Branko Penjak: Dindari s Dinare i dinarskih prostora

U zapisima grčkih i rimskih kroničara Polibija i Strabona zapisano je gdje su sve živjela pojedina ilirska plemena, a vrlo je malo zapisa o tome gdje su obitavali gorštaci Dindari, pa mnogi povjesničari slijede Ferdu Šišića, jer je zaključio temeljem toponima i rimskih zapisa da su njihovi životni prostori  bili na proplancima i brdima, u luzima, uz potoka i obale kraških rijeka ponornica, a koje su između današnjih planina Kamešnice, Prologa, Troglava, Dinare, Oštrelja, Kremešnice, Šatora, Staretine, Golije, Javače, Cincara, Kujače, Vitoroga, Malovana i još nekih brda.

Na nekim novovjekim zemljovidima neki autori neutemeljeno ucrtavaju da su živjeli na lijevoj obali Drine, na prostoru između Višegrada, Žepe i Rogatice, jer da je moguće da toponim Drina ima zajednički korijen riječi s imenima Drindari i Dindari.

Među rimskim ratnicima bilo je i kroničara, pa su zabilježili su da su Dindari u gerilskom načinu ratovanja bili jako uspješni i rimsku vojsku umarali izbjegavanjem većih okršaja. Duže od drugih Ilira su davali otpor uspostavi rimske vlasti.

Rimljani nisu uspijevali njihova naselja opkoljavati  i iscrpljivati glađu, kao što su to radili Delmatima i Japodima, jer bi Dindari napuštali svoja obitavališta i u razdvojenim skupinama se povlačili u brda, u gudure i šume.

Pleme je imalo  svoje vođe, svoj primitivan, ali izgrađen način življenja. Po viđenju starogrčkih i rimskih kroničara bilo je to pleme krupnih, mrkih, ljutih, prkosnih, često međusobno posvađanih gorštaka, ali i gorštaka spremnih na zajedničku obranu svog tla.

Odlikovali su se hrabrošću, lukavošću, a kao ratnici su prema neprijateljima bili goropadni. Brojno su bili višestruko manje od Delmata i u povijesnim vrtlozima su nestali, a opstali u onima s kojima su se pomiješali i koje su svojim osobinama podindarili.

Legende kazuju da su osim ljeta, jeseni, zime i proljeća skoro svake godine imali i peto godišnje doba, doba rata. Nije se zapamtilo da ostarjeli Dindarac nije u više ratova sudjelovao, jer se navika ratovanja udomaćila i ponavljala kao životna potreba.

Dindari su imali i brojne međusobne sukobe, pa bi se zavadili radi pašnjaka, radi pojilišta za stoku, zbog krađa ljetinih usjeva, krađa stoke i djevojaka. Ti sukobi su izbijali onda kad ih tuđinci nisu ugrožavali. Starci su imali zadaću miriti mlađe i mirenja su često bila neiskrena.

Arheološki nalazi i drevni zapisi dokazuju da su se među dindarske susjede Japode doselili i crvenokosi  pjegavi tuđinci. Te došljake su znanstvenici nazvali Keltima. Čileanac Rodrigo je porijeklom bio Baskijac i u Livnu je bio dio snaga SFOR-a, a u druženju s Livnjanima je kazivao stare baskijske legende.

Legende o pjegavim riđobradim i pjegavim kovačima su kazivale da su stigli u Europu i na Balkan iz neke daleke zemlje, odnekud sa dalekog zapada. To su utvrdili i povjesničari. Prenosili su strašnu priču o zvijezdi koja je na njihovu zemlju pala s neba.

Legende o Keltima su bile mistične i govorile su da je u strašnom udaru goruće zvijezde more progutalo jedan veliki njihov otok, a preživjeli Kelti s manjih otoka se plašili na sprženoj zemlji ostati, pa krenuli u potragu za novim zelenim i plodnim predjelima.

Seobe ih dovele i  među ilirska plemena. Svoje bogove i svoje druide (svećenike) su strahopoštivali te tvrdili da ih stigla kazna s neba, da ih prati srdžba bogova. Otkrili su da se krhotine goruće zvijezde mogu topiti, pa od dobivenog metala su kovali najbolje noževe, koplja, mačeve i štitove.

Njihovi štitovi su bili tvrđi od drugih, a njihovi mačevi su tuđe štitove presijecali. Rimljani su hvalili Kelte da su znalci topljenja ruda i vješti kovači i njihovo oružje im davalo prednost u borbama. I Dindari su s tim riđobradim i crvenokosim pjegavcima nijemo razgovarali, glavama kimali, a rukama pokazivali i objašnjavali svoje želje i namjere. Pokazivali zanimanje za metalne predmete i ukrase.

Pjegavci su i Dindarima dopuštali da s divljenjem i čuđenjem promatraju kako se u glinenim pećima tope rudače, kako se dobiva željezo i kako se izrađuju oruđa i oružja. Dindari su japodske i keltske ukrasne fibule i kopče poklanjali sestrama, djevojkama, ženama i majkama.

Sa drugim susjedima, sa Skordicima i krupnim čistoći nesklonim, a svakojakim šalama sklonim brđanima Desitijatima nisu bili u sukobima, jer s njima nisu dijelili ni pašnjake, ni šume, nisu im bili neposredni susjedi.

Imali su i neke zajedničke bogove. Slavili su vodenboga Bindusa i prepirali se u čijim izvorima živi zaštitnica izvora boginja Thana. Vjerovali su da Bindus i Thana u vrijeme velikih žega borave uz vodu ispod vrba božanski lijepe rijeke Silaje (Une).

Desidijati ih uvjeravali da je njen dom u izvorima rijeke Bosnie, Japodi da je u izvoru Silaje, Dindari tvrdili da je u jezeru na vrhu planine Srtor (Šator), i da iz tog jezera teče božanski potok Silac (Unac).

Dindari su Disidijate kudili zbog načina življenja, zbog ljubavi prema alkoholnim pićima, a mnogi su Dindari tu ljubav i sami prigrlili. S druženja sa svojim rodovskim prijateljima vraćali su se pijani, hodali ljuljajući se, posrtali i padali.

U trgovanje trampom putovali su na konjima. Muškarci su konje jahali, a žene derale opanke i konje vodile. Za Dindarke je neprilično bilo uzjahati na konja, a prilično bilo postranice sjesti na osamarenog magarca.

Pošto su vino, pivo i rakija često umom pijanog Dindara upravljali, topli kožun, taj ogrtač sašiven od ovčje ili kozje kože su i ljeti i zimi nosili, i on bi spašavao pijanog Dindara, osobito onda kad bi pored grma ili plasta zaspao.

Kožun je imao zimski i ljetni način korištenja, pa vunena strana zimi čuvala toplinu, a kožna  ljetom tijelo hladila. I Dindarke su imale ogrtače od ovčjih i kozjih neostruganih koža. Vino, pivo i rakiju, kojom su se rado gostili, Dindari su i sami spravljali, ali pravom i dobrom žestokom kapljicom opskrbljivali su se kod susjeda, posebno kod onih koji su živjeli u srednjem toku rijeke Kamendarke (Neretve).

Žestokim nabavljenim pićima bi častili i uglednije vještake iz udaljenijih rodovskih zajednica. Te goste su svake osme godine zvali da im pomognu njive, livade i pašnjake nanovo dijelili. Po logici dindarskog Boga pravde ni  jedan posjed nije samo za jednog Dindarca i njegovu rod stvoren i da bi se voljela zemlja dindarska, moralo se tijekom življenja na više parcela pot potiti (znojiti), zrno sijati i jednako svaku brazdu voljeti.

Međe pomjerati nisu dopuštali i zbog međa su ginuli. Dirneš li u među, Dindaru si u zjenicu oka dirnuo. O vrijednosti zemlje govorili su: „Ne gine se za podvornicu nego za podlanicu.“ Ta izreka je naslijeđem do danas ostala  među livanjskim  gorštacima.

Neke legenda kazuje da je Dindarima velike rodovske sporove rješavalo vijeće od devet sudaca. Šume, šumarke, luge, gajeve, padine i proplanke i nisu posve svojatali. Oprezni su bili kad bi plodove skupljali, kad bi u lov odlazili.

Po gljive, divlje kruške, jestivo kestenje, borovnice, drinjke, lješnjake, žireve i još neke plodove u grupama su slali i mladiće i djevojke. Posebno su hvalili one koji su ujesen u gajevima znali mišje grnje pronalaziti i iz mišjih grnja lješnjake vaditi. Među sucima, koji su rješavali njihove sporove bila je trećina posvećenih. Posvećeni su bili oni  koji su obredne vatre palili i bogove zazivali, jedna trećina bila onih koji su se hrabrošću isticali i jedna trećina onih koje je smirenost i mudrost krasila.

Svoje odluke suci su objavljivali kao jednoglasne, a pojedinačne stavove tajili. Prisegama su bili obvezni tajnost odlučivanja čuvati. Tajnu otkriti značilo je vijeće sudaca uvrijediti, a time sebi nevolje na vrat natovariti, pa i pogibelj uzrokovati.

Dindari su ostavili i neka naslijeđa koja njeguje i današnje etnokulture na nekadašnjim ilirskim prostorima. Dindarska osobina je bila da je poslije ratova, svađa i sukoba u dušama ostajala pritajena snažna osvetničkom mržnjom obojena energija, te čekala novu prigodu da se poput  nabujalih rijeka i potoka razlije, da poput gromova iznenadne udarce zada. Dindari su i uzgajali, a to i u naše vrijeme  neke etnoskupine uzgajaju,  posebno cvijeće koje su pupovcem zvali.

Cvijtom pupovcem okićeni odlazili bi na svoja groblja, a i ostavljali rukoveti tog cvijeća. Cvijet pupovac je svjedočio da su mrtve obilazili, da o njima njeguju uspomene. Spomen na mrtve hranio je njihove duše osvetničkom  energijom. S posvađanim, često bliskim rodovima živjeli su Dindari jedni pored drugih: uvijek zazorni, često  hinili bezazlenost, služili se lažima,  pokazivali lažnu iskrenost i stalno očekivali neki iznenadni nekontrolirani sukob,  pa u strahu i oprezu živjelo. Iako bliski jedni drugima, nastojali su biti različiti, nastojali biti svjetovi koji se dodiruju, a odbijaju.

Za Dindarke je bilo normalno da Dindarac u svom životu po nekoliko puta sudjeluju u većim ratovima i da prima i zadaje teške rane drugima, onima koji su se po nečemu od njegovog plemena razlikovali. Najčešće su se međusobno razlikovali po štovanju bogova, po rodovskim slavama, po različitim svetkovinama, po gradnji različitih grobnih mjesta i bogomolja, ali i zbog želje da jedni druge ili umanje, ili da im otimaju životne prostore. Među njima je bio i jedan  broj onih koji su prihvaćali vjere što su ih propovijedale i nametale tuđinske osvajačke sile. Te su najčešće stizale  iz dalekih azijskih prostora. Većina  dindarskih plemena se u svojim govorenjima dobro razumjevala, iste bajke su djeci  pripovijedali, istim šalama su se momci djevojkama udvarali, iste pjesme im pjevali, ali su svjesno i razlike gradili i čuvali. Svoje gusle su na isti način pravili i na njima je na isti način svatko svoju plemensku prošlost veličao.

Tijekom mnogih burnih zbivanja, tijekom ratova  bivalo je da imaju istog neprijatelja, istog gospodara, pa bi ih to zbližilo, ali ih nije ujedinilo. Sjećanja na slogu iz zajedničkih  ratova prelila bi se u zajedničke junačke pjesme, ali su  mnoge brzo padale u zaborav. U zaboravu su nestajali i junaci tih zajedničkih junačkih pjesama. Događalo se da su jedni Dindari tuđe gospodare odanije  od drugih služili, povlastice dobijali, pa su se tako u zlu jedni drugima zamjerili, te čekali promjene i pogodne prigode za osvete.

To zamjeranje se toliko umnožilo i usložilo da ih je dodatno razjedinilo. U ratovima dindarskih rodova, kao i u ratovima plemena svetišta su jedni drugima razarani, kuće palili, tuđe žene i kćeri silovali, a i groblja skrnavili. To im je bila najjača taktika ratovanja, a sačuvala se u podindarenim plemenima sve do sadašnjih vremena. Zarobljene neprijatelje ubijali su na više načina: žive u jame bacali, konopcma davili, toljagama lubanje razbijali, udove i glave odsjecali, žive na ražnju pekli i na kolce nabijali, a ranjenima bi prije nego bi ih ubili rane povređivali. Žudili su da jedni druge pokapaju u masovnim grobnicama. Ratno ludilo bi najčešće trajalo kao jedno godišnje doba, a kad bi sukobi značajniji bili, obično bi četiri godine trajali. Po svršetku rata bi obilježavali stratišta, tugovali za pobijenim, pjesmama bol iskazivali, kleli i proklinjali svoje dušmane, te zazivali i sanjali osvetu svetu.

O pojedinim svojim junacima himne i ode bi stvarali, u hiperbolama ih prikazivali, a neprijatelje kudili. U nedostatku pravih junaka nekad bi opjevali izmišljene i s koljena na koljeno prenosili bi da su junaštva izmišljenih junaka istinita. Djedovi, očevi i kumovi novorođenu su mušku djecu već u kolijevci naoružavali, pod jastuke im ubojite darove stavljali. U nekim stoljećima ratovi su stizali kao što stižu gladne i rodne godine. Istina je da se gladne i rodne godine jedna za drugom ne  javljaju, da se ritmično ne smjenjuju, ali u glavama Dindara misao na rat se svakodnevno javljala, osobito poslije proljetnih kiša, pa se često kasno proljeće, ako ne velikim, a ono malim ratnim grabežom obilježavalo.

Često je to bilo i zbog toga što  bi se potrošile zalihe namirnica, pa bi hranu namicali. Kad su neke zajednice išle u napade na tuđe prostore, ratnike su pratile grupe onih koji su čekali da napad uspije i tad bi se u grabež tuđe imovine svi uključivali.  I u miru se skriveno ratovalo, a najčešće iz obijesti. Uvijek je bilo onih koji su sukobe oživljavali, koji su prijetili i krvoprolića zazivali. Četovođe grupa su imale i savjetnike, a oni odlučivale koga i kada napasti. I djecu su otimali i za svoje ratnike odgajali.

Svi dogovori o miru bili su dogovori o primirju i kratko su trajali, i svi su to znali i u duga primirja nisu vjerovali. Svoje miroljubive članove, svoje miroljupce i mirotvorce kukaveljima su nazivali i prezirali ih. U svojim redovima su imali i mnoštvo izdajnika, mnoštvo potkupljivih ljudi. Izdajnici su često bježali u druga plemena i bili najglasniji zagovornici ratova.

Tuđincima su Dindari uvrede lako praštali, a svojim najbližim, svojim prijateljima i svojim rođacima i susjedima rijetko ili nikada. Sa takvima su svakodnevno živjeli, gledali se, budno pratili jedni druge, sve korake prebrojavali, a nastojali ostaviti dojam da ih ne  vide. Na taj način su negirali njihovo postojanje. Ponosni su bili na svog bika, svoga baka bodača kada bi tuđeg u bijeg natjerao. Baku su pomagali tako što bi mu rogove medvjeđom masti mazali, a to bi tuđeg baka iznenadilo i uplašilo.

Kad bi grom tuđu kravu ubio, kad bi demon zla suparničkom plemenu zlo učinio, mnogim Dindarima bi se osmijeh na licu pojavljivao. Bili su zluradi i tuđe nevolje  su ih činile sretnima. Iz dindarskih narodnih pjesama da se zaključiti da su običaj prosidbe djevojaka uglavnom odbacivani. To im bio čin ponižavanja muškosti i po svom ukusu bi zamjerili djevojku, a onda kad bi ocijenili da je stasala ugrabili bi ju.

Za podvig se držalo kad bi momak lijepu tuđinku ugrabio, a svečanost je bila kad bi tuđe svatove iznenadili i nevjestu oteli. Plan otmica lukavo se smišljao. Dočekati, pa i ubiti jedan broj svatova nije bila rijetkost, jer se to predviđalo, pa svatovi naoružani po nevjestu odlazili i u ratničkom rasporedu okićenu mladenku dovodili. I u svojim rodovima primicanje djevojkama se planski izvodilo i kad bi jednu ili više njih iznenadili i okružili, vriska je veselje značila, umicanja obilježila.

Nekad su i očevi za sinove takve podvige činili, a nekad su pitomije nastupali, pa bi od znanaca kćeri prosili i po svom ukusu nevjeste birali.  Sinove darom iznenadili. U nekim ilirskim krajevima prosidba djevojaka se rano obavljala, jer  bi očevi isprosili nevjeste dok su bile djevojčice, dovodili ih svojim kućama sve do odrastanja i potom bi se pravila svadbena veselja.

Nekad bi dindarski momci dalje od svojih proplanaka tragali za djevojkama, pa kad bi na njih nabasali, nekad bi se i pitomo ponašali i nenasilno ih svojim kućama dovodili, ali su se češće snagom svojih ruku koristili. I prvi ljubavni krik mnoge su Dindarke  na proplancima ispustile.

Samo su isprošene djevojke imale pravo na svečano vjenčanje. Svečana vjenčanja su bila pod uvjetima. To vjenčanje se po običaju obavljalo na kućnom pragu i pred rodbinom, uzvanicima i nevjestinim pratiocima. Kad bi nevjesta pred kućni prag stala, kleka bi, a žamor, vika, pjesma i dreka bi prestali.

Glasno, da se čuje jasno, mladoženja bi triput ponovio riječi sudbonosnog značenja: ”Uzimam te dok mi budeš dobra.” Njeno ustajanje i uzimanje u ruke ponuđeni svježi pečeni kruh značilo je pristajanje na sve te uvjete. Običaj je bio da nevjesta pred  obrednikom i pred svatovima  izjavi da će biti dobra mužu i njegovoj obitelji. Rijetko se govorilo više, jer su muške britke riječi sve govorile. Još prije udaje Dindarke su znale pravila ”vjenčanja pod uvjetom”.

Znale su da udajom preuzimaju obvezu brinuti se za kućanstvo, brinuti se za muža i njegove najstarije, odjeću plesti, tkati, prati, ovce i krave musti, na njivama kopati, žita žeti, rađati nasljednike imena i imanja. One se nisu smjele zvati suprugama i gospodaricama nego domaćicama i kućanicama. Svadba se držala uspjelom tek kad bi nevjesta u mladoženjine dvore ušla.

Dindari i Delmati jedni druge crivarima nazivali, a i jedni i drugi su od janjećih i telećih utroba ukusna jela pravili. Običaji i jednih i drugih su bili posve isti. Ogovarati i smicalicama se baviti bilo je Dindarkama slađe od saće meda. U ogovaranju išle su toliko daleko da su znali što tko misli.

Ogovaranja su nalikovala na kolektivno oslikavanje ogovaranog ili ogovarane. U dindarskim naseljima uživalo se u svađama mlađih žena žestokog jezika, jer bi na svjetlo dana izbile skrivene tajne i  pokazalo bi se da jedne o drugima sve znaju, a neiskusnije svađalice bi se snebivale nad upućenim im riječima. Uvredama je  bilo mnogo poluistina i izmišljotina. Pobjednice u svađama  su bile one jezičare  koje su znale ili izmislile više sramnih detalja, a i one koje su jače vikale. Ponekad bi se uz vrisku dohvatile za pletenice i jedna drugoj čupale kosu. U izuzetno rijetkim  slučajevima žena bi ženi lice izgrebla, a u većini slučajeva jedna bi drugu za ruku, za rame ili nogu ugrizla.

Stranci su izbjegavali prolaziti zemljom dindarskom. Znali su da Dindari nemaju organiziranu vojsku, ali da svaki muškarac s ranom zrelošću dobiva oružje i drži ga dok ga ne izdaju ruke. Tuđincima bi Dindari pravili zasjede, pravili sačekaše  i kad bi sačekuša uspjela, osvojeni plijen bi dijelili.

I vojske koje bi se uputile u zemlju dindarsku su stradavale, jer bi ih Dindari  na krive staze naveli i u gudure zaveli, pa ih iz zasjede napali. Dindari su se mnogim lukavštvima služili i pomoću njih opstajali. Najpoznatiji su bili po taktici prikrivenog čekanja i munjevitog napada, ali i po lukavom uzmicanju. Nakon prvog okršaja brzonogi dindarski  napadači bi bježali i dok bi ih progonitelji sustizali, skriveni i maskirani svakojakim maskama iskočili  bi skriveni Dindari i  iznenadnim protunapadom bi pobjeđivali.  Odjevene vučje kože i vučje glave uplašile bi tuđe konje i konjanike i u smrt odvele.

U većine Dindara polovina kuće ili cijelo  prizemlje je krupnoj stoci bilo namijenjeno. Umijeće je bilo vatru zapaliti, pa se tražio i čuvao kamen iz kojega se mogla iskra izbiti. Za vatru je bila potrebna  i meka kora drveta. Znali su pronaći gubu i koru mekog drveta u kojoj bi se iskra  dim izazvala. Kad bi se kora ili guba počeli dimiti u nju je valjalo vješto puhati i plamen izmamiti. Žeravicu s ognjišta su jedni drugima posuđivali.

Dugo vremena su živjeli u zadrugama koje su brojale i do pedeset članova obitelji. Kuće su siromaštvom odisale, pa su načešće imale glinene podove.  Spavali bi na slami ili na slamaricama, a za starije i betežne osobe imali su  lanene dušeke napunjene ovčjom vunom.

U zid zadjenuti štapovi služili su za  vješalice. I naćve su na njima bile obješene. Rijetke su bile kuće koje su drvene kovčege imale. Iz velikih drvenih čanaka prvi  su jeli odrasli muškarci, a kad bi se odmakli, došao bi red na žene i djecu. Često su majke kriomice djeci davale ono što bi skrile u pregače.

Piće su iz bukara pili i redom ih jedni drugima dodavali. Njegovali su kult ognjišta i uz ognjište kućne razgovore vodili. Pri gradnji kuća odmicali su nove temelje od prijašnjih. Svaka kuća imala je pse čuvare. Psi su bili čuvari  torova i upozoravali na dolaske gostiju i zvijeri. U većim naseljima Dindari su imali hramove posvećene bogovima. Boga munje i groma, boga  gromovnika su se silno bojali i štovali ga, a njihovom srdžbom  neprijatelje proklinjali.

Stari Dindari su bogove dijelili na dobre i zle, vjerovali su  da su nad svim bogovima vlada onaj koji  na Suncu obitava. Vjerovali su da taj Svevišnji boravi u velikim svijetlim oblacima, te da vidi sve njihove namjere i postupke. Pri obredima su ponavljali: „Slava bogu Svevišnjem, slava Bindusu koji vlada vodama, slava Thani boginji izvora i bunara, slava Terminusu koji čuva pčele i štiti med, slava Silvanu koji štiti naše livade i pašnjake, slava Dijani koja nas prati u lovu i za nas čuva divljač, slava Suncu koje nas grije i  svjetlosti njegovoj, slava Mjesecu i noći koja nas odmara, slava Drakonu i Draceni i kućnim zmijama u kojima je duh naših predaka.“

Vjerovali su da su stršljeni i ljute ose nebeska ratnička vojska, a pčele vojska Terminusa(boga meda). Ako bi otkrili zmiju u kućnom zidu ili u kući ne bi ju ubijali. Ubiti kućnu zmiju značilo je izazvati srdžbu boginje Dracene i boga Drakona.

Vjerovali su da onima koji ubiju kućnu zmiju crkavaju volovi i konji. Imali su i dvije zapovijedi boga rata, boga Armadusa. Prva je bila da za bliže pripadnika svoga roda i plemena nastoje učiniti bilo koju dobru stvar, primati ga i prijateljski počastiti da mu se od radosti srce razigra.

Druga im je zapovijed bila da  neprijatelju budu pritajena zmija ljutica i da mu uvijek budu prepreka. Vjerovali su da i neprijatelj tako razmišlja. Važna molitva je bila po zalasku sunca i upućena bi bila svim bogovima. Molili su da ih ne hvata noćna tjeskoba i da im noć donese odmor i podari  san. Vjerovali su duše njihovih umrlih s njima druguju i među njima borave, da se ne odmiču od kuća i torova. Plašili su se i susreta sa šumskim ženama, sa zlatokosim vilama.

O njima su pripovijedali da su moćne, dugokose i zlatokose, da su to šumske djevojke uvijek u dugim bijelim haljinama, da im te haljine prikrivaju kozje noge i papke. Vjerovali su da sve vile imaju  zlatne začarane pojaseve i da im pojasevi  omogućuju da lete poput ptica.

Njegovali su priče da vile  strogo vladaju dubokim šumama i šumskim potocima i da je tamo njihova postojbina. Po njihovom vjerovanju u šumskim mračnim predjelima, živjele su i zli bogovi mraka i mračne spodobe što ljudima nanose svakojaka zla, a i zle vještice.

Vjerovali su da se vještice pretvaraju u ljude  i danju žive pomiješane s ljudima. Za vještice su govorili da su sretne kad se pretvore u djevojke, kad se udaju za dobre momke i potom dobre momke prisile da muče one koji su im najdraži. Ponekad su Dindari ubijali žene koje bi netko proglasio vješticama.

Znali su neku dosadnu muhu povezati s nekom ženom i reći da se ta žena u veliku crnu muhu pretvara, pa bi nesretna žena stradala. Za pčele su tvrdili da su radnici Svevišnjeg. Velik značaj davali su obredu koji je označavao svršetak ledene zime. Na visoke grede vješali  bi crne lutke, izvikivali imena mrskih spodoba i strijelama lutke gađali, te ih potom spaljivali. U tome su jako uživali i vjerovali da se tako sami pročišćuju i da tako kažnjavaju bogove zla.

Tvrdili  su da sve bolesti dolaze od uroka zlih bogova i zlih ljudskih očiju i  zbog toga su pod pojas stavljali ili amluete, ili izrezbareni komad drveta. U proljeće kad se priroda natopi mirisima cvijeća, organizirali bi svečanosti i cvijećem okićeni priređivali su krijesove, gozbe i svetkovali. U vrijeme ljetnih vrućina hodočastili su Dindari u mjesto zvano Dolina Dobrih Bogova, jer su vjerovali da u tom mjestu, u toj rajskoj dolini  i bogovi traže hlada i odmora.

Vjerovali su da bog koji liječi, bog Vidassus stalno boravi i zbog njega su mnogi tamo hodočastili. Dolina Dobrih Bogova bila je tamo gdje se Silac (Unac) u Silaju (Unu) ulijeva. Za Silac su znali da njegov izvor na vrhu nebeske planine, na vrhu Šatora, da voda iz njegovog božanskog jezera istječe i Silac stvara, da svakog ljeta u jednom dijelu njegovog korita nestane vode, i bude puno uginule ribe, pa se zbog  nedostatka božanske vode dolaze do najčistije i najljepše zemaljske rijeke Silaje.

Tamo gdje se sastaju Silac i Silaja, tamo na zelenim obalama su se mirili i zavađeni rodovi i  plemena. Vjerovali su da je tu, gdje je bilo obilje čiste hladne vode, zelenila i hladovine zemaljski raj. Uz šum vodopada i miris čiste vode vođeni su razgovori i pregovori.

Tamo bi saznavali za sudbine otetih djevojaka. Tamo su se viđali i oni koji su u tučama jedni drugima nožem  stražnjicu ozlijedili. Ubosti protivnika u stražnjicu nije smatran pokušajem ubojstva. U toj dolini su svi bili bezbrižni i nisu strahovali da će im se netko osvećivati.

Tu se svetkovalo, tu su djevojke bile okićene zelenim vijencima.  Dindari su posebno štovali boga pastira,  boga što ih učio da svakodnevno budu plahiji od zeca, mudriji od jazavca, lukaviji od lisice, da budu krvoločniji od vuka, a u nevoljama da budu hrabriji od medvjeda, otrovniji od šarene guje iz kamenjara.

Njemu su zahvaljivali kad bi nevolje prebrodili i nadali se da će uz njegovu pomoć i dalje broditi. U Dolini Dobrih Bogova svetkovalo se i trgovalo samo lijepim stvarima, a najčešće ukrasima. Hodočastile su i na hodočašća pristizale cijele obitelji. Uz obilje pržene ribe  i miris pečenih jarića i kozlića, janjčića i janjaca. To su bile prigode kad su otete djevojke mogle razgovarati s nekim od svoga roda. Ženskih suza bilo u izobilju, ali i mnogo budnih muških pogleda.

Otpuštenim ženama, onima koje su bile proglašene nerotkinjama, jalovicama najveća je radost bila pokazati da su u novoj vezi postale rodilje i s prezirom bi prošetale ispred začuđenih bivših neplodnih muževa. U ljekovitu vodu Silaje išle su žene u grupama, kupale se u dugim košuljama, a  ograđena kupališta vrbovim granama štitila su ih od bilo čijih pogleda.

Mlađi muški svijet se kupao pod vodopadima, u brzacima, u čistoj vodenoj pjeni, a stariji bi skidali opanke, kvasili obojke i u plićacima liječili umorne noge. Ugledni Dindari, oni koje su rodovskimi plemenskim  glavarima zvali, vijećali bi i dogovarali se kako će se u slučajevima velikih nevolja ponašati i udružiti, kako upade velikih tuđina onemogućiti, ali i kako međusobne velike sporove izbjeći.

Glavari su donosili strateške odluke: gdje se, kada se i kako okupiti i za rat spremiti. Glasonošama su tajne raboše i rovaše s crtama i urezima dijelili da bi se po njima ravnali i prepoznavali. Glasonoše su se u skrovitoj špilji okupljale i lukavstvima se međusobno podučavale.

Zanimljive su bile grupice nerotkinja koje su bez muške pratnje išle po svetu vodu rijeke Silaje (Une). Išle su da bi našle dobar  lijek svojoj neplodnosti. Za neplodnost su uvijek žene bile krive. Mnogo je neplodnih Dindarki u ponorima i jamama nestalo. Prije i poslije Doline Dobrih Bogova neke nerotkinje su na skrovito mjesto hodočastile, navraćale u špilju Ledenicu.

Tamo bi neke vračare lica zabjeljenog brašnom, lica  punog osmijeha zaželjele dobrodošlicu i primale donesene darove i tamo su se nerotkinje najprije u hladnim jezercima kupale. Vračare bi ih potom napitcima omamile i prepuštali odabranim momcima.

Momci bi slatkim grijehom njihovu neplodnost liječili. Bilo je onih nerotkinja koje su hladnu špilju izbjegavale, pa su nastojale nekog hodočasnika u toku hodočašća upoznati, s puta skrenuti i ljubavni drhtaj doživjeti. Spremne su bile na preljub, a sve zbog toga da speru prezreno ime jalove žene, da dokažu da nisu nerotkinje, da tako spase glavu na ramenu, da ne budu poklonjene mračnom ponoru. Taj  svoj zastoj na putu i svoj ljubavni grijeh su Dindarke tajile, a osobito onda kad bi zatrudnjele i  rodile, jer je Dindarac preljub smrću kažnjavao, a u liječenju neplodnosti nije sudjelovao.

One koje su vjerovale u ljekovitu, hladnu i čistu vodu iz Doline Dobrih Bogova, kući su je nosile i u malim tikvama i u malim mješinama i njom su se liječile. Tom vodom liječene su svakojake bolesti. Ta je voda često na konjskim  samarima u većim mješinama putovala i u bunare i izvore ulijevana, jer je blagoslovljenom smatrana. Nerotkinja koja bi poslije hodočašća u Dolinu Dobrih Bogova zatrudnjela, muža bi u moć vode uvjeravala.

Neke su i o vjetru sa sjevernih strana pričale i govorile kako se na vjetrovitom proplanku može zatrudnjeti. Vjerovalo se da tako i ždrebice ponekad od vjetra ždrijebne ostanu, jer su navikle stražnjicu prema vjetru okretati da  ih vjetar  natruni i oplodi. Sve te priče bile su prikladne za otklanjanje sumnji u nevjernost nerotkinja.

Živjeli su Dindari svojim načinom života, živjeli su u svom primitivnom i na svoj način  savršenom svijetu sve dotle dok su imali svoje vladare i dok na njihove prostore nisu počele stizati tuđe vojske. Sve bure i oluje kroz koje su Dindari prolazili nisu nestale onda kad su oni nestali.

Nikad nitko nije ni pomislio da mogu i da će nestati mrki, ljutiti, prkosni i strašni Dindari, a nestali su. Ne zna se kako, pa se nagađalo da ih je kuga umorila, da su se iz okuženih krajeva u tuđe prostore pobjegli, da su se  raselili, da su utočišta našli među drugim dodirnim plemenima. Povjesničari pišu da su se utopili  u masi novodoseljenog naroda što su ga sa prostora Zakarpatja dovele dvije sestre vladarice i petorica braće.

Na dinarskim prostorima su ostali mnogi dindarski običaji, njihova vjerovanja, njihova nadanja, njihove ljutnje i želje da žive životom koji su naučili i sve to se razlilo nadugo i naširoko, pa kao da nisu nestali, kao da su sve oko sebe podindarili. Nastavili su živjeti u drugima, i svi oni koji se sklanjali od Dindara počeli su se osjećati Dindarima.

(Teško je povjerovati da je sve bilo tako, možda je bilo i gore, a olovka može i ponešto i nadopisati ili prekrižiti, jer to legende dopuštaju.)

Branko Penjak