Boro Matan: “Rad sa djecom je prvi preduvjet budućnosti našeg futsala”

Dugogodišnji izbornik futsal reprezentacije Bosne i Hercegovine, Boro Matan, zasigurno je jedan od najpoznatijih futsal stručnjaka koje Bosna i Hercegovina ima. Sa reprezentacijom BiH je dva puta stao u baražu za veliko takmičenje, trenirao je u Hrvatskoj, Solin, Crnicu iz Šibenika i Novo Vrijeme iz Makarske, a trenutno je trener svog kluba iz mladalačkih dana, Čulinog Mlina iz rodnog mu Livna, prvoligaša Federacije BiH.

U razgovoru za Oslobođenje, Boro Matan govori o sezoni koja je sada prekinuta, futsal takmičenjima u BiH, reprezentaciji, pritiscima sa kojima se suočavao zbog pozivanja svoga sina Ivana u reprezentaciju, ali i budućnosti futsala u BiH.

Kako provodite vrijeme bez futsala?

– Iskreno, fali. Iako nam je sezona bila pri kraju, bilo je umora, ali kako vrijeme odmiče sve više fali. U ovom vremenu pokušavam malo više da pratim edukaciju, koristim što je dostupno. Imam utakmice na DVD što klupske, što reprezentativne. Pravim zabilješke, analize i to je to.

Kakvo je Vaše mišljenje o aktuelnoj situaciji? Da li se Prva liga treba nastaviti ili prekinuti?

– Baš teško. Ovo što pratim događanja kod nas u BiH sav se fokus stavlja na Premijer ligu, bilo u futsalu, bilo u fudbalu. Svjestan sam i da svi koji pričaju kako bi trebalo nešto izvesti uglavnom gledaju šta je najbolje našem klubu. Vrlo je teško izvesti sve. U Republici Srpskoj je to malo lakše, ima jedna liga, Policajac je ubjedljivo prvi i zaslužio je ulazak u Premijer ligu. Međutim u Federaciji BiH su tri grupe, tri prvaka, planirano je  bilo doigravanje sa najboljim drugim. Uz to, ostalo je jedno kolo, puno je nekih opcija. Ne znam kakav će model izabrati u Savezu, ali sigurno da će neko biti zakinut. Ovi klubovi što su pri dnu Premijer lige, njima je najbolja opcija da se prekine sezona i da se liga proširi. Treba prvo rješiti jednu situaciju, ok ići ćemo na proširenje lige, ali opet ćemo doći u situaciju da imamo mnogo pitanja, kako proširiti ligu, ko će biti prvak. Ima puno stvari i dolazi vrijeme da ćemo vrlo brzo morati to riješiti.

Prvoj ligi FBiH svakako slijedi reorganizacija nakon ove sezone?

– Prva liga FBIH ima tri grupe. U startu je napravljen jedan model od tri grupe, ali tri nejednake grupe jer prva grupa ima klub manje u odnosu na druge dvije. Dogodine je planirana bila jedinstvena liga gdje bi ili najbolji ili najbolja dva četvrta išla u Prvu ligu Federacije BiH, zavisno od toga da li bi neko ispao iz Premijer lige. Ti klubovi iz prve grupe su u samom startu zakinuti ako će se liga formirati po trenutnoj tablici jer imaju dvije utakmice manje u odnosu na nas iz druge dvije grupe. Onda bi trebalo i nama u druge dvije grupe da se brišu rezultati sa najlošijom ekipom kako bismo bili ravnopravni.

Kako vam se generalno čini Prva liga FBiH? Da li je širenje, sa više utakmica, opravdano?

– U svakom slučaju, ja sam i prije nego je klub u kojem sada radim formiran to zagovorao. Gledajte, mi smo kako god okrenete u borbi sa nogometom, privlačenjem igrača, a nemamo još uvijek ni mlađe kategorije. I onda vam dođe liga, imate sedam ili osam klubova u ligi, a nekada i šest i to je 12,13,14 utakmica u sezoni. To je premalo. Prva liga Federacije BiH mora biti jedinstvena, moramo imati dovoljan broj utakmica da bismo privukli kvalitetne mlade igrače i samo tako možemo napredovati. Ovako sve teško. Em je mali broj utakmica, em zamislite play off koji se do sada igrao na nekom neutralnom terenu pa vam dođe desetak gledalaca na utakmicu. Treba se napraviti jedinstvena liga da se izvuče interes igrača, a onda će doći i veće medijsko praćenje i sponzori i to. U trećem mjesecu završite sezonu i onda čekate kraj desetog mjeseca da počnete sezonu i pričamo o nekom napretku. Ja garantujem da kada biste sada sproveli neku anonimnu anketu da bi se svi federalni prvoligaši složili da igraju Premijer ligu, rekli bi da imaju uvjete, ovako-onako, a kada sezona počne onda vidimo gdje je to. U svakom kolu imamo neodlazak jedne ekipe na gostovanje. Savez dopušta da se jedna utakmica može neodigrati bez nekih sankcija. I mi smo u ovoj svojoj grupi imali apsurdnu situaciju da jedna Neretva ne ode odmah drugo kolo u Bužim jer je to najdalje gostovanje. Savez je uredno kazni 0:3 službenim rezultatom, novčano i oduzimanjem tri boda. Međutim, poslije toga se još desi pet utakmica gdje opet ekipe tako ne odu na neko gostovanje, ali im se ne oduzmu bodovi.

Da li bi geografska podjela mogla biti drugačija, poprilično je nezgodno ekipama iz Hercegovine i Cazinske krajine da se nalaze u istoj grupi?

– Nezgodna je situacija. Ove godine smo imali tri kluba iz da je nazovemo te cazinske regije, Bihaćko-cazinske, kako god. I njima je stvarno nezgodno. Sigurno su najduža putovanja u ovoj grupi. I mi smo sa njima u grupi, pa je i nama daleko kada se vozimo. Moji igrači počnu kukati, a onda im ja pokušavam reći: “Evo zamislite mi smo došli kući u 1-pola 2 iza ponoći kući, a zamislite ove koji moraju putovati još u Mostar nekih 120 kilometara”. Njima je stvarno nezgodno, ali te ekipe gdje god da se stave biće nezgodno. Da ih ima možda 7-8 iz te regije, pa bi to bilo dobro, ili što bi po meni bilo najbolje da se više ne prave ovakve lige, već zajedničke Prve lige Republike Srpske i Federacije BiH i da nas onda geografski raspodjelimo. Ovako će uvijek nekome biti daleko. Apsurdna je situacija da je nama najbliži klub Iskra Bugojno, nekih šezdesetak kilometara od nas, a nismo u istoj grupi. Već, mi idemo prema Krajini stotinama kilometara daleko. Jednostavno nemoguće je napraviti lige gdje će klubovi biti blizu. Ok, lako je napraviti ligu koja obuhvata taj neki tuzlanski bazen, njima je to sve blizu, a sve ove druge lige je nezgodno podijeliti. I zato mislim da je najbolje napraviti jedinstvenu Prvu ligu od nekih recimo 12 klubova, a Druge lige podijeliti kako najviše odgovara svima gdje će biti manje daljih putovanja, a i vjerujem da ima klubova koji bi se zadovoljili igranjem tih liga.

Vaš klub daje dosta prilike mladim igračima. Mislite li da bi i ostali klubovi trebali dati više prilike mlađima i da liga postane više razvojna?

– To i jeste problem. Stalno se mi dotaknemo toga. I na početku razgovora smo rekli da je budućnost u privlačenju igrača. Nažalost, naša nekakva realnost sada je da igrači koji se okane velikog nogometa, vide da ne mogu napraviti neku planiranu karijeru i onda dođu u futsal sa nekih 27-28 godina. To je vrlo limitirano i teško je podići kvalitetu. A ti igrači onda zauzimaju mjesto mlađima, jer kada ganjaš rezultat, kada sve ovisi u jednoj utakmici uvijek se oslanjaš na te neke iskusnije, on će to na iskustvo napraviti. Nego da daš šansu dečku od 17 godina. To nema nikakve svrhe, ali dobro. Mi smo se u klubu opredijelili za mlade, radimo. Imali smo i prošle godine kamp, malo će nas koronavirus ove godine poremetiti, ali vjerujem da ćemo ga uspjeti organizovati. Puno je mladih igrača dobilo šansu, i do njih je da je iskoristi.

Kada smo se dotakli kampa, ove godine Vas je koronavirus malo poremetio. Hoćete li ga uspjeti organizovati jer je prvi bio pun pogodak?

– Mi imamo u planu da ga organizujemo. Ja bih se prvo osvrnuo na prvi kamp. To je bila u biti naša prva akcija od osnivanja kluba “Čulin mlin”. Kada vam kažem da smo mi u finansijskom dijelu potrošili na kamp onoliko koliko nam je bilo potrebno da odigramo lagano jednu sezonu onda će nam mnogi reći da mi nismo normalni, da smo ludi. Ali, mi smo ciljano tako išli. Znate da su gosti bili selektor Hrvatske, Mato Stanković, pa Teo Strunje koji je sa Novim Vremenom osvojio dvije titule prvaka Hrvatske, pa Ivica Krstulović- Opara koji je najbolji trener futsal golmana, pa naš Predrag Dobrilović. Mi smo pokazali tim momcima u sedam dana mnogo toga, radili smo dosta dobro. I iz tog kampa smo izvukli odmah u prvoj sezoni igrača koji su igrali za seniore i par momaka koji su nastavili trenirati i ove sezone su dobili priliku. Koronavirus nas je sada malo poremetio, čekamo poboljšanje situacije i da odredimo datum. Ali, sve ostale pripreme za kamp idu i mi tu vidimo svoju budućnost. Livno je mala sredina, dečki odlaze na fakultet, na posao i ostaje stvarno malo momaka tu, tako da smo prinuđeni da sve godine izbacimo po nekog talentovanog momka za seniorsku ekipu.

Kako ste zadovoljni dosadašnjim dijelom sezone svoje ekipe?

– Mi nekako kada podvučemo crtu, odigrali smo 13 utakmica i imamo jedan poraz u prvom kolu prvenstva od ekipe Neretve koja je ubjedljivo zadnja. Ta nas utakmica peče, čitave sezone se vrtimo oko toga. Nakon toga smo nanizali 12 utakmica bez poraza, imamo bolji skor od bilo koje ekipe u ligi, tako da generalno, s obzirom na to da igramo dvije godine, možemo i moramo biti zadovoljni. Da smo mogli više, vjerovatno jesmo. Odgovorno tvrdim da smo radili najviše možda u čitavoj FBiH. Evo sada je prekinuta liga, čekamo da vidimo šta će biti. Da li ćemo se boriti za Premijer ligu, ne znam vidjećemo, nadam se da hoćemo. Ali, bez obzira na sve to mi nastavljamo raditi dalje i čekati svoju šansu. Izbacili smo nekoliko mladih igrača. Moram dodati da su svi igrači koje imamo iz Livna, nemamo stranih igrača i sa te strane smo  još više zadovoljni.

Koliko stižete pratiti Premijer ligu. Šta mislite o ovoj sezoni?

– Mogu reći da je ove godine liga, za razliku od prethodnih sezona kada se Mostar SG odvajao i glatko osvajao prvenstva, sada zanimljivija. Salines radi odličan posao i pravo su osvježenje za futsal prilike u BiH. Dovođenjem Rajića su napravili pravi potez. Stvarno su hit. Sa druge strane, kolega Mulahmetović- Cuni je sa Centrom napravio fantastičan rezultat, s obzirom na to kakve su probleme imali, kako su krenuli i kako skupljali ekipu. Sada su stabilna ekipa i napravili su rezultat. Tu je Tomo Bevanda, koji je kod mene bio u reprezentaciji, došao je u nezgodnom trenutku u Brotnjo, počeo je praviti dobre stvari iako mu je gro ekipe promijenjen. Zatim, Sloga iz Gornjeg Vakufa- Uskoplja koja je za mnoge u BiH iznenađenje, ali za mene i ne toliko, jer smo prošle godine igrali i znam da je to kvalitetna ekipa, sa kvalitetnim igračima koji će još više napredovati ako budu radili kako treba. Liga je podijeljena na dva dijela, pa tu imamo i jednu Kaskadu koja je blago domaćinska ekipa, lako ostvare opstanak, dok su ostale ekipe tu negdje, svako ima svojih problema i mislim da bi bila velika borba u ova tri kola.

Dugo ste bili selektor reprezentacije Bosne i Hercegovine, šta mislite sada o reprezentaciji?

– Moram biti sarkastičan. Ja dok sam bio u reprezentaciji bilo je puno prozivanja i napada. Bilo je 100 nekih igrača koji mogu igrati u reprezentaciji, a sada kada podvučemo crtu vidimo da je gro igrača isti, kostur igrača je ostao isti kao i kod mene u reprezentaciji. Jedini igrač koji je eliminisan iz te reprezentacije je, pomalo simptomatično, moj Ivan. Ne ulazim u razloge, niti me interesiraju, ali sve ostalo je tu. Ostao je kostur reprezentacije, iako smo imali tih nekih selektivnih okupljanja da se probaju ti mlađi igrači, a oni u reprezentaciji dođu kao samo eto da imamo to nešto mlađih. Mislim da dok ne bude formirana omladinska Premijer liga, a ne da se okupljaju dečki sa nogometa da odigraju koju utakmicu da se ispuni forma, teško da ćemo mi napredovati. Vidimo zemlje u okruženju, i Srbiju i Hrvatsku i Sloveniju. Sve to ide dobro kod njih, a mi možemo da ispratimo kako oni rade jer igramo toliko sa njima.

Sada kada pogledate unazad, da li biste nešto promijenili tokom svog vođenja reprezentacije?

– Ja sam bio dugo selektor repreznetacije i mislim da su stvari u reprezentaciji dosta promijenjene u odnosu na ono što smo mi zatekli kada smo došli. Ja sam insistirao i na profesionalnosti i na obavezama i na radu. Da se sada vratimo, da je ovaj format kao sada, ta naša generacija bi imala dva velika takmičenja, jer smo dva puta zaustavljani u baražu. Da li se moglo više, vjerovatno jeste. Ali, u uslovima u kojima smo mi radili, teško. Teško je bilo skupljanje, 4-5 dana pred kvalifikacije, i onda očekivati da dobijemo Azerbejdžan, Kazakhstan, nije bilo realno. Plan je bio dobar, puno smo hodali, puno smo igrača tražili i dovodili van granica BiH. Moram spomenuti i svoje asistente, svi smo zajedno radili, ali mislim da nije bilo dovoljno dobre volje da se to sve isprati jer mi imamo veliki broj naših momaka van BiH koji bi rado igrali za BiH, ali to treba malo i prohodati i pratiti, i najvažnije imati volju Saveza. Ovako, zadovoljavanjem klupskih interesa, da zovnemo određeni broj iz svakog kluba, mislim da ne vodi to ničemu dobrom.

Čini se da je šansa generacije bio kvalifikacioni turnir u Azerbejdžanu, gdje smo mogli više?

– To je trebala biti kruna uspjeha te generacije. Mi smo bili skupa tu dugo godina i počeli su nekada ti igrači igrati sa mojim dolaskom. Oni bi sigurno bili tu i da je bilo ko drugi bio selektor. Nama se pred Azerbejdžan dogode povrede Ivana i Hrkaća. Onda nam se na prvoj utakmici povrijedi Radmilović, a Srđo Ivanković dobije crveni karton. Onda zadnja utakmica povrijedi se Galić, a onda i kapiten Mulahmetović. Kada sve to sastavimo, opet smo imali do nekoliko sekundi pred kraj imali taj nastup u baražu, ali mislim da bi i puno, puno veće reprezentacije od nas, sa toliko izostanaka imali problema i teško da bi nešto uradili. Bili smo blizu, odigrali smo odličan turnir, falila nam je doza sreće, ili bolje rečeno ovih 5-6 igrača koje sam nabrojao.

Pozivanje Vašeg sina Ivana i njegovo igranje u reprezentaciji bilo je gotovo uvijek pod lupom. Koliki Vam je to bio pritisak?

– I sada kada gledamo, a mislim da gledam realno, Ivan nekih 7-8 godina igra Prvu ligu Hrvatske, ima dva nastupa u Ligi prvaka, sa Alumnusom i Mariborom. I sada je jedan od najboljih defanzivnih igrača u Hrvatskoj. Ali, od početka niko nije njega gledao kao igrača, nego kao mog sina. Uvijek su ga tretirali kao mog sina i sve što je on davao na treninzima, okupljanjima i utakmicama uvijek je bačeno u drugi plan. Niko to nije gledao i obraćao pažnju. Moram reći da je to bilo jako teško. Uvijek se postavljalo pitanje za njega. Nikada se nije postavljalo pitanje oko nekog drugog igrača, kako je neko odigrao, treba li igrati, može li, već je uvijek samo fokus bio na Ivanu. I onda automatski dođe do pritiska i na mene, i na igrače i onda se to negdje mora pokazati.

Rekli ste da je simptomatično da samo Ivana nema u ovoj reprezentaciji. Smatrate li da nedostaje ovoj reprezentaciji igrač njegovih kvaliteta?

– Imam svoje nekakvo mišljenje. Ne samo za njega. Ja kada sam slagao ekipu i slao pozive za  reprezentaciju, onda zovem 12 igrača, a na to za svaku poziciju tražimo neke igrače koji igraju na toj poziciji. Nemoguće je u reprezentaciju pozvati 12 ljevaka, 12 pivota. Treba složiti selekciju da na svim igračima imamo prave igrače. Uzmemo evo ljevake, imamo Aladžića, Jelića, Ivankovića, nabrojaću ih pet. Oni ne mogu igrati svi na toj poziciji, pozvaćemo dva, a trećeg ćemo zovnuti nekog dječaka koji će od njih učiti. I po toj formaciji, sada kada gledam. Činjenica je da ćemo, pogtovo nakon odlaska Deje Pavlovića, doći u situaciju da imamo strahovit problem na tom defanzivnom, zadnjem, igraču. Po meni je šteta, izuzetna šteta, koristiti ili Marija Aladžića ili Srđu Ivankovića. Oni su igrači koji na drugoj poziciji, na poziciji beka, gdje imaju više slobode i više mogućnosti, dati puno više. Ne kažem da oni ne mogu odigrati zadnjeg, itekako mogu, ali na ovim drugim su sigurno kvalitetniji.

I Ivan i drugi sin Ante već dugi niz godina igraju u Hrvatskoj. Da li ste zadovoljni razvojem njihovih karijera?

– Sigurno. Ivan je završio fakultet, počeo je raditi, sedam-osam godina je u Hrvatskoj ligi, imao je jednu sezonu u Mariboru kada su igrali Ligu prvaka. Karijerom je vezan za Zagreb i tu će vjerujem ostati. Imao je poziv iz Makarske, ali čisto zbog posla je ostao u Zagrebu. Ante već petu godinu igra Prvu ligu Hrvatske. Kada izvučemo njegovu statistiku, broj golova, asistencija, onda vidimo da evidentno napreduje. Imao je jednu sezonu u Nacionalu, također igrao Ligu prvaka, tako da mogu biti zadovoljan. Činjenica je da se oni ovdje kod nas, a pogotovo u Livnu, ne vrijednuju koliko bi trebali objektivno, sigurno mogu reći. Ne bi se slučajno toliko vremena zadesili i bili nosioci igre u hrvatskoj ligi. To je već nečiji drugi problem. Ja sam svoj dio kao roditelj napravio, a oni su sigurno na dobrom putu. Mislim da je velika nepravda prema Anti da nije dobio poziv ni na jedno okupljanje, a već pet godina uspješno igra hrvatsku ligu, a igrači su se za neka okupljanja doslovce kupili po ulici, a neki imaju manje utakmica nego on sezona.

Da se vratimo na Vaše početke u futsalu, odnosno malom fudbalu. Kako je do toga došlo?

–  U tom periodu kada sam počinjao i mali i veliki fudbal su se igrali paralelno. Moj prvi nastup ozbiljniji bio je u ovoj ekipi koju sada vodim, Čulin mlin. Tih nekih osamdesetih godina grupa igrača, da vam ne nabrajam imena neće vam značiti mnogo, došli su po mene da igramo, a koincidencija je da je skupa u toj ekipi počeo i sadašnji selektor Hrvatske nogometne reprezentacije, Zlatko Dalić, mi smo generacijski vezani. I to neko zajedništvo me privuklo. Sve do devedesetih igrao sam paralelno veliki i mali fudbal. ’83 godine sam prešao u Seljak i dugo, dugo godina sam igrao tu. Igrao sam konstantno, pa čak i u nogometnim klubovima gdje su nam zabranjivali mali fudbal uspjevao sam nekako da igram. U početku bila je to neka klapa koja nas je vukla, a onda su kasnije došli i rezultati i tako sam ostao u futsalu.

Bili ste kapiten ekipe Seljaka koja je osvojila posljednju titulu prvaka Jugoslavije u malom nogometu, a onda i treće mjesto na prvom prvenstvu Evrope u Madridu. Kakve Vas uspomene vežu za taj period?

– Mislim da su to zlatne godine livanjskog malog nogometa. To je neka moja generacija, bio sam kapiten ekipe. Prvo smo bili drugi na prvenstvu Jugoslavije u Mitrovici gdje smo izgubili od Uspinjače, ali smo onda sljedeće godine pobijedili istu tu Uspinjaču u Zagrebu. Nakon toga smo bili treći u Madridu na prvom službenom prvenstvu Evrope. To je rezultat koji će teško ponoviti neka ekipa sa ovih prostora. Super generacija, svi igrači iz Livna, imali smo samo Ćorluku koji je bio iz Gruda, te na turniru u Madridu, Dejo Delevski. Bilo nam je super. Nažalost, poslije toga rat, prekid, a onda dolazi i do rasipanja te generacije, tako da nismo uspjeli digli klub na rezultatski veći nivo. Ostaju fine uspomene, a za ovo drugo ostaju neke druge generacije da pokušaju dostići.

Opet stižemo do budućnosti. Šta je to što našem futsalu treba da se približimo futsal vrhu?

– Opet se dotičemo te omladinske škole, djece, rada sa omladinom. To je prvi preduslov da mi imamo futsal budućnost. Moramo početi raditi sa djecom. Mi ćemo sada svi puno pričati o tome, a kada treba nešto uraditi počinju problemi. Svako poseže za starijim igračima, a ako nam trebaju omladinci skupimo 7-8 momaka da odigraju utakmicu i to je to. A sve pare ćemo skrcati u seniorski pogon. To nije u redu, to je veliki problem i bez toga nećemo dalje. Ja tvrdim da se mnogo stvari u futsalu može i bez para. Prva stvar, a to sam i ranije zagovorao, Savez mora početi davati podršku omladinskom pogonu. Oni sada pomažu tako što pomažu seniorske klubove, oslobode ih kotizacija, daju im lopte, imaju tu neku pomoć, to je super, ali to nije rješenje. Rješenje je da Savez pomogne omladinski pogon, da natjera klubove da imaju omladinski pogon, da se tu radi i ulaže. Lako je naučiti dječaka od 15 godina da radi, on će prihvatiti ono što mu se kaže. Igrača od 28 godina je teško usmjeriti i promijeniti mu navike. Treća stvar je trener. Edukacija trener koja je kod nas počela, došlo se do nekog nacionalnog certifikata, ali bez kvalitetne i konstantne edukacije trenera to će teško ići. Znam da to nije lagan proces, prošao sam svu edukaciju u HNS i svake godine moram imati određeni broj seminara da bih je mogao produžavati, ali bez toga ćemo teško naprijed.

Osjetili ste na svojoj koži koliko je teško selektirati mlade igrače. Bili ste selektor kada je formirana U21 reprezentacija i kada su igrane i jedine prijateljske utakmice u tom uzrastu protiv Francuske. Koliko je teško selektirati U21 ili sada U19 ako nemamo omladinske lige, a igrači tih godišta ne igraju mnogo u seniorima?

– Praktično nemoguće. Samo se napravi gore. Sada kada pogledam utakmicu sa Francuskom, onda mogu tek vidjeti kakvi su Francuzi. Većina nositelja trenutne seniorske reprezentacije Francuske je igralo na toj utakmici protiv nas. To je njjihov put i oni su nam tada rekli da će napraviti pravu stvar. I evo vidimo sada Ricardinho ide u Pariz, dovode trenere, vrhunske igrače i Francuzi su za kratko vrijeme napravili “bum”. Meni je recimo tada sreća bila da je Marijo Aladžić mogao igrati za U21, bio je Stefan Jokić, mali Benjo Avdić je u Salinesu sada, pa Husejinović u Kaskadi, da ih ne nabrajam sve nekoga ću zaboraviti. To su igrači koji su tada nešto igrali. Ali, U21 i U19 je praktično nemoguće skupiti. Nezgodno je i trenerima koji pozivaju, a moraju da budu svjesni da će im svako reći da u svom klubu ima jednog ili više igrača za reprezentaciju. I ja mogu reći da u svom klubu sada imam igrača za popis. Ali, ako nemaju takmičenja, nemaju lige, a nemaju mjesta u seniorskom futsalu, onda se svako opravdano upita, pa čekaj kako je ovaj došao, a nema ovoga. Bez omladinskih liga teško ćemo napraviti nešto, naravno uz gore ranije navedene stvari, trenere i ulaganje.

Kakva je budućnost našeg futsala?

– Meni je drago da je Rajić došao u Salines. Drago mi je da je Božović u Mostaru. To su vrhunski treneri, koji su radili u dobrim klubovima, radili vani, koji nemaju opterećenje i sigurno niti jednog niti drugog ne pitaju zašto igraju ovaj ili onaj. Oni su profesionalci koji rade isključivo za boljitak kluba. Njihovim dolaskom će povući i neke druge sredine, koji će shvatiti, pa ako može Tuzla imati, ako može Mostar imati, onda možemo i mi. Iskreno, ja sam uživao kada je Salines gostovao u Livnu, pa kada su izašli sa 3-4 trenera. Ljudi se na tribinama čude, kao da je to neko svjetsko čudo, a to je sasvim normalno u Evropi. Pogledajmo pripreme naših ekipa, igraju jednu ili dvije prijateljske utakmice, to je nevjerovatno, o odlasku u inostranstvo, okruženje na neke prijateljske utakmice da ne pričam. Treba puno raditi, ne znam kako će se odviti situacija. Strah me je samo da sada poslije odluke oko nastavka prvenstva ne bude nekih konflikata, jer vidimo sada tokom pandemije da ima i puno bitnijh stvari u životu od te neke pobjede ili poraza. Samo rad, i sve će doći na svoje.

– Da li su Vaši planovi isključivo vezani za Čulin mlin ili biste preuzeli neku drugu ekipu?

– Nikad se ne zna. Jedina stvar koja mene osobno privlači je projekat. Nekakav klub gdje ćemo se naći i vidjeti da to nije neko instant rješenje, čisto onako da klub ima trenera. Ja sam radio u Hrvatskoj u tri kluba, Solin, Crnicu i Novo Vrijeme. U sezoni 2013/14 preuzeo sam MNK Solin koji je bio glavni kandidat za ispadanje i doveo sam Dražena Novoselca i Ivana te smo na polusezoni bili prvaci sa šest bodova ispred Nacionala i da je klub uspio dovesti Aladžića i(li)Hrkaća koji su tada nepoznati bili, bili bismo prvaci. Imam nekih ponuda, imam i sada kontakte. Izabraću nešto samo ako mi se svidi projekat, da mi se svidi razmišljanje ljudi u klubu. Ne želim te neke instant projekte, to me ne zanima. Ali, trenutno sam fokusiran na svoju ekipu, radimo, imamo dobru ekipu, kako igrački, tako imam i odlične ljude u Upravi koje prate. Mi smo pred početak ove sezone išli u Zagreb igrati prijateljsku utakmicu, i opet su nam ovdje rekli da smo ludi jer smo tu potrošili za tri gostovanja u ligi. Ali, nastojimo igrati sa što više jačih ekipa, znate da nam je dolazilo i Novo Vrijeme bilo u Livnu.

Za kraj, koja je poruka mladima u vezi sa futsalom?

– Djeci je bitno da su u sportu. Svojoj djeci sam rekao da sam ja uspio, jer su oni odrasli ljudi, sutra će imati svoju obitelj, jedan je završio fakultet, jedan završava. I sve su to stigli kroz sport. To je nešto najljepše što im se može desiti u životu. Da kroz svaki grad možeš proći u Bosni, Hrvatskoj,  Srbiji, nebitno, i da imaš prijatelje, da im se možeš javiti, popiti piće. To je veliko bogatstvo. Činjenica je da će najbolji od njih napraviti najbolje rezultatske i finansijske karijere. Ali, to im ne smije biti misao vodilja. U prvom planu, zdravo okruženje gdje će se osjećati ugodno i sigurno, gdje će se nastaviti razvijati i rasti kao ljudi, a u drugom planu onda sportski dio koji će doći ovisno o talentu i uloženom trudu i radu.

sport1.oslobodjenje.ba