama ta se zgoda dugo pamtila i prepričavala, a silno snažna pjesma odjek i van Livna imala. Duboke je tragove među vjernicima ostavila i nakon nekog vremena i livanjska mladež je u Dinarinom domu tu čuvenu pjesmu pjevala.

Vrijedno je istaći da je ta pjesma svijet osvojila i da je njemački car Fidrich Wilhem II naredio da se na božićnim priredbama u svim crkvama pjeva, a naredio je i da se otkrije tko ju je i napisao i uglazbio.

Franc je Maru i u rodni kraj vodio i dovedenom nevjestom svoje rođake i znance zadivio. Kupio joj srmom protkanu odjeću i kad bi ju obukla, Mara je na suncu i pri svjetlu sjala, blistala. U svom kraju pokazao joj brda mnogo viša od livanjskih. Šetali su pored planinskih jezera i vidjeli rijeku što hučeći s planine dotiče i planinska  jezera povezuje i ulijeva  se u veliki plavi Dunav.

Starije žene su kćerima znale govoriti kako je Mara, za kojom su se mnoge oči okretale, znala pravog momka odabrati. Stara baka Živkuša jedanput je o Mari pričala i rekla: ”Srića njena da se za sultanova zemana (vremena) nije pocurila, jer onako lipu nitko je ne bi smio oženiti i sebi nevolju na vrat natovariti.”

Saznao je Franc priču o tragičnoj sudbini lijepe Ivšinove Ruže. Saznao je da joj turski vojnik učinio silu i da se Ruža zbog toga ubila. Fric je novu kuću sagradio, a Mara iz godine u godinu djecu rađala i dječjim očima ukrasila i kuću i dvorište.

Čak je četrnaestero djece rodila, a sudbina je htjela da je samo šest sinova i tri kćeri uistinu uzdigla. Gotovo pola im djece pomrlo. Franc ju je rado u svijet vodio da bi sretno živio, osobito kad je u Italiju radio.

U Italiji je kamen klesao, portale obnavljao i povremeno tornjeve pokrivao. Mara nejaku djecu ostavljala i o svom Frani se brinula. Tugovali bi kad bi im javili da je neko od djeca preminulo. Fric je dva sina u zemlju svog rođenja odveo, u carskom velikom gradu ih zaposlio.

Trećerođeni mu sin učiteljicu Livnjanku oženio i s njom na kontinet klokana (Australia) odselio. Četvrtog sina Alberta je u zemlju Sent Ištvana uputio, a dvojicu mlađih, Jozu i Miju – Finka na Brini othranio i oženio.

Albert se javljao i pisao da je postao jedan od glavnih crtača poštanskih mađarskih markica. Fricove kćeri su vrijedne muževe u Livnu usrećile. Fric je još u snazi bio, kad je neočekivano u snu preminuo.

Djeca plakala, a Mara kukala i ponavljala da im je grom kuću pogodio. Iva Štrocina je o Mari Bimbašinoj sve znala, jer je bila njena rodica. O Marinoj smrti je uz kavu pripovijedala:

 „Umalo i ukratko i Mara se potlje (poslije) Francovog pokopa razboljela, hranu zanemarila. Poslidnji’ dana mir u žestokom piću tražila i odlazak na onaj svit ubrzala. Prid smrt najstarijoj ‘ćeri klupka prediva darovala, a kći kad bi klupka odmatavala u njima zlatne dukate nalazila.“

I Franc i Mara Bimbašina su i u pjesmi i u pričama ostali. Pjevalo se: ”Da je sriće bilo, ne bi Maru tuđin oženio, ja bih Maru poljubio. Nakosih se zelene livade, al’ ne ljubih  Mare Bimbašine.”

Francov sin Mijo-Finko u Drugom svjetskom ratu našao se ni na nebu ni na zemlji. Prezime ga odavalo da je roda njemačkoga, pa bio u strahu i skrivao se. Rat dugo trajao, a kad su ga jedanput partizani ulovili, strašno je drhtao, stres doživio.

Spasilo ga to što je bio sitan i mršav, a znan kao dobar cestar, pa dvojica domaćih partizana za njega rekli da je bez ikakvih grijeha. Poslije rata ponovno cestarski posao radio i tiho, posve tiho živio. U posljednjim danima svog života imao je burne snove, pa u snu jaukao, drhtao i dozivao: ‘Upomoć! Otjeraše me. Neću u rat! Ne daj me … Aj, ja ti jadan!”

Po kazivanju njegove supruge Tominice snovi su toliko učestali da su se odvijali i u javi. Događalo se da se sjedne u kutu male spavaće sobe i tuguje, a Tominica ga tada podizala i grlila dok se ne bi umirio.

Posljednja dva dana života bio se malo oporavio i pozvao sestre i brata. Kad je rekao da mu pozovu Jozefa, djeca nisu znala koga poziva, jer nisu znala da je Jozi, da je Gajunu pravo ime Jozef, pa to tek tada saznala. Stigao Jozo i veli mu: ”Diži se više. Što si zaleg’o? Ne smiješ nas ostaviti.”

U razgovoru oba su suznih očiju spominjala  dane djetinjstva, spominjali očev rodni kraj, kraj o kojem su slušali, a koji nikad nisu vidjeli. Pričali o braći, koja su otišla u svijet i o kojoj su jedva nešto znali. Nakon svega zaključili su da su bili brojna obitelj. Da su poslije očeve smrti često i u oskudicama živjeli.

Francovi unuci su mnoge talente naslijedili i djedovim stopama pošli. Unuk Boško mu najsličniji bio i sebi i Sarajevu i ondašnjoj državi zlatnu medalju na balkanskom prvenstvu u hrvanju osvojio, a kad je postao akademski kipar, mnogo je kamenih klesanih spomenika izradio, mnogo starih portala obnovio.

U kamenu je za jednu crkvu  isklesao  kip Blažene djevice, a i kip medvjeda koji ukrašava jedan gradski park. Jedna Francova unuka starost provodi u Švedskoj, a ljeti se u Omišu kupa. Dvije Fricove unuke skrasile su se na jugoistočnom obalama kontinenta klokana. Tamo su našle strica, a našle i muževe i raduju se pismima i fotografijama što im sestra Štefica šalje iz rodnog kraja.

Jozin sin, a Fricev unuk Draško se proslavio igrajući lijevog braniča u Nogometnom klubu ‘Troglav’. Već kao sedamnaestogodišnjak se bio okitio nogometnom  slavom, ali i družio se sa onima koji vole žestoka pića.

Njegova zdrava i jedra žena Zora često se žalila da mu ljubomora dušu izgriza, pa iz nepodnošljivog stanja tražila izlaz, od njega odselila i dvoje djece odvela. Ranjena njegova duša danima se alkoholom tješila i on glasno tužne pjesme pjevao.

Omiljene su mu bile tugaljive dalmatinske pjesme, a posebno riječi:„Ja vidjeh tebe draga gdje s drugim govoriš… Evo ti prsten vraćam…“Jedne noći očaj ga uhvatio, pa je polomio prazni bračni krevet, našao komad konopca i izabrao smrt vješanjem.

Fricov unuk Goran Popović se proslavio u Nogometnom kluba Osijek, kapetan tima je dugo bio, a u tom gradu već dugo živi. Jedan broj Francove unučad se raselio kao rakova djeca i veze među njima oslabile, a na Brini je ostao Finkov sin Miran.

Ponosan je jer u kući ima petoro unučadi. Sin Mijo mu se tijekom Domovinskog rata u HOS-ovim postrojbama borio i bio ranjen. Sagradili su Miran i sin mu Mijo poveću kuću katnicu i uživaju radeći u svom vrtu. Kuća, koju je Franc sagradio, ona u kojoj su rođeni stariji Štefneri, pretvorena je u pojatu.

Uspomene na Štefnere ćuvaju potomci, a čuva i groblje Svetog Mihovila i nadgrobni spomenik što ga sin Boško ocu Miji i majci Tominici izradio i podigao.

Branko Penjak